Nakon čarobnog „Prvog snijega”, Saša Šekoranja za Advent priprema novo iznenađenje. Evo što nas čeka ove godine
Prošlogodišnji Advent u Zagrebu umjetnik Saša Šekoranja obilježio je instalacijom „Prvi snijeg”, kojom je prostor nekadašnje Prve gradske štedionice u prolazu Oktogon pretvorio u mjesto susreta likovne umjetnosti, glazbe i uspomena na stari Zagreb. Središnji dio instalacije činio je gotovo deset metara visok božićni bor oblikovan od svjetlom ispisanih stihova pjesme „Prvi snijeg”, koju je izvodila Gabi Novak, na tekst Ivice Krajača i glazbu Nikice Kalogjere. Prostorom se širila njezina izvedba pjesme, a oko svjetlosnog bora bilo je raspoređeno pedesetak Šekoranjinih crteža i skica izrađenih perom i tušem. Na njima su se nizali prizori zagrebačkih krovova, dimnjaka, krošnji, glazbenog paviljona, stare uspinjače i drugih gradskih motiva koji su podsjećali na zimski Zagreb. Instalacija je otvorena 19. prosinca 2025. godine, a bila je zamišljena kao umjetnikov dar gradu i posveta Gabi Novak. Šekoranja je tada poznatu pjesmu pretvorio u prostornu kompoziciju u kojoj su se svjetlost, rukom nacrtani prizori i glazba povezali u osobnu priču o gradu.
Nakon prošlogodišnjeg „Prvog snijega”, Šekoranja se i ove godine vraća u program Adventa Zagreb s novim umjetničkim projektom, ali s drukčijom temom i na drugoj lokaciji. Ovoga puta inspiraciju pronalazi u hrvatskim zvonima i zvonicima, građevinama koje stoljećima pripadaju prepoznatljivim vizurama gradova i sela diljem zemlje. Izložba pod nazivom „Zvona i zvonici Hrvatske: Simfonija mira i zajedništva” najavljena je u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na zagrebačkom Zrinjevcu, a održavat će se od 22. prosinca 2026. do 7. siječnja 2027. godine. Posjetiteljima će kroz crteže i videoinstalacije približiti zvonike iz različitih dijelova Hrvatske te njihove zvukove, koji su generacijama pratili svakodnevicu stanovnika. Nakon prošlogodišnjeg projekta posvećenog jednoj pjesmi i njezinoj povezanosti sa Zagrebom, nova izložba proširuje umjetnikovu pozornost na graditeljsku i zvučnu baštinu cijele Hrvatske.
Hrvatski zvonici nastajali su tijekom različitih povijesnih razdoblja, a njihov izgled oblikovali su lokalni graditeljski običaji, dostupni materijali i arhitektonski stilovi. U dalmatinskim gradovima posebno su prepoznatljivi visoki kameni zvonici s otvorenim katovima i lučnim prozorima, dok se u kontinentalnim krajevima češće susreću zvonici uklopljeni u crkvena pročelja, s baroknim kapama i raskošnije oblikovanim završecima. Neki su građeni kao samostalne građevine uz crkve, a drugi su sastavni dio većih sakralnih kompleksa. Njihova je gradnja ponekad trajala desetljećima ili stoljećima, zbog čega se na pojedinim primjerima mogu prepoznati različiti umjetnički stilovi. Zvonik splitske katedrale svetog Dujma jedan je od poznatih primjera srednjovjekovne dalmatinske arhitekture, dok se na zvoniku trogirske katedrale svetog Lovre mogu pratiti gotički i renesansni graditeljski oblici. U Rovinju zvonik crkve svete Eufemije dominira povijesnom jezgrom i podsjeća na snažan utjecaj venecijanske arhitekture, a dva tornja zagrebačke katedrale predstavljaju prepoznatljiv primjer neogotičkog oblikovanja iz 19. stoljeća. Takve građevine tijekom vremena postale su dijelom identiteta mjesta u kojima se nalaze.
Zvona su, međutim, imala mnogo širu ulogu od one koju danas najčešće povezujemo s crkvenim obredima. Njihov zvuk stoljećima je određivao dnevni ritam stanovništva, osobito u razdobljima kada osobni satovi nisu bili uobičajeni. Jutarnje, podnevno i večernje zvonjenje označavalo je određene dijelove dana, a posebnim načinima zvonjenja najavljivali su se blagdani, vjenčanja, sprovodi i drugi događaji. U pojedinim sredinama zvona su upozoravala na požare, nevrijeme i druge opasnosti te pozivala stanovnike na okupljanje. Njihova se uporaba razlikovala među krajevima, a lokalni stanovnici često su prema ritmu i trajanju zvonjave mogli prepoznati razlog njezina oglašavanja. Zvuk zvona tako je bio dio svakodnevne komunikacije zajednice mnogo prije razvoja suvremenih sredstava obavještavanja.
Posebnu povijest imaju i sama zvona, čija je izrada zahtijevala poznavanje metalurgije, oblikovanja i akustike. Tradicionalno su se lijevala od bronce, najčešće slitine bakra i kositra, a njihov ton ovisio je o veličini, obliku, debljini stijenki i načinu ugađanja. Velika zvona proizvodila su dublje tonove, dok su manja imala viši zvuk. Kada se u jednom zvoniku nalazilo nekoliko zvona, njihovim se zajedničkim oglašavanjem mogla stvarati složenija zvučna cjelina. Zvonarstvo je zato obuhvaćalo različita znanja i vještine, od lijevanja i postavljanja zvona do njihova održavanja i izvođenja tradicionalnih obrazaca zvonjenja. U brojnim mjestima upravo su ti obrasci postali dio lokalnih običaja koji su se prenosili među generacijama.
Šekoranjina najavljena izložba pristupa toj baštini kroz likovni i audiovizualni izraz. Crteži će omogućiti umjetničko promatranje arhitektonskih oblika zvonika, dok će videoinstalacije proširiti prikaz na njihovu zvučnu dimenziju. Takav pristup odgovara umjetnikovu dosadašnjem radu, u kojem se crtež često povezuje s prostorom, svjetlom i drugim izražajnim sredstvima. Za razliku od fotografskog dokumentiranja, crtež omogućuje autoru da vlastitim rukopisom izdvoji određene linije, proporcije i detalje građevine. Video pak otvara mogućnost povezivanja arhitekture s promjenama svjetlosti, pokretom i zvukom. Točan izgled postava još nije predstavljen, pa zasad nije poznato koji će zvonici biti obuhvaćeni izložbom ni na koji će način njihovi zvukovi biti uključeni u videoinstalacije.
Sam naziv „Simfonija mira i zajedništva” povezuje povijesnu ulogu zvona s njihovim simboličkim značenjem. Zvona su se oglašavala u trenucima zajedničkog slavlja, ali i tijekom razdoblja žalosti, nesigurnosti i velikih društvenih promjena. Njihov zvuk mogao je okupiti stanovnike bez obzira na udaljenost među kućama i ulicama, a u mnogim je mjestima bio jedan od najprepoznatljivijih zvukova javnog prostora. U europskoj povijesti zvonjenje je pratilo i obilježavanje završetaka ratova te različite mirovne svečanosti. U naslovu zagrebačkog projekta ta se tradicija povezuje s idejom zajedništva hrvatskih krajeva, čiji zvonici pripadaju različitim arhitektonskim i kulturnim sredinama. Svaki od njih ima vlastitu povijest, a njihovo zajedničko predstavljanje otvara prostor za umjetničko povezivanje različitih lokalnih identiteta.
Za održavanje izložbe odabrana je palača Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na Trgu Nikole Šubića Zrinskog 11, jedna od poznatih povijesnih građevina zagrebačkoga Donjeg grada. Palača je izgrađena u 19. stoljeću prema projektu bečkog arhitekta Friedricha von Schmidta, a njezino neorenesansno pročelje pripada prepoznatljivim arhitektonskim obilježjima Zrinjevca. Zgrada je desetljećima povezana sa znanstvenim, kulturnim i umjetničkim životom Hrvatske, pa je njezin odabir za predstavljanje hrvatskih zvonika tematski blizak sadržaju projekta. Izložba će se tako održavati u prostoru koji i sam pripada hrvatskoj graditeljskoj baštini, iako detalji o rasporedu instalacija unutar palače ili na njezinu pročelju još nisu objavljeni.
Projekt „Zvona i zvonici Hrvatske: Simfonija mira i zajedništva” najavljen je kao dio ovogodišnjeg programa Adventa Zagreb, koji će ponovno uključivati umjetničke instalacije na povijesnim gradskim lokacijama. Za Šekoranju će to biti nastavak suradnje s adventskom manifestacijom nakon prošlogodišnjeg „Prvog snijega”, ali i prilika za predstavljanje teme koja izlazi iz zagrebačkih okvira. Dok je u Oktogonu kroz glas Gabi Novak i crteže zimskih gradskih prizora oživio uspomene povezane sa Zagrebom, ovogodišnjim projektom okrenut će se zvonicima i zvonima različitih hrvatskih krajeva. Posjetitelji će izložbu moći razgledati tijekom posljednjih dana prosinca i početkom siječnja, a dodatne pojedinosti o odabranim zvonicima, autorovim radovima i načinu izvođenja videoinstalacija očekuju se uoči otvorenja.
Džejla Ramović i Jakov Jozinović, dvoje mladih izvođača regionalne glazbene scene, predstavili su zajedničku pjesmu „Suze“, kojom su ostvarili suradnju o kojoj se počelo razmišljati još nakon njihova prvog zajedničkog nastupa. Duet je nastao iz međusobnog poštovanja, dugogodišnje želje za zajedničkim radom i iskustva koje su podijelili pred publikom, a u njegovu stvaranju sudjelovali su glazbenici s kojima je Jozinović već ranije surađivao. Pjesma je okupila izvođače čiji se glasovi razlikuju po boji i načinu interpretacije, ali su upravo u tim razlikama pronašli prostor za zajednički glazbeni izraz.
Od velikog klizačkog spektakla na Tomislavcu do koncerata, plesa i poezije na Zrinjevcu, donosimo pregled programa i noviteta koji će od 28. studenog obilježiti ovogodišnji Advent u središtu Zagreba
Jedna od najpoznatijih svjetskih manekenki, Naomi Campbell, najavljena je kao glavna gošća svečanog otvaranja zimske turističke sezone na Jahorini, koje će biti održano 28. studenoga 2026. godine. Britanska supermanekenka trebala bi se tom prilikom predstaviti publici u nešto drukčijoj ulozi od one po kojoj je desetljećima poznata, budući da organizatori najavljuju njezin nastup za DJ pultom. Dolazak međunarodno poznate modne zvijezde dio je programa kojim Olimpijski centar Jahorina namjerava obilježiti početak nove skijaške sezone i privući pozornost domaće i inozemne javnosti.
Zagrebački Europski trg i ove će zime biti jedno od mjesta okupljanja tijekom Adventa, uz koncerte domaćih glazbenika, svakodnevne DJ programe, humanitarna kulinarska događanja i raznovrsnu gastronomsku ponudu. Ovogodišnji EU Advent održavat će se od 25. studenoga 2026. do 7. siječnja 2027. godine, a posjetitelje očekuje više od 40 dana programa namijenjenog različitim generacijama. Adventske kućice počet će s radom 25. studenoga, dok je službeno otvorenje najavljeno za subotu, 28. studenoga, u 20 sati, kada će za glazbeni program biti zadužen zagrebački Soma Kolektiv. Organizatori su za ovogodišnje izdanje pripremili nekoliko novosti, među kojima se izdvajaju suradnja s Hrvatskom radiotelevizijom, koncerti subotom u podne i prošireni nedjeljni sadržaji za djecu.
Marko Tolja novu je pjesmu najprije predstavio publici iz vlastitog doma, bez studijske produkcije, pratećih glazbenika i velike najave. Sjeo je za klavir, uključio kameru i na Instagramu objavio izvedbu dotad nepoznate autorske pjesme. Reakcije koje su uslijedile potaknule su ga da je službeno objavi, a singl „Pusti da vjerujem” sada je dostupan u dvije verzije. Istodobno se priprema za niz prosinačkih koncerata i veliki nastup u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, zakazan za Valentinovo 2027. godine.
Mlada hrvatska pjevačica Lara Demarin predstavila je videospot za novi singl „Jamais“, kojim nastavlja razvijati samostalnu glazbenu karijeru i istraživati teme ljubavnih odnosa kroz suvremeni pop zvuk. Nova pjesma govori o emocionalnoj vezanosti, navikama koje otežavaju prekid veze i trenutku u kojem osoba odlučuje vlastiti mir staviti ispred odnosa koji joj više ne donosi zadovoljstvo. Za vizualnu priču pjevačica je odabrala western estetiku, konje i prirodni ambijent ranča u Oroslavju, gdje je snimanje proteklo uz hladno vrijeme, zahtjevne scene jahanja i nezgodu koja je mogla imati ozbiljnije posljedice.
Džejla Ramović i Jakov Jozinović, dvoje mladih izvođača regionalne glazbene scene, predstavili su zajedničku pjesmu „Suze“, kojom su ostvarili suradnju o kojoj se počelo razmišljati još nakon njihova prvog zajedničkog nastupa. Duet je nastao iz međusobnog poštovanja, dugogodišnje želje za zajedničkim radom i iskustva koje su podijelili pred publikom, a u njegovu stvaranju sudjelovali su glazbenici s kojima je Jozinović već ranije surađivao. Pjesma je okupila izvođače čiji se glasovi razlikuju po boji i načinu interpretacije, ali su upravo u tim razlikama pronašli prostor za zajednički glazbeni izraz.
Pisanje poezije u kontekstu muške emocionalne ekspresije sve se češće promatra kao prostor u kojem se razgrađuju dugotrajni kulturni obrasci šutnje, emocionalne suzdržanosti i društveno uvjetovane ideje o tome što znači biti „jak“, pri čemu se snaga tradicionalno pogrešno poistovjećivala s potiskivanjem osjećaja, umjesto s njihovim razumijevanjem i svjesnim izražavanjem. U suvremenom psihološkom i kulturnom diskursu poezija se tako ne pojavljuje samo kao književna forma, nego i kao alat introspekcije, samoregulacije i kreativne obrade unutarnjih stanja, osobito kod muškaraca koji su odrastali u okruženjima u kojima emocionalna artikulacija nije bila poticana ili je bila doživljavana kao slabost.
U suvremenom društvu, u kojem se granice između fizičkog i digitalnog prostora sve brže brišu, terapijski pristupi mentalnom zdravlju doživljavaju duboku transformaciju, a među najintrigantnijim i najperspektivnijim inovacijama ističu se tehnologije proširene stvarnosti (AR) i virtualne stvarnosti (VR). Njihova primjena u području mentalnog zdravlja, osobito kada je riječ o muškoj populaciji, otvara sasvim novu dimenziju razumijevanja stresa, anksioznosti i emocionalne regulacije, ali i redefinira načine na koje se uopće pristupa psihološkoj podršci u 21. stoljeću. Važno je pritom naglasiti da svaka primjena ovakvih terapijskih pristupa mora biti shvaćena isključivo kao komplementarna medicinskim postupcima, te da je uvijek i isključivo obavezna konzultacija, pregled i procjena kod doktora i u bolnici ili drugoj ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi prije bilo kakvog uključivanja u terapijske protokole.
U vremenu koje neumoljivo diktira brzinu, učinkovitost i površnost, čin brijanja gotovo je neprimjetno sveden na rutinski zadatak, lišen pažnje, značenja i osobnog doživljaja. Ipak, iza tog svakodnevnog pokreta, koji mnogi obavljaju mehanički i bez razmišljanja, skriva se potencijal za nešto mnogo dublje i suptilnije — prostor introspekcije, ritual koji nadilazi fizičku potrebu i prelazi u sferu svjesnog postojanja. Umjetnost ritualnog brijanja nije tek povratak tradiciji, nego svjesna odluka da se vlastitom tijelu, vremenu i umu pristupi s pažnjom kakvu rijetko njegujemo u suvremenom životu.
U suvremenom životu, koji je obilježen ubrzanim ritmom, stalnom izloženošću informacijama i gotovo neprekidnom potrebom za reakcijom, sve se češće javlja potreba za praksama koje ne služe produktivnosti, nego unutarnjem smirenju, promatranju i povratku sebi. U tom se kontekstu fotografija, i to ne kao tehnički ili profesionalni alat, nego kao osobni, gotovo intimni ritual, sve snažnije pozicionira kao oblik introspektivnog samoproučavanja. Ona pritom prestaje biti samo sredstvo bilježenja stvarnosti i postaje prostor susreta s vlastitim mislima, emocijama i unutarnjim stanjem, pri čemu objektiv kamere ne funkcionira kao distanca od svijeta, nego kao suptilan most prema vlastitom unutarnjem iskustvu.