Kad cijela Arena zapjeva u isti glas: Pogledajte kako je izgledala glazbena večer za pamćenje
Više od dva i pol sata velikih pjesama, raskošnih glazbenih aranžmana i zajedničkog pjevanja obilježilo je koncertnu večer u jednoj od najimpresivnijih koncertnih pozornica na Mediteranu.
„Ovo je vrhunac moje dugogodišnje karijere jer pjevati u pulskoj Areni velika je privilegija“, poručio je Haris Džinović publici na početku sinoćnjeg koncerta u ispunjenom pulskom amfiteatru, priznavši kako za glazbenika teško može postojati ljepše mjesto za susret s publikom. U prostoru čija arhitektura već stoljećima nosi vlastitu memoriju, Džinović je tijekom više od dva i pol sata stvorio večer u kojoj su se susreli tradicija, emocija i pjesme koje su odavno nadrasle vrijeme u kojem su nastale.
Večer je otvorio Ivan Licul, koji je uz pratnju izvrsnog benda sastavljenog od mladih domaćih glazbenika publicu uveo u koncertnu atmosferu. Licul je još jednom potvrdio zašto ga istarska publika prepoznaje kao jedno od zanimljivijih mladih imena domaće glazbene scene, a posebno iznenađenje uslijedilo je tijekom izvedbe pjesme „Jenu noć“, kada mu se na pozornici pridružio Alen Vitasović, izazvavši snažnu reakciju publike.
Nakon uvodnog dijela, prostorom Arene počeli su se širiti zvuci osmeročlanog gudačkog ansambla, čija je instrumentalna interpretacija teme pjesme „Rano je za tugu“ najavila dolazak glavnog izvođača. Kada je Džinović izašao na pozornicu i zapjevao prve stihove pjesme „Ostariću“, bilo je jasno da će ovo biti večer u kojoj granica između izvođača i publike gotovo neće postojati. Arena je zapjevala s njim, a taj se zajednički glas nastavio vraćati kroz gotovo svaki segment koncerta.
Džinovićev nastup pritom nije počivao samo na nostalgiji, nego na iskustvu glazbenika koji iza sebe ima više od četiri desetljeća karijere i katalog pjesama duboko upisanih u kolektivno sjećanje publike. „Pariške kapije“, „Traži, traži“, „Laže mjesec“, „I tebe sam sit kafano“, „Muštuluk“, „Kako mi nedostaješ“ i brojni drugi hitovi nizali su se tijekom večeri, stvarajući koncertnu dramaturgiju u kojoj se svaka nova pjesma prirodno nadovezivala na prethodnu.
Poseban trenutak večeri bio je dolazak Željka Vasića, koji je s Džinovićem izveo „Rano je za tugu“, dok je samostalno publici predstavio „Lozinku za raj“, pjesmu koju je snimio s Ninom Badrić. Njegovo gostovanje dodatno je obogatilo program, ali i pokazalo koliko je prostor pulske Arene zahvalna pozornica za glazbene susrete koji nadilaze uobičajeni koncertni format.
Džinović je tijekom večeri posegnuo i za pjesmama drugih velikih autora i izvođača regionalne glazbene scene. Izveo je „Miljacku“ pokojnog Halida Bešlića, „Dal’ je moguće“ Tome Zdravkovića te „Oj jarane, jarane“ Halida Muslimovića, dajući tim interpretacijama vlastiti vokalni pečat, ali pritom zadržavajući poštovanje prema izvornim izvedbama i umjetnicima koji su te pjesme učinili dijelom glazbene memorije nekoliko generacija.
Posebno emotivan trenutak uslijedio je u najavi Oliverove „Nocturne“. Džinović se prisjetio Olivera Dragojevića, umjetnika kojeg je, kako je istaknuo, iznimno cijenio i kao glazbenika i kao čovjeka. U tom je trenutku koncert dobio dodatnu intimnu dimenziju, a pjesma je zazvučala kao svojevrsni glazbeni hommage jednom od najvažnijih glasova hrvatske glazbene scene.
Program je tijekom večeri nastavio mijenjati raspoloženja, od velikih balada do pjesama koje su publiku ponovno dizale na noge. Sevdalinka „Zvijezda tjera mjeseca“ donijela je u Arenu duh tradicionalnog glazbenog nasljeđa, dok je „A i ti me iznevjeri“ Bijelog dugmeta još jednom pokazala širinu Džinovićeva repertoara i njegovu sposobnost da različite glazbene epohe i senzibilitete objedini u jednu koncertnu priču.
No ono što je koncertu dalo posebnu vrijednost nije bila samo njegova duljina, raskošna produkcija ili broj glazbenika na pozornici. Bio je to osjećaj zajedništva koji se tijekom večeri stvarao između izvođača i publike. Devetnaest glazbenika i osmeročlani gudački ansambl dali su programu dojmljivu zvučnu širinu, dok je publika gotovo svaku pjesmu pretvarala u zajednički refren, potvrđujući da neke pjesme s vremenom prestaju biti samo dio nečijeg repertoara i postaju dio osobnih uspomena onih koji ih slušaju.
Upravo je u tome i posebnost Džinovićeva glazbenog trajanja. Njegov glas već više od četrdeset godina pripada prostoru između intimne ispovijedi i velikog koncertnog spektakla, a pjesme koje je sinoć izveo u Puli pokazale su koliko snažno mogu živjeti i desetljećima nakon što su prvi put zapjevane.
Pulska Arena tako je sinoć još jednom potvrdila svoju posebnu poziciju među koncertnim prostorima, dok je Haris Džinović publici ponudio večer izgrađenu na onome što je kroz desetljeća postalo njegovim najprepoznatljivijim umjetničkim potpisom – velikim pjesmama, snažnoj interpretaciji i emociji koja ne traži dodatno objašnjenje.
Svečanom dodjelom nagrada i projekcijom pobjedničkog naslova ovogodišnjeg Cannesa – filma Fjord Cristiana Mungiua – u subotu, 14. studenoga, u prepunoj dvorani kina Kaptol Boutique Cinema službeno je zatvoren 24. Zagreb Film Festival. Uz predstavnike festivala, direktora Borisa T. Matića, izvršnu direktoricu Lanu Matić i programsku direktoricu Selmu Mehadžić, zatvaranje su svojim dolaskom uveličala i brojna lica iz hrvatskog kulturnog i javnog života.
Jedna od sljedećih postaja je i Arena Zagreb, 15. prosinca, za kada Severina priprema poseban repertoar i novo poglavlje turneje pod nazivom 'Ja samo pjevam – B strana'.
Američki film „Josephine” redateljice Beth de Araújo osvojio je Zlatna kolica za najbolji dugometražni igrani film na 24. Zagreb Film Festivalu, održanom od 9. do 15. studenoga 2026. godine. Festivalske nagrade dodijeljene su u konkurenciji dugometražnih i kratkometražnih filmova te u programima Kockice, Ponovno s nama, PLUS i KinoKino. Među nagrađenim ostvarenjima našli su se filmovi iz Sjedinjenih Američkih Država, Hrvatske, Palestine, Nizozemske i drugih europskih zemalja, a žiriji su pri donošenju odluka posebno razmatrali redateljske postupke, glumačke izvedbe i način na koji su autori pristupili temama obiteljskih odnosa, nasilja, identiteta i odrastanja.
Petak na 24. ZFF-u obilježilo je gostovanje srpskog redatelja s berlinskom adresom Borisa Hadžije, koji je s iranskom redateljicom Hodom Taheri režirao film U vrtu moja ruka pušta korijen, posljednji regionalni naslov ovogodišnjega glavnog dugometražnog programa. Nakon večernje projekcije u 21 sat u Kaptol Boutique Cinema, Hadžija je na Q&A-u programskoj koordinatorici ZFF-a Barbari Gregov otkrio više o svom dugometražnom prvijencu premijerno prikazanom u Veneciji.
Adventsko ludilo polako se zahuktava, a Zagreb otkriva prve detalje blagdanskog programa koji će ove zime ponovno ispuniti gradske ulice, trgove i šetališta. Iako nas od početka Adventa dijeli još nekoliko tjedana, poznato je što se priprema na Gornjem gradu - nakon četiri godine pauze adventska događanja vraćaju se na plato Gradec. Uz koncerte poznatih domaćih izvođača, tematske zabave i programe za djecu, ovogodišnje izdanje donosi i jednu gastronomsku novost. Strossmayerovo šetalište pretvorit će se u ulicu posvećenu isključivo slasticama, a među prvim najavljenim glazbenim imenima su TBF, Kids From The Sky i Lollipop.
U suvremenom ritmu svakodnevice, u kojem se granice između rada, odmora i stalne dostupnosti sve više brišu, kava je odavno prestala biti tek jutarnji napitak i postala je jedan od ključnih kulturnih i psihofizioloških rituala koji oblikuju način na koji započinjemo, održavamo i dovršavamo dan. Iako se često govori o kavi isključivo kroz prizmu navike ili užitka, njezina uloga u regulaciji mentalne energije, koncentracije i osjećaja budnosti daleko je složenija te duboko ukorijenjena u interakciji između biologije, psihologije i svakodnevnih rituala koje nesvjesno ponavljamo.
U suvremenom društvu, u kojem se granice tradicionalno podijeljenih uloga postupno brišu, kuhanje se sve manje promatra kao isključivo „kućanska obveza“, a sve više kao složen, višeslojan i duboko osoban čin koji nadilazi samu pripremu hrane. Posebno kada je riječ o muškarcima, gastronomija se sve jasnije otvara kao prostor u kojem se prelamaju identitet, emocionalna zrelost, kreativnost i odnos prema vlastitom tijelu, zdravlju i svakodnevici. Kuhanje pritom nije samo tehnička vještina, nego i proces u kojem se oblikuju navike, razvija strpljenje, uči odgovornost i, možda najvažnije, uspostavlja unutarnja ravnoteža koja se iz kuhinje prenosi na sve druge segmente života.
U suvremenom svijetu, čimbenici okolišnog zagađenja i izloženost raznim toksinima postali su ključni element kojim treba razumjeti javno zdravlje, posebno kada je riječ o reproduktivnoj funkciji i hormonskoj ravnoteži muškaraca. Globalna proizvodnja plastike i korištenje tisuća kemijskih spojeva u industriji, poljoprivredi i svakodnevnim proizvodima doveli su do situacije u kojoj su mikroplastika i endokrini disruptori neizbježna realnost ljudskog okoliša. Znanstvena zajednica posljednjih godina intenzivno istražuje njihov utjecaj na organizam, a naročito su zabrinjavajući nalazi o njihovom utjecaju na reproduktivni sustav i hormonsku funkciju muškaraca.
Kako bismo prekinuli krug sezonskog stresa i pružili kosi prijeko potreban hair reset, omiljeni nam Olival formulirao je proizvode za njegu i oporavak kose koji djeluju ciljano na problem, a aktualni Black Week čine ih neodoljivo pristupačnim.
Dugo se njega kože kod muškaraca promatrala kroz vrlo jednostavnu prizmu, kao nešto što se svodi na brzo umivanje nakon brijanja, korištenje jednog proizvoda koji mora obaviti sve zadatke i eventualno nanošenje kreme kada se pojavi osjećaj zatezanja kože, no posljednjih godina odnos muškaraca prema vlastitom izgledu i osjećaju ugode postao je mnogo dublji i svjesniji. Suvremeni muškarac više ne traži samo način kako izgledati urednije, već sve češće pronalazi male rituale koji mu pomažu usporiti, posvetiti nekoliko minuta sebi i povezati vanjsku njegu s unutarnjim osjećajem ravnoteže.