U svijetu u kojem se feminizam nosi kao oznaka prosvijećenosti, a riječi poput „podrška ženama“ odjekuju društvenim mrežama poput mantre, zapanjujuća je lakoća s kojom javnost okrene leđa jednoj ženi. Najnoviji primjer toga dolazi iz Hollywooda i nosi lice jedne od najslavnijih glumica današnjice – Blake Lively.
Ljeto koje je prethodilo premijeri filma It Ends With Us nije obilježila ni priča o traumama i iscjeljenju koje film tematizira, ni kreativna suradnja na setu, već su naslovnice i algoritmi društvenih mreža danima bili ispunjeni zgražanjem nad – Blake Lively. Njezina „krivnja“? Bila je previše vesela, neprimjereno odjevena, površna u intervjuima, navodno hladna i „naporna“. Ukratko – nije bila po mjeri onih koji vole žene sve dok se one uklapaju u unaprijed određeni kalup.
Ono što je tada izgledalo kao spontana digitalna pobuna, danas se otkriva kao pažljivo isplanirana kampanja diskreditacije – potaknuta, kako se čini, iznutra. Sudska dokumentacija, podnesena u sklopu tužbe koju je Lively pokrenula protiv kolege i redatelja Justina Baldonija, razotkrila je niz internih poruka koje upućuju na to da je njezin negativan imidž bio strateški oblikovan. Tekstualne poruke, e-mailovi i bilješke PR tima upućuju na pokušaje da se „promijeni narativ“ na društvenim mrežama i da se Lively prikaže kao problematična – kako bi se unaprijed umanjila njezina vjerodostojnost u slučaju da iznese optužbe protiv Baldonija.
U središtu priče stoji niz ozbiljnih optužbi koje je Lively iznijela protiv Baldonija – od fizičkog prekoračenja granica do seksualno neprimjerenih komentara, uz navodni izostanak koordinacije intimnih scena na setu. Međutim, ono što je istinski uznemirujuće nije samo sadržaj optužbi, već način na koji su dočekane. Jer iako su članovi filmske ekipe prestali pratiti Baldonija na društvenim mrežama i otvoreno hvalili Lively, javnost se gotovo kolektivno okrenula protiv nje – bez zadrške.
Kako je to moguće?
Odgovor leži u ukorijenjenom obrascu koji ni digitalna era nije uspjela slomiti: muškarac može pogriješiti gotovo beskonačno mnogo puta i ostati uzdignut, dok će žena biti osuđena i za najmanje odstupanje od poželjnog ponašanja. Ova dinamika nije nova, ali društvene mreže su joj dale megafon. Osuda žene danas postaje kolektivni sport. Jedan komentar rađa drugi, algoritam gura negativne objave u prvi plan, a „loša vibra“ – nešto što ne bi smjelo imati težinu dokaza – postaje presudna.
Posebno je ironično to što su upravo oni koji su najglasnije napadali Lively, često isti oni koji deklarativno zagovaraju ravnopravnost spolova, vjeruju ženama i koriste feminističke parole. No, kad se suoče s konkretnom situacijom, njihova se načela tope pred impulsom da „iskreno iskažu svoje mišljenje“. Ispod površine ostaje neugodna istina: mnogi žele vjerovati da podržavaju žene, sve dok te žene ne naruše njihovu sliku o tome kakva bi žena trebala biti.
Kampanja protiv Lively bila je, kako pokazuju dokumenti, učinkovita jer je rezonirala s postojećim društvenim obrascima. Bila je elegantno maskirana u navodni „feedback publike“, a zapravo je ciljala na iskonsku želju društva da vidi uspješnu ženu kako pada. I kad se počela braniti – podnijela tužbu, otvorila pitanje ponašanja na setu, usudila se ne šutjeti – priča se dodatno rasplamsala. Odmah su stigle protuoptužbe, tužbe protiv medija koji su o slučaju izvještavali, pa čak i novi val „otkrića“ o njenom ponašanju, poput trošenja 5 000 dolara na obuću ili traženja da joj kostimi budu poslani na kućnu adresu.
Ove „optužbe“ više nalikuju trivijalnostima nego ozbiljnoj kritici. No, u kulturi u kojoj se žene osuđuje i za ton glasa ili boju haljine, one postaju dovoljno snažne da izazovu ogorčenje.
U mjesecima koji slijede, medijski prostor će biti preplavljen analizama – tko je što rekao, tko koga podržava, tko je bio prisutan kad su se dogodile određene situacije. No prava tema ove priče nije tko je kriv, a tko nije, već kako je moguće da su milijuni ljudi – unatoč dostupnim informacijama, znakovima, suptilnim upozorenjima – tako spremno prihvatili narativ koji demonizira ženu, a štiti muškarca?
Ova priča je ogledalo kulture koja se voli predstavljati naprednom, ali još uvijek ne zna kako izgleda kada se uistinu stane iza žena. U vremenu kada „feminizam“ nosi etiketu društvene prihvatljivosti, stvarni test te ideologije nije u riječima koje izgovaramo, već u instinktima koji nas vode – kada se odlučuje koga ćemo podržati, a koga razapeti.
U ovom slučaju, čini se, Blake Lively nikada nije imala šansu. Jer kada društvo kaže da vjeruje ženama, ono zapravo misli: vjerujemo im – ali samo dok su savršene.
