Sandra Bagarić: “Za mene je cijeli život igra”

Kad Sandra Bagarić uđe u prostoriju, osmijesi na licima prisutnih obično počnu sjajiti poput krijesnica u dubokoj travi. Je li to do njezinog zvonkog glasa koji instantno ispuni prostoriju, do zaraznog osmijeha koji ne skida s lica ili kakve šale koju baci onako usput, kao iz rukava, nisam sigurna, ali jedno je definitivno jasno – sjaj u oku i životna radost Sandrin su X faktor. I sve nas je začarala.

Godina 2024. donijela Vam je velike obljetnice – slavite tri desetljeća karijere i 50 godina života. Koji vas osjećaji obuzimaju kad pomislite na 50 godina koje ste proživjeli?

Koncertom 21. prosinca u mom matičnom Kazalištu Komedija proslavit ću 30 godina umjetničkog rada. Ja sam žena koja živi život kroz pjesmu, nasmijana, u stalnoj potrazi za ljepotom, uživa u malim običnim stvarima, voli kroz igru učiti, vesele je transformacije, kopa po emocijama, uživa u trenucima samoće i čitanju, svojom lakoćom življenja uveseljava svoje ukućane, svjesna onoga što ima i zahvalna na svim talentima…

Kakvi su planovi za dalje i što si želite u sljedećih (barem) 50? Najavljujete svojevrsni zaokret u karijeri, a šuška se i o nekim kokicama… 🙂

Dobila sam jako puno talenata… Na meni je da radim na njima i da ih dijelim. Dopadljiva ambalaža uvelike je olakšala moj probitak na scenu, ali u mom slučaju puno više igram na kartu vedrog karaktera, otvorenosti, temperamenta, iskrenosti. Ne kopiram, svoja sam, volim se igrati, obožavam transformacije, odabirom repertoara i uloga šaljem poruku svog životnog mota, kao npr. “Ja ljubim”, “Život je lijep”… Voljela bih pobjeći iz grada i imati farmu kokica. Svaka bi imala ime po opernoj junakinji – bila bi tu Traviata, Carmen, Grofica Marica, Mala Floramye, Kneginja čardaša… i jedan horoz (pijetao). Zvao bi se Don José i naganjao bi primadone po dvorištu, a mene bi ujutro budio kukurikanjem…

Postoje li trenuci Vaše karijere koje biste izdvojili kao najljepše, one koji su Vam u najljepšem sjećanju?

U sobi br. 13 na Muzičkoj akademiji ugledasmo se. On pomisli: “Uf, nevolja”, ja: “Evo oca moje djece”… Ostalo je povijest… Mi smo u brak ušli doista iz goleme obostrane ljubavi. Povremeni potresi nisu nas uspjeli poljuljati, dapače, možda su nas i zbližili još više. Odlučili smo ulagati i rasti zajedno, pratiti se i pokušati ići istim smjerovima, biti podrška u životu jedno drugome. Imamo uspomene i povijest, ponosni smo na naše zajedništvo. Imamo još jako puno planova koje bismo voljeli ostvariti, uživamo u sličnim, ako ne već i istim stvarima, nasmijavamo jedno drugo i smijemo se skupa. Naša glazba jedna je bogata partitura sa svim krešendima i dekrešendima, ad libitumima, koronama, pianima i fortima, povremenim modulacijama u puno boja i još uvijek ispisujemo našu Sonatu od sna…

Što biste rekli, u kojoj su mjeri lijepe misli i Vaš pozitivan stav prema životu zaslužni za Vaš dobar osjećaj u 50-ima?

Koketiranje je u mom habitusu na svim poljima… Moja iskrena znatiželja uvijek mi otvori nova vrata, zaokupi me i zaintrigira. Ne volim fahovski pristup, život podliježe mijenama te je učenje, rast, istraživanje najprirodniji slijed i u umjetničkom razvoju i rastu, i ništa što je vezano za scenski nastup nije mi strano. Uživala sam u snimanju editorijala, modnih kampanja, sinkronizaciji crtića, TV i radijskim voditeljstvima kao i u snimanju crossover obrada, u ozbiljnim opernim i operetnim ulogama, koncertima. Snimila sam šest žanrovski i tematski različitih CD-ova (“Sonata od sna”, “BelCante”, “Adagio”, “Sjećanja”, “Kyrie eleison” i “Happy End”) te su mi jednak izazov i “lake” i “teške” note… Za mene je cijeli život igra…

Je li takav stav nešto što imamo ili nemamo i možemo li ga “naučiti” u slučaju da naginjemo pesimizmu?

Danas je dostupno dosta literature i tečajeva pa kako možemo u teretani nabildati mišiće, tko ima volju i želju, može autotreningom savladati tehniku svojih misli te vizualizacijom sebe nasmijanog projicirati na vanjski svijet. Okružite se pozitivnim ljudima, odbacite iz svoje okoline “pijavice” energije. Tražite ljepotu svuda oko sebe, smijte se, osluhnite svoj unutarnji osmijeh, smijte se glasno, zvonko i vježbajte to svakoga dana, nađite druga za smijeh, divan je to ispušni ventil. I da, ponekad životu isplazite jezik…

Rekli ste da Vam je dobar odnos sa sobom samom jako bitan. Jeste li oduvijek bili u tom dobrom odnosu i kako ga njegujete, što je za njega najvažnije?

Sačuvati svoju autentičnost jednako je vrijedno kao i učeći mijenjati se. Nikad nisam zaboravila “malu Sandru” u sebi s kojom vrlo često popričam i podružim se, i ona mi uvijek dâ najintuitivniji savjet kako da reagiram u pojedinim situacijama. Gledam na život očima djeteta i mislim da je taj sjaj u oku moj X faktor.

Doimate se kao žena koja zna točno tko je i što želi. Jeste li ikad bili nesigurni u sebe i kako ste takve trenutke nadišli?

Nikad nisam imala problema sa samopouzdanjem, ali i samokritična sam te se nisam gurala tamo gdje mi nije mjesto. Uvijek se u životu pokrijem “koliko sam dugačka” u svim životnim situacijama.

Zahvaljujući Vašem vedrom duhu, čini mi se da nema problema koji Vas može pokolebati i “skrenuti s tračnica”. Kako se generalno nosite sa životnim nedaćama koje su neminovne, kako na njih gledate, što Vam u takvim trenucima pomaže…?

Ne bojim se suočiti s problemima, ne guram probleme pod tepih, promptno ih rješavam. U životu stvari nazivam svojim imenom, ne živim život s reklame, a ponekad znam biti i zahvalna jer rješavanje problema dovede do nekih drugih ciljeva. U mojoj percepciji je čaša uvijek polupuna, a ne poluprazna. Život je simfonija koja ima svoje intermezza, modulacije, harmonije, pauze, korone, kontrapunkte, repeticije, različite ritmove, ponekad u tangu, ponekad u boleru. Divno je kada u životu možete plesati u paru, ali ne nužno, možete plesati i sami, lijepo je kada nekoga zadivite tim plesom i dobijete pljesak, lijepo je u životu i ponekog “depresivca” nasmijati i pokazati mu kako je lijep dok se smije…

Postoje li neki trenuci u životu za koje možete reći da su Vas promijenili, ponajprije Vašu osobnost?

Ja se svakim danom mijenjam, danas sam drugačija od jučer, sutra ću biti drugačija od danas. Majčinstvo me najviše promijenilo, promijenilo me na bolje, svakim danom učim od svoje djece. Kao mala bila sam tvrdoglava, osebujna, znatiželjna, improvizator, a danas… Nijedna od tih osobina ne popušta.

Postoji li neka vrijednost ili uvjerenje koje ste nekoć smatrali neupitnim, a danas ga vidite iz sasvim drukčije perspektive?

“Nikad ne reci nikad”, nikad ne osuđuj drugoga jer ne hodaš u njegovim cipelama. Ponekad su mi ljudi s čvrstim principima bili nejasni, no danas imam više razumijevanja, vjerojatno zbog godina iskustva…

Kako gledate na koncept prolaznosti i je li Vam teško prihvatiti da su svi trenuci u životu, dobri ili loši, privremeni?

“Što je život?… Oka treptaj… Tajna tajne… Između dva otkucaja srca stane.” (Enes Kišević, “Sonata od sna”)

Kad se osjećate najživljima, kao da živite punim plućima?

Kad šetam šumom, kad osjetim povjetarac na svojoj koži, kad svojoj obitelji i sebi pripremim slasni obrok, kad ležim na svojoj terasi na moru i gledam zvijezde padalice, kad u čistoj pidžami uronim u mirisnu postelju, kad učim neku novu kompoziciju koja me prodrma i probudi sva osjetila, kad se nasmijem nekoj gluposti i odmah je podijelim i nasmijem svog muža… Život je satkan od malih nevažno-važnih stvari koje se ne mogu kupiti.

Fotografije i kreativno vodstvo: Jelena Balić
Styling: Lea Krpan
Make-up:Simona Antonović i asistentica Ivana Češljar
Kosa: Martin Posavec