U srpnju i kolovozu svi ponovno potiho zavidimo Vlahu Arbuliću – ne samo zbog tijela, nego i zbog nečeg puno ljepšeg

No, nije stvar samo u tijelu – iako, budimo iskreni, njegovo tijelo je poput kampanje za zdravi život, sunce i disciplinu. Nije stvar ni samo u tetovažama koje pričaju priču, u kosi koja uvijek izgleda kao da ju je netko stilizirao vjetrom s pučine, ni u osmijehu koji djeluje kao da dolazi izravno iz nekog tajnog zaljeva u kojem vrijeme stoji. Stvar je u tome što Vlaho Arbulić zna živjeti ljeto – i to ono istinsko, autentično, u korijenu, s osjećajem pripadnosti.

Ove godine, ponovno ga gledamo kako sjedi na dubrovačkoj rivi, između mora i kamena, između djetinjstva i očinstva. Na plaži je sa svojom djevojčicom, preslatkom vitkom sjenom koja trčkara uz njega – a sve to s lakoćom koja izgleda kao da je uhvaćena u nekoj Baladi o Jadranu. Nema tu pretvaranja, nema plastike, samo more, otac i dijete. I taj pogled – onaj isti koji smo kao djeca promatrali s čuđenjem i čežnjom kad bismo ljetovali u Dalmaciji.

I dok se mnogi ljetni profili trude, filtriraju i izmišljaju, Vlaho jednostavno postoji – baš tamo gdje treba biti. Na svom kamenu, pod svojim nebom, u svojoj priči. A u toj priči se često pojavi i Tatjana Dragović, žena koja godinama zrači profinjenošću, slobodom i prirodnom ljepotom. Zajedno čine nepretenciozan trio koji podsjeća na ono najvažnije: da ljeto nije stvar pokazivanja, nego pripadanja.

Zato nemojte se boriti protiv zavisti – prigrlite je. Svi mi, barem malo, želimo biti barem jedan dan Vlaho. Bosi na molu, s djetetom u naručju, dok sunce tone iza Elafita.