U srpnju i kolovozu svi ponovno potiho zavidimo Vlahu Arbuliću – ne samo zbog tijela, nego i zbog nečeg puno ljepšeg
Postoji jedan točno određeni trenutak u godini kada društvene mreže počinju govoriti umjesto nas – i svi znamo što znače. Trenutak kad sunce prži, more bliješti, a mi u klimatiziranim uredima ili zagrebačkim tramvajima šutke otvorimo Instagram storije i promrmljamo ono što svi mislimo: "Opet Vlaho..." I da, mislimo to s dozom zavičajne zavisti, jer srpanj je i svi znamo gdje je – doma, u Dubrovniku, s pogledom koji liječi dušu i s mirom koji se ne da kupiti.
No, nije stvar samo u tijelu – iako, budimo iskreni, njegovo tijelo je poput kampanje za zdravi život, sunce i disciplinu. Nije stvar ni samo u tetovažama koje pričaju priču, u kosi koja uvijek izgleda kao da ju je netko stilizirao vjetrom s pučine, ni u osmijehu koji djeluje kao da dolazi izravno iz nekog tajnog zaljeva u kojem vrijeme stoji. Stvar je u tome što Vlaho Arbulić zna živjeti ljeto – i to ono istinsko, autentično, u korijenu, s osjećajem pripadnosti.
Ove godine, ponovno ga gledamo kako sjedi na dubrovačkoj rivi, između mora i kamena, između djetinjstva i očinstva. Na plaži je sa svojom djevojčicom, preslatkom vitkom sjenom koja trčkara uz njega – a sve to s lakoćom koja izgleda kao da je uhvaćena u nekoj Baladi o Jadranu. Nema tu pretvaranja, nema plastike, samo more, otac i dijete. I taj pogled – onaj isti koji smo kao djeca promatrali s čuđenjem i čežnjom kad bismo ljetovali u Dalmaciji.
I dok se mnogi ljetni profili trude, filtriraju i izmišljaju, Vlaho jednostavno postoji – baš tamo gdje treba biti. Na svom kamenu, pod svojim nebom, u svojoj priči. A u toj priči se često pojavi i Tatjana Dragović, žena koja godinama zrači profinjenošću, slobodom i prirodnom ljepotom. Zajedno čine nepretenciozan trio koji podsjeća na ono najvažnije: da ljeto nije stvar pokazivanja, nego pripadanja.
Zato nemojte se boriti protiv zavisti – prigrlite je. Svi mi, barem malo, želimo biti barem jedan dan Vlaho. Bosi na molu, s djetetom u naručju, dok sunce tone iza Elafita.
Eurosong je desetljećima volio sebe zamišljati kao sigurno utočište glazbe – prostor u kojem se politika zaustavlja na vratima pozornice, a reflektori obasjavaju isključivo pjesme, izvođače i obećanje zajedništva. No povijest tog natjecanja pokazuje da se stvarnost uvijek, prije ili kasnije, probije kroz scenografiju. Odluka Nema, pobjednika Eurosonga 2024., da vrati svoj trofej Europskoj radiodifuznoj uniji (EBU), nije samo osobni čin savjesti, nego i simbolički rez u tkivu natjecanja koje se već godinama bori s vlastitim proturječnostima.
Reality zvijezda u novoj epizodi The Kardashians otvoreno progovorila o apstinenciji, ljubavnim brodolomima i tome zašto joj danas solo život savršeno odgovara.
Pjevačica je pokazala originalne i uređene kadrove iz spota 'Dio mene' te iskreno progovorila o odluci da u javnosti još neko vrijeme sakrije trudnoću.
Pop boje, blagdanski motivi i luksuzne teksture definiraju Chanel Holiday ekskluzivnu blagdansku selekciju modnih dodataka koja u prvi plan stavlja sofisticiranu interpretaciju božićne estetike. Kolekcija je osmišljena kao hommage sezoni slavlja, uz naglasak na detalje koji čine razliku.
Postoje LEGO setovi koji se slažu, izlože i s vremenom padnu u zaborav. A postoje i oni rijetki, pomno osmišljeni modeli koji nadilaze granicu igračke i postaju predmet želje, razgovora i statusa. Upravo takav je novi LEGO Icons set inspiriran serijom Stranger Things – Creel House, mračna kuća iz Hawkinsa koja u Hrvatsku stiže za svega nekoliko dana i već sada se smatra jednim od najpoželjnijih kolekcionarskih izdanja ove godine.
Eurosong je desetljećima volio sebe zamišljati kao sigurno utočište glazbe – prostor u kojem se politika zaustavlja na vratima pozornice, a reflektori obasjavaju isključivo pjesme, izvođače i obećanje zajedništva. No povijest tog natjecanja pokazuje da se stvarnost uvijek, prije ili kasnije, probije kroz scenografiju. Odluka Nema, pobjednika Eurosonga 2024., da vrati svoj trofej Europskoj radiodifuznoj uniji (EBU), nije samo osobni čin savjesti, nego i simbolički rez u tkivu natjecanja koje se već godinama bori s vlastitim proturječnostima.
