Nenad Sovilj: Položaj umjetnika je isti danas kao i prije 500 godina, kako se snađemo tako će nam biti

Kad je nakit u pitanju, hrvatski umjetnik Nenad Sovilj od samih se svojih početaka ističe originalnošću i kvalitetom izrade. U posljednje vrijeme taj se hvaljeni umjetnik okrenuo korištenju novih tehnologija, no inspiraciju i dalje crpi iz raznih smjerova, od grčke mitologije preko svemira pa sve do bića koja imaju posebno mjesto u njegovom srcu.

“Danas se nekako sve više opuštam i prepuštam svojoj kreativnosti da me vodi”, otkrio nam je dizajner koji naglašava da ga je tijekom cijelog života fascinirala priroda što je itekako vidljivo u njegovim kolekcijama.

Simbolika koja se krije iza njegovog nakita, kiparstvo, današnji položaj umjetnika u Hrvatskoj i recikliranje samo su neke teme kojih se Nenad Sovilj dotaknuo u velikom intervjuu koji je dao za HELLO! Croatia.

Nenad Sovilj za Hello! Croatia o životu umjetnika i svojoj umjetnosti

Umjetnost izrade nakita nadilazi jednostavno ponavljanje – to je zanat koji zahtijeva maštu, kreativnost i sposobnost stvaranja nečeg novog. Za umjetnika to je i proces koji se odvija u nekoliko različitih etapa. Koju od njih smatrate najvažnijom ili je zanat integrirani koncept u kojem je kreativnost neodjeljiva od izrade?

Kad je riječ o kreativnosti, ona je nedjeljiva. Ima trenutaka kada sjedim negdje na kavi, gledam u daljinu i jednostavno mi dođe inspiracija. Jednostavno mi se u glavi krene razvijati koncept za izradu nekog predmeta, bila to skulptura ili komad nakita, ali automatski se događa i proces u kojemu se moraš kao umjetnik ili zanatlija pitati kako ćeš to izvesti. Ono što je meni u zadnje vrijeme vrlo zanimljivo je korištenje novih tehnologija kao što su 3D modeling ili 3D printer. Kada se izrađuje komad zlatnog ili srebrnog nakita, najprije se u vosku radi 3D print, a zatim se taj vosak koristi da se od njega radi model, odnosno direktno se lijeva u srebru ili zlatu. Nekako mi je u zadnje vrijeme jako interesantno baš tako raditi pa sve više crtam. Prije sam većinu kolekcija radio tako da ne bih unaprijed ništa crtao nego bih odmah krenuo raditi. Današnja tehnologija omogućava mnogo više. Nekako mislim da je kreativnost postala puno bitnija u 21. stoljeću. Postoje pravila kojih se svi moraju držati jer se zbilja ne može sve napraviti. Ne može se samo nacrtati pa isprintati te napraviti nešto. Recimo, model ne smije biti oštrih vrhova jer zlato neće ući u taj dio, tj. vosak se neće otopiti. Stijenka ne smije biti tanja od 0,3 mm. Mora se jako paziti što se crta i razmišljati o tome. Klasičnim zlatarskim metodama se dizajn koji danas radim u zlatu ne može napraviti.

Perspektiva je dio umjetničkog procesa koja određuje rekonstrukciju značenja. Imate li jasne perspektive kad krenete u razradu novih ideja?

Nemam uvijek jasnu perspektivu, točnije, ponekad imam ponekad nemam. Rekao bih da češće imam nego što nemam. Kad radim neku veliku priču kao što je bila izložba u Galeriji Klovićevi dvori, onda je perspektiva vrlo jasna i nekako se sve vrlo jasno posloži, ali u zadnje vrijeme odmičem se od klasičnog rada. Prije sam stvarao kolekcije pa se onda držao zadanih motiva iz te kolekcije i radio na temelju toga. Danas se nekako sve više opuštam i prepuštam kreativnosti da me vodi: ako mi nešto padne napamet jednostavno to pratim. Pratim svoj unutarnji osjećaj i radim one stvari koje imam potrebu raditi. Mislim da u životu uvijek treba raditi ono što čovjeka veseli. Ako me nešto “potiče”, idem u tom smjeru i stvaram komad koji neće biti dio kolekcije. Odmičem se od kolekcija, ne želim ih više raditi. Želim funkcionirati i raditi nakit kao umjetnik.

Mnogi umjetnici velik dio vremena posvećuju istraživanju, proučavanju i sakupljanju materije kojom oblikuju inicijalne kreativne ideje; osobito kad inspiraciju pronalaze u povijesti umjetnosti, različitim umjetničkim pravcima ili prirodi. Jeste li „štreber“ kad je riječ o pripremama?

Uvijek istražujem. Istražujem cijeli život. Ne radim na način da mi dođe ideja i nit vodilja o npr. Sumeranima te onda krenem izrađivati sumerski nakit itd. Sam život je savršen medij za istraživanje. Neki od meni najvažnijih životnih događaja inspirirali su me u kreiranju pojedinih komada. Kod nas umjetnika uvijek je nešto subliminalno, a tek kasnije u samom procesu izrade ili kad je nešto već gotovo – vidi se o čemu je riječ. Uvijek postoji neki eksterni narativ koji prati određenu priču. Uzmimo za primjer skulpturu od bronce, Troya Kerberos, koju sam inicijalno radio kao komad nakita koji u Genesisu predstavlja Hada, Boga podzemlja. U Genesisu sam obrađivao olimpske bogove pa se je bilo logično da obradim i boga podzemlja. Dugo sam razmišljao o tome kako ga prikazati. Nisam želio koristiti njegov štap, tj. njegov bident jer mi je to bilo previše đavolje pa sam odabrao Kerbera, njegovog troglavog psa koji čuva podzemlje. U samom procesu sam zaključio da nitko neće nositi boga podzemlja oko vrata pa čak ni u obliku troglavog psa te sam odbacio inicijalnu ideju o ogrlici koja se lijeva u srebru i napravio skulpturu od bronce. Radeći tu skulpturu shvatio sam da s jedne strane radim Troyu, mog psa koji je uginuo, a s druge strane je bio Kerber. Tada sam zapravo vrlo nesvjesno povezao smrt svog psa s Kerberom i podzemljem. Podzemlje u Grčkoj mitologiji nije pakao ili neki horor. Postoje razne razine podzemlja, a u Grčkoj mitologiji u podzemlju se nalaze i slavne Elizejske poljane koje su ekvivalent kršćanskom raju. Tako si i ja nekako zamišljam moju Troyu kako trči tim poljanama i prilazi Kerberu koji zaljubljeno gleda u nju i sada su sretni zajedno.

FOTO: Mladen Šarić

No, bez unutarnjeg glasa kao da i nema paljenja vatre. Kako reagirate na podražaje koji potom domino efektom postaju dio vaše umjetničke vizije?

To zapravo i jest poanta rada, najljepši dio kada se upali ta kreativna vatra za stvaranjem nečeg novog. U mojem slučaju je to i najnapornija faza jer me fizički dosta iscrpi. Još uvijek učim kako ostvariti balans u životu – imam faze intenzivnog rada i manije, stvaranja i onda se (malo) iscrpim. Izložba Genesis u Klovićevim dvorima me do sada najviše iscrpila.

Je li vas u radu odredio i oblikovao studij na Agronomskom fakultetu? Uzimajući u obzir motive u vašem radu, ne sumnjam da jest. No, biotehnički studiji imaju tu prednost da mogu kod pojedinaca utjecati na stvaranje izvanrednog balansa između kreacije i tehnologije.

Ne mogu reći da me Agronomski fakultet oblikovao. Svakako sam ondje stekao mnogo znanja iz prirodoslovnih znanosti. Cijeloga života me fascinirala priroda i cijeli naš planet.

Kiparstvo u vašem umjetničkom radu je došlo kao nadogradnja, zaokružena priča jer izrada nakita jest rad ruku s objektima i materijalima?

Kiparstvo je moja neprežaljena ljubav. S četrnaest godina želio sam upisati Školu primijenjenih umjetnosti, ali nažalost moj otac je na samrti komentirao tu moju odluku. Budući da ga nisam želio uzrujavati, upisao sam gimnaziju. Po završetku gimnazije sam ponovno želio ostvariti svoju želji i upisati Akademiju, ali nisam jer nakon gimnazije više nisam bio dovoljno siguran u svoje sposobnosti. Na smjer kiparstva primali su samo 25 studenata i to uglavnom one koji su uspješno završili Školu primijenjenih umjetnosti. Moja je majka bila samohrana i ja nisam mogao ni isprobati tu mogućnost: kad ne bih uspio, pauzirao bih godinu što nije bila opcija u takvim životnim okolnostima. Mogu slobodno reći da tada nisam želio uzrujavati majku. Odlučio sam se za siguran smjer, a to je bila agronomija. Uvijek sam nešto radio s rukama i za vrijeme studiranja sam često išao u našu kuću u Samoborskom gorju gdje sam radio skulpture od gline. Kiparstvo je zbilja neodvojivi dio mog rada. Čim netko pogleda desetak komada mog nakita, shvati o čemu je riječ. Čim nakit ide u treću dimenziju do mjere u kojoj ide kod mene, to je onda definicija male plastike, a to je onda kiparstvo. Povećajte moje radove i to je to. Sve je stvar dimenzije. Stavite to na metar i imate skulpturu, reljef.

FOTO: Mladen Šarić

Na vašoj izložbi radova ‘Genesis’, koja je postavljena i prikazana u rujnu u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori vješto ste primijenili elemente i stilove helenističke kulture u kombinaciji s modernom tehnologijom dizajna. Ostavlja li ta kombinacija prošlosti i budućnosti u današnje vrijeme dovoljno prostora za iščitavanje novih kodova arhetipskih simbola?

Apsolutno da. Arhetipski simboli su univerzalna priča. U Genesisu sam proučavao i pričao priču o nastanku naše planete kroz mitološki aspekt. Kroz politeistički trenutak koji je bio u povijesti društva duže zastupljeniji nego ovaj današnji monoteistički. I ne samo genezu planeta već i genezu društva te onda u konačnici negdje i genezu samog sebe. Ljudi su uvijek isti. Bilo to prije dvije tisuće godine, pet, danas, neka osnova je ista.

Koliko vam je važna univerzalnost umjetničkog izraza? U kojoj je mjeri ona za vas intertekstualna?

U mom slučaju je jako bitna jer je riječ o mojoj estetici i mojoj kreativnosti. Netko tko ide proučavati i gledati nečiji rad, shvatit će da je ista osoba kreirala i Molekulu, Titana ili komade u zlatu. Možda ne na prvi pogled, ali shvatit će. Moj potpis je vidljiv na njima. Treba računati i na to da se u životu osobi svašta može dogoditi što će onda promijeniti nečiji umjetnički potpis za 180 stupnjeva te ga više nećete moći prepoznati i povezati s prijašnjim radovima.

U radovima s izložbe Genesis propitivali ste kompleksnost ljudskog postojanja, još specifičnije položaj identiteta u društvenim okvirima. Kako biste ocijenili današnji položaj umjetnika?

Položaj umjetnika je isti danas kao i prije 100 ili 500 godina. Kako se snađemo, tako će nam i biti. Ono što je nedvojbeno je to da se iz umjetnosti može iščitati stanje društva, povijesni kontekst. Umjetnost je idealan medij za proučavanje na nekoj sociološkoj razini. Možemo analizirati radove raznih umjetnika, ali danas u bolesnom postmodernizmu to je jako teško. Rekao bih da je položaj umjetnika isti kao i položaj npr. pravnika. Ne vidim razliku. Možeš biti genijalan pravnik da znaš sve zakone, da sjajno povezuješ, ali nisi šarmantan ni zgodan. Ako nemaš sreće, nitko te neće zaposliti i završit ćeš iza nekog šaltera.

U odnosu na prosječna ljudska zapažanja, što vam znači kad drugi osjete vašu izraženu percepciju detalja i njihovu simboliku u vašem nakitu?

S obzirom na to da su prosječna ljudska zapažanja vrlo slaba, izrazito sam sretan kad netko prepozna neku dobru simboliku u mom radu. Kada se ne zadrži sve na formi. To mi je osobito zadovoljstvo. Jako mi je žao što su ljudska zapažanja na niskoj razini. Živimo u takvom društvu gdje ima toliko informacija tijekom dana: propušteni pozivi, mailovi, Facebook… To je previše za naš mozak, dobro da smo normalni svi skupa.

FOTO: Mladen Šarić

Kad već spominjem simboliku, za primjer možemo uzeti cvijet orhideje koja je motiv na radovima s vaše izložbe ‘Genesis’. Nazivaju ga i cvijetom dualnosti jer u mnogim kulturama orhideja predstavlja plodnost i ljepotu, referencija je na ženstvenost, a sama riječ dolazi od grčke riječi orchis koja u prijevodu znači testis. Je li dualnost izvor ili vaš katalizator?

Pričajući priču u kojoj se prikazuju cvjetovi, odnosno Orhideje, u Genesisu sam pričao priču o Titanima. Nisam mislio na Orchis. Postoji mit o nimfi Orchis koja je pretvorena u cvijet, ali nisam se referirao na nju ni u jednom trenutku. Te cvjetove sam objasnio u nekojoj svojoj strukturi kako ja to vidim za potrebe Genesisa, ali ako neki botaničar ide gledati i proučavati, zasigurno će reći da pričam gluposti, da nema toliko prašnika itd. Referirao sam se samo na  formu cvijeta. Na ništa drugo. Orhideje su prve kritosjemenjače, to je bio kvantni skok evolucije iz golosjemenjača u kritosjemenjače. Upravo kod kritosjemenjača je karakterističan razvijeni cvijet, taj generativni organ pa sam to iskoristio kao opis Titana u toj nekoj genezi jer su oni bili nova generacija, a iz konteksta grčkih bogova stara generacija. Nekako su oni u sredini između starih i novih božanstava. Po horoskopu sam blizanac, stalno mi se pojavljuje broj 11 kamo god da idem. Gdje ćete u životu veće dualnosti od te. Imam mnogo Merkura u svojoj natalnoj karti tako da mi dualnosti u životu ne nedostaje.

Primjer tog dualiteta vidljiv je i u vašoj suradnji s Hrvatskim Telekomom u sklopu projekta ‘Poziv koji ne propuštaš’. Dizajnirali ste seriju medaljona, izrađenu od dijelova starih mobitela i elektroničkih uređaja. Kako je došlo do te suradnje?

Ova suradnja ostvarena je zbilja na obostrano zadovoljstvo. Hrvatski Telekom kompanija je koja zaista brine o okolišu i o održivosti. Kontaktirali su me s idejom da bi željeli elektronički otpad transformirati u nešto novo. Prilikom suradnje imao sam potpunu slobodu da iskažem svoju kreativnost te sam osmislio medaljone koji su oduševili sve. Ti medaljoni su predstavljeni uz instalaciju OKO koja predstavlja kaos, početak nastanka svemira poznatijeg kao Big Bang.

Iako je riječ o transformaciji, projekt ‘Poziv koji ne propuštaš’, kao dio izložbe Genesis, ima i društvenu odgovornost. Na koje ste društvene fenomene osjetljivi?

Osjetljiv sam na glupost. Nevjerojatno je do koje mjere su ljudi inertni u istraživanju vlastitog života. Nevjerojatno je do koje mjere su u stanju nakačiti se na nebitne stvari koje ih trigeriraju, a ne razumiju da ih ne živcira to nešto nego da živciraju sami sebe. Ako te nešto tako smeta, moraš se zapitati zašto te to smeta.

FOTO: Mladen Šarić

Ono što je zanimljivo u suradnji s HT-om je element recikliranja. Često se, kad je riječ o umjetnosti, tvrdi kako su današnje umjetničke tendencije reciklaža ili već viđeno. No, meni se čini upravo suprotno. Hibridni koncepti u umjetnosti vode ka stvaranju novih značenja. Imate li pregled nad tendencijama izrade nakita u širim okvirima?

Definitivno se ide prema recikliranju. Na primjer, zlato je nešto čega ima sve manje na svijetu. Zlatna groznica koja uključuje odlazak nekamo daleko i prosijavanje rijeke su tempi passati. Da bi se danas došlo do grama zlata, treba razvaliti deset tona stijene pa sada razmislite koliko vam treba za poveću ogrlicu kraljevskog veza od sto grama. U nakitu je interesantno raditi i razvijati koncepte koji ne uključuju samo plemenite materijale već i postojeće koji su možda bezvrijedni u kombinaciji s nečim vrijednim. I tako se može napraviti prekrasan komad nakita, prekrasna skulptura… S ovime se onda vraćamo na početak intervjua i pitanja o kreativnosti. Ljudi bi se trebali odmaknuti od tog stava poput: “Je li to čisto zlato? Ako je srebro neću, nisam jadna, nosim samo zlato itd.” To je stvar taštine. Malo psihoterapije svima dobro dođe u životu.

Iz iskustva, je li umjetnička pozicija određena navikama potrošača i trendovima na tržištu?

Odmah sam se naježio od pomisli na ovo. Neka to bude vrlo slikovit odgovor.

Kako danas ostati autentičan? Muči li vas to u ovoj fazi života?

Iskreno nisam nikada o tome razmišljao, ne muči me to i nemam problem s autentičnosti, ali u zadnjih nekoliko godina upoznajem ljude koji me baš opisuju s tom riječi “autentičan”. Možda je to isto neki novi termin koji se počeo koristit oko 2020. godine. Kako ostati autentičan, zapravo samo ostanite svoji. Radite ono što volite i ne razmišljajte o tome što će biti sutra. Ostanite u trenutku i budite svoji – tako ćete biti autentični.

Nikako ne bismo smjeli izostaviti ulogu boja u vašem radu. One su zapravo snažno prisutne u flori i fauni koju vidimo u vašem izražavanju?

Boje, boje, da, zasigurno boje. Boja je boja. Nitko ne može bez boje. Ja ne mogu bez boja. Omiljene su mi zelena i plava. Moja papiga Aleksandar je tih boja, više je zelena. Plava i zelena su mi uistinu najdraže boje.

Jeste li sami sebi najveći kritičar?

Jesam.

FOTO: Mladen Šarić

Zamislite idealnu fotografiju subjekta i vašeg nakita… Kao primjer nudim svoju omiljenu fotografiju Richarda Avedona iz 1981. godine na kojoj glumica Nastassja Kinski pozira sa zmijom i jednim komadom nakita. Koji komad vašeg nakita i koji model biste voljeli zabilježiti na fotografiji za vječnost?

Jako teško pitanje, ali moram priznati da taj komad još uvijek nisam osmislio ni napravio. Znam o kojoj fotografiji je riječ. Budući da mi neki moj rad nije odmah došao na pamet, znači da ga još uvijek nisam izradio. Kad smo kod toga, mislim da će se taj komad nakita uskoro dogoditi jer zmija je užasno moćan simbol u svim kulturama i neizostavan simbol u umjetnosti. Simbol je o kojem ja jako dugo razmišljam i definitivno ću određenu količinu svojih radova posvetiti zmiji, ali je meni to vrlo ozbiljan i kompleksan posao. Zmiju svatko može napraviti savijanjem žice i reći evo zmije, a zmije nigdje. To nije Soviljeva zmija. Soviljeva zmija izgleda drukčije.

Je li nakit trag u beskraju?

Apsolutno. Ne zaboravite da su se ljudi od pamtivijeka uređivali nakitom. Na crtežima u špiljama prvo vidite da su imali nakit, a odjeća je došla godinama kasnije. Uz pomoć nakita su se društveno razlikovali.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Severina (@severina)