Nataša Reić: Dite Splita koje je pretvorilo tugu u pjesmu, a pozornicu u ispovijed

Osjetiti ljubav publike pod svjetlima Splita znači preživjeti ispit koji nije za svakoga. Jer, kako kaže – ovdje te ili vole, ili te ne vole. Nema sredine, ali ona ne traži sredinu. Ona traži istinu.

Glazba je za Natašu sve samo ne posao – to je krv koja kola njenim bićem, tuga koja te utopi i sreća koja te izdigne. Kad piše, melodija prva progovori – spontano, neplanirano, kao da ju srce preduhitri. A onda dođu riječi – krhke, sirove, često bolne. Iz te iskrenosti rađaju se pjesme koje nisu samo pjesme, već njeni dnevnici, njene tihe molitve, njeni odgovori svijetu.

Kad pjeva o ljubavi koja nestaje, ona ne piše oproštaje – ona traži ono što ostane ispod tuge. Ljubav, kaže, nikad ne umire. Samo se skloni, utihne, pa čeka da je netko ponovno pronađe među stihovima, među valovima.

More joj je utočište, ali i suputnik. Tu, na obali, gdje šuma i valovi stvaraju najljepšu muziku, ona piše. I nikad nije sama. Jer tu, uz more, osjeća prisutnost najboljeg prijatelja – osjećaja koji je veći od riječi.

Spotovi joj otvaraju nova značenja njezinih pjesama – zahvaljujući redateljima koji razumiju kako slika može nadopuniti ton, kako kadar može zaustaviti osjećaj. Beč joj nije bio samo lokacija – bio je bajka. Grad koji ju je na tren pretvorio u princezu, ali ne bajkovitu – nego onu stvarnu, krhku i jaku, s pjesmom u očima.

Na pozornici s Dalmatinom, osjećala se ne kao gošća, već kao domaća – kao netko koga su prigrlili stihovima, savjetima i ljudskošću. Ljudi poput Ive Jagnjića i Zdravka Sunare nisu joj samo kolege – oni su učitelji tišine, nježnosti i hrabrosti.

Nema rituala za izlazak iz emocije nakon nastupa. Ponekad joj treba tišina, ponekad razgovor. Ali uvijek ostaje taj osjećaj da je podijelila nešto stvarno – i zato publika prepoznaje njezinu istinu.

Kad joj netko kaže da je diva, nasmije se. Ne zato što ne vjeruje u moć žene na pozornici – već zato što vjeruje da diva nije titula, nego posvećenost. Za nju su dive Doris, Josipa, Radojka… Ako se ikad primakne njihovim tragovima, kaže, to bi bio – svemir.

Njezin idealan dan? Počinje s country radijom, nastavlja se s glasom koji pjeva i kad šuti, s bilježnicom punom započetih misli i nepotpunih melodija. I završava s osjećajem zahvalnosti – jer dan koji počne i završi s glazbom, nikad nije običan.

Zrelost joj nije promijenila samo glas, već i tišinu između stihova. Glas joj više nije samo tehnički alat – postao je instrument emocije. A prije svakog nastupa, šapne u sebi jednostavno: „Bože, samo da me grlo ne izda.“ Jer zna – to grlo nosi više od tona. Ono nosi njezinu priču.

Što Vam prolazi kroz misli netom prije nego zakoračite na pozornicu Splitskog festivala?

Neposredno prije nego zakoračim na pozornicu Splitskog festivala, osjećam nemir u trbuhu. To nije obična pozornica – to je pozornica velikana, s dugom i snažnom tradicijom. Osjećam ogroman ponos jer sam ‘dite’ Splita. Moje prezime nosi težinu i povijest ovog grada – u kvartu Varoš postoji čak i Reićeva ulica. Osjećam odgovornost da opravdam sve ono što nosim u sebi: ljubav prema Splitu koju su mi usadili roditelji, djed i baka.

Split je specifičan grad – ovdje te ili vole ili te ne vole, nema sredine. I upravo me to najviše plaši – da me možda neće zavoljeti. Splitski festival za nas Splićane je centar svijeta. Tu nema prostora za grešku – ako fulam, kao da me nema… haha.

Kada bi “Kada Ljubav Nestane” bila film, kako bi izgledala njezina završna scena?

“Kada ljubav nestane”… hm, zapravo mislim da ljubav nikada u potpunosti ne nestaje. Ona je uvijek negdje u nama, čak i kada to ne primjećujemo. Samo je treba pronaći – ispod slojeva ponosa, inata, ljutnje, ispod težine trenutka.

Završna scena tog filma bila bi upravo taj trenutak – kad se ispod svega lošeg, napokon pojavi ona prava ljubav. Ona najljepša, najiskrenija, najjača. Za mene bi ta scena bila uz more jer je ono moja najveća ljubav i utočište. Tamo se osjećam ispunjeno, bilo da sam sretna ili tužna. U društvu šuma i valova, koji stvaraju najljepšu muziku na svijetu, nastaju moje pjesme. U tom prizoru nikad nisam sama – jer tu, uz more, osjećam prisutnost svog najvećeg prijatelja.

Kako izgleda glazbeni “proces tuge” — idete li prvo za melodijom ili riječima kad ste emotivno ranjeni?

Taj trenutak dolazi spontano. Kod mene melodija uvijek dolazi prva – ona je refleks mog osjećaja, moje unutarnje stanja. Riječi dođu kasnije, kad se emocija već pretoči u zvuk. Život nas svakodnevno stavlja na kušnju – razočaranja, ljutnje, izdaje, povrede… ali i suprotno – ljubav, smijeh, radost.

Sve te emocije utkane su u moje pjesme. One nastaju iz svakodnevice – iz stvarnog života. To je moj glazbeni “proces tuge”, ali i procesa ljubavi, sreće, borbe. Melodija mi je vodič, a riječi se pojave kad sam spremna ispričati priču.

Je li Beč samo kulisa za spot ili je i osobna inspiracija?

Beč je toliko divan! Nije mi ostao samo kao kulisa za spot – ostao mi je i kao osobna inspiracija. Taj grad je čista čarolija. Zahvalna sam mom Toniju Lekiću što je upravo Beč odabrao kao mjesto radnje i pretočio ga u priču našeg spota. To su uspomene koje ću nositi cijeli život.

Beč je poput dragulja – pun veličanstvenih spomenika, dvoraca i ulica koje pričaju povijest. Osjećala sam se kao princeza, zahvaljujući cijeloj ekipi koja je bila uz mene i koja je sve to učinila mogućim. Taj grad me zaista dotaknuo – i ostao u meni, daleko više od vizualne pozadine.

Vaše su pjesme često vrlo emotivne — imate li ritual oporavka nakon što otpjevate nešto tako intimno pred publikom?

Onog trena kad trebam otpjevati neku emotivnu pjesmu, gotovo uvijek ponovno proživim onaj isti osjećaj koji sam imala dok sam je pisala. To je kao da uđem u neki trans – kao da hodam po vlastitim snovima, mislima i uspomenama.

Ja sam sanjar i romantična duša. Moje pjesme su doslovno dijelovi mene – moja duša pretočena u stihove i notne zapise. Kad to iznesem pred publiku, emocije me preplave, jer to nije samo izvedba, to je ispovijest.

Zapravo, nemam pravi “ritual oporavka”, jer to što osjećam nakon nastupa je mješavina tuge, olakšanja i neke tihe sreće. Ponekad mi treba tišina, a ponekad razgovor s nekim bliskim. Ali uvijek ostane taj osjećaj da sam podijelila nešto stvarno – i to je najveća snaga glazbe.

Kako Vam podrška benda Dalmatino pomaže u trenucima kada sumnjate u sebe kao solo izvođačicu?

Što reći za Dalmatino osim jedno veliko – hvala! Oduvijek sam bila njihov fan, a danas imam čast stajati uz njih na istoj pozornici kao frontwoman benda Pink Panther, njihove dugogodišnje prateće grupe. Ivo Jagnjić – Jare, autor nekih od najljepših stihova, i gospodin Zdravko Sunara, kojeg od milja zovem “hodajuća dobrota” – to su ljudi od kojih se može samo učiti. Počašćena sam svakom minutom s njima na pozornici!

Njihova podrška, posebno u trenucima kada sumnjam u sebe kao solo izvođačica, za mene znači sve. To su ljudi koji nesebično dijele savjet, ohrabruju, nikad ne štede lijepu riječ – ne samo meni, nego svakome tko ih okruži. Kad ti takvi ljudi kažu: “Samo naprijed. Stvaraj, piši, uživaj i živi sa svojim pjesmama”, jednostavno poslušaš… i zahvaljuješ Bogu što ti je dao priliku da ih upoznaš.

Moj najdraži Jarin stih je: “Sakrij me u najdonji škafetin, tu san siguran.” Ako se ikada približim takvoj dubini i iskrenosti u pisanju, za mene će to biti vrhunac.

U čemu pronalazite ravnotežu između osobnog i javnog kada pišete o ljubavi koja nestaje?

Sve moje pjesme ogledalo su moje duše. U njih unosim stvarne emocije – tugu, radost, sumnju, nadu. To su moja osobna iskustva pretočena u glazbu, i zato ih vrlo intimno doživljavam. Zato je teško povući jasnu crtu između osobnog i javnog – jer kad pišem o ljubavi koja nestaje, ja ne pišem samo pjesmu, već otvaram svoje srce. No, baš u tome i jest ljepota glazbe: ona mi pomaže pronaći ravnotežu.

Za mene je glazba životna konstanta. U njoj sam odrasla, uz nju sam rasla i uz nju i dalje učim. Glazba je moj osobni balans – dar od Boga koji ima moć da smiri, poveže i izliječi. U njoj pronalazim mir, čak i kad pišem o bolnim stvarima.

Zamislimo da Vam netko da praznu bilježnicu i kaže: napišite pjesmu sreće. Bi li Vam to bilo lakše ili teže od pisanja tuge?

Ne možete ni zamisliti moju bilježnicu – puna je i praznih i ispisanih stranica, započetih stihova, prekriženih pa ponovo napisanih redova. Pitanje je li lakše pisati o sreći ili tuzi zapravo nema jednostavan odgovor. Sve ovisi o trenutku, o danu koji proživljavam, o emociji koja me tada vodi.

Ponekad me inspirira sunce i osmijeh, a ponekad mjesec i tišina tuge. A ponekad, jednostavno, osjećam se kao prazna priča – bez teksta, samo glazba svira u mojim mislima. U mom slučaju, melodija gotovo uvijek dođe prije riječi. Ona je prvi trag, prva emocija, prva misao.

Što Vam danas znači “uspjeh” u glazbi, nakon tolikih godina suradnji i iskustva?

Uspjeh… danas se ta riječ može tumačiti na tisuću načina. Ali za mene, nakon svih godina iskustva i suradnji, uspjeh je nešto dublje i osobnije.

Najveća nagrada mi je onaj trenutak kad moj producent, Tomislav Mrduljaš, završi pjesmu i pošalje mi je kasno navečer. I onda, dok je slušam – rasplačem se. Bez pretjerivanja. To je ona čista, iskrena emocija kad osjetim da je pjesma živa, da nosi nešto stvarno.

A kad ta pjesma kasnije dopre do ljudi, kad netko zapjeva refren, ili kaže da ga je nešto u njoj “taknulo” – e, to je za mene uspjeh. Ne brojevi, ne pozornice, već trag koji pjesma ostavi u nečijem srcu.

Koja je Vaš prva uspomena vezana uz Splitski festival kao gledateljice, a ne izvođačice?

Splitski festival u meni budi ogroman broj uspomena. Još kao djevojčica sudjelovala sam na Malom Splitu i tada osvojila prvu nagradu žirija. To mi je bio prvi pravi doticaj s tom posebnom glazbenom scenom – i od tada sanjam o velikoj pozornici Splitskog festivala. To je dugogodišnji san svakog izvođača – stati na tu pozornicu, među velikanima.

Sjećanja su brojna, ali jedno od najemotivnijih vezano je uz Oliverovu pjesmu “Ispod sunca zlatnoga”. Ta pjesma me uvijek dirne do suza. Zapravo, mi ljudi s mora satkani smo od pjesama Splitskog festivala – one su obilježile naše živote. Dalmacija ne sluša glazbu – ona je živi. Nama je glazba kao krv koja kola tijelom.

Naravno, to ne umanjuje veličinu i važnost izvođača iz kontinentalne Hrvatske – velikana poput Vanne, Nine Badrić, Arsena Dedića… Oni su svojim pjesmama također ostavili neizbrisiv trag. Ali za mene, kao djevojčicu iz Dalmacije, Split Fest je bio i ostao – srce glazbe.

Jeste li ikad tijekom snimanja videospota osjetili da pjesma dobiva novo značenje, izvan onoga što ste napisali?

Da, apsolutno. Tijekom snimanja spota pjesma je za mene dobila potpuno novu dimenziju – postala je prava čarolija. Iako sam je napisala iz osobnih osjećaja, spot joj je udahnuo novi život i dao vizuru koju želim podijeliti s publikom.

Toni Lekić je maestralno režirao svaki kadar – s tolikom pažnjom i razumijevanjem da je doslovno pretočio riječi pjesme u sliku. Zahvaljujući njemu, spot ne samo da prati tekst, nego ga nadopunjuje i proširuje. Taj vizualni sloj dao je pjesmi novo značenje koje nisam ni slutila dok sam je pisala.

Zato vjerujem da pjesma u tom obliku još snažnije dopire do ljudi – jer glazba i slika zajedno mogu dotaknuti srca na način koji riječi same ponekad ne mogu.

Kako izgleda Vaš idealan glazbeni dan — od jutra do večeri?

Moj idealan glazbeni dan zapravo jako nalikuje stvarnosti – jer glazba je upletena u svaki moj dan. Već godinama se budim uz country radio – ta scena me inspirira i oblikuje moj glazbeni izraz, što se i može čuti u prizvuku mojih pjesama. Posebno na ovoj posljednjoj pjesmi, gdje je moj osjećaj savršeno uhvatio vrhunski gitarist Dragomir Herendić Dragianni.

Iako sam “dite Olivera”, kao i većina nas ovdje s juga, country glazba me godinama očarava – svojom iskrenošću, narativom i toplinom.

Ako ne slušam glazbu, onda nešto snimam – jer često mi usred dana sine neka melodija i onda je brzo zabilježim da mi ne pobjegne. To su trenuci koje ne možeš isforsirati – dođu kad ih najmanje očekuješ.

Tijekom dana stalno nešto pjevam, onako tiho, za sebe – ili aktivno vježbam vokal, jer vjerujem da se glas mora stalno njegovati. Moj dan, ukratko, počinje i završava s glazbom – i u tome nalazim svoj mir, svoju svrhu i svoju radost.

Koji je najneobičniji kompliment koji ste dobili za svoje pjesme?

Najneobičniji kompliment koji sam ikad dobila bio je kad mi je netko rekao da sam – diva. Hahaha… iskreno, svaki put se nasmijem na to. Ne vidim sebe tako. Smatram se običnim ljudskim bićem, ništa boljim niti posebnijim od bilo koga drugog.

Vjerujem da svi ljudi na ovom svijetu imaju svoju ulogu – onu koja im je možda dodijeljena još prije rođenja. Ja sam samo jedna od onih koja je rođena pod sretnom zvijezdom, jer imam privilegiju raditi ono što najviše volim. Živim glazbu – i iako se to zove „posao“, za mene je to isključivo ljubav i poziv.

A što se tiče dive – taj epitet, po mom mišljenju, pripada damama koje su svojim karijerama, talentom i dugovječnošću obilježile hrvatsku glazbenu scenu. Doris Dragović, Radojka Šverko, Josipa Lisac… i mnoge druge – to su za mene prave dive. Ako se ikada uspijem približiti makar jednoj petini onoga što su one postigle… to bi za mene bio – svemir.

Je li Vam teže otpjevati tužnu pjesmu kad ste sretni, ili sretnu kad ste tužni?

Tužnu pjesmu mi je svakako teže otpjevati – bez obzira na to kako se u tom trenutku osjećam. Sama po sebi nosi veću emocionalnu težinu i traži potpunu iskrenost. Kod takvih pjesama ne možeš “glumiti” – ako je ne osjećaš, publika će to osjetiti.

S druge strane, vesela pjesma obično teče lakše, čak i ako mi je dan težak. U sebi ima tu neku prirodnu lakoću, energiju koja te ponese – bez obzira na visinu nota ili tehničku zahtjevnost.

Ali to je moje iskustvo – ne znači da vrijedi za svakog. Svaki izvođač je svijet za sebe i svatko pronalazi emociju na svoj način. Glazba nas spaja, ali način na koji je doživljavamo ostaje vrlo osoban.

Kako gledate na vokalnu zrelost — mijenja li se Vaš glas s godinama i iskustvom, ne samo tehnički nego i emocionalno?

Vokalna zrelost dolazi s vremenom, ali i s pažnjom koju posvećuješ svom glasu. Glas je mišić – ako ga njeguješ, on ti uzvraća snagom, postojanošću i fleksibilnošću. Tijekom godina pohađala sam različite škole, isprobavala razne tehnike i istraživala što sve moj glas može.

Svaki pjevač ima svoj prirodni raspon, ali upornim radom, vokalnim vježbama i disciplinom, možeš pomicati granice – i u visinama i u dubinama. Meni je važno redovito osluškivati vlastite mogućnosti, jer se glas mijenja ne samo tehnički, već i emocionalno.

Imate li neku mantru ili rečenicu koju si govorite prije važnih nastupa?

Gotovo uvijek, prije svakog važnog nastupa, u sebi izgovorim: “Bože dragi, samo da me grlo ne izda.” To je moja tiha mantra – jer glas je moj najvažniji alat, a ujedno i moj najveći strah.

Bez obzira na to koliko sam puta stajala na pozornici, uvijek postoji onaj mali glas u meni koji šapće da mogu bolje. Nisam nikad potpuno sigurna, jer perfekcionist u meni stalno traži više. Možda je baš ta nesigurnost ono što me tjera da svaki put dam maksimum.

Postoji li neka pjesma iz tuđe karijere za koju biste voljeli da ste je Vi napisali?

Ima više pjesama za koje bih voljela da su izašle iz mog pera. “Pismo moja” u izvedbi Olivera – to je čista emocija pretočena u glazbu. “Teret ljubavi” od Doris – snažna, istinita i ogoljena. “Lozje” od Dalmatina nosi onu duboku, dalmatinsku dušu, a “Kuća puna naroda” Zdravka Čolića uvijek me dirne svojom jednostavnom, a moćnom porukom.

A kad je riječ o stranoj glazbi… tu bismo mogli do sutra. Toliko je pjesama koje su me formirale, inspirirale i pokrenule. Ali ono što ih sve povezuje je iskrenost – one koje najviše volim uvijek nose priču koja te dotakne i ostane s tobom.

Kako usklađujete glamur snimanja spotova s često sirovim emocijama koje pjesme nose?

Moram priznati da mi je teže uskladiti glamur snimanja spota s iskrenim, često sirovim emocijama koje pjesma nosi. Najprirodnije se osjećam na pozornici – tamo gdje mogu samo pjevati, biti svoja, bez ikakvih dodatnih uloga. Tu sam doma.

Snimanje spota je sasvim drugačiji svijet – tu moraš biti i pjevač i glumac, paziti na svaki pokret, izraz lica, kako nosiš haljinu, kako izgleda šminka, a sve to dok pokušavaš zadržati emociju pjesme, iako ne pjevaš uživo. Nije mi to prirodno kao koncert, ali trudim se svaki put dati sve od sebe i profesionalno odraditi i taj dio svoje uloge.

A kako mi ide i jesam li u tome uspjela… pa to bi možda najbolje znao reći naš Toni Lekić, koji stoji iza mnogih mojih spotova i zna koliko se trudim da taj svijet vizualnog ipak zadrži dušu glazbe.

Kako je izgledao Vaš glazbeni put vodi od Olivera do vlastite pozornice — gdje ste najviše naučili o sebi kao glazbenici?

Moj glazbeni put zaista je dug – u glazbi sam od malih nogu. Ono što danas jesam, oblikovalo se kroz godine rada, iskustva i ljudi koji su me okruživali. A ako me pitate gdje sam najviše naučila o sebi kao glazbenici – odgovor je jednostavan: u vremenu provedenom uz Doris Dragović.

Znam da to često ponavljam, ali bila sam njezin najdugovječniji učenik. Doslovno sam upijala sve – pokret, način interpretacije, pristup pjesmi, odnos prema pozornici i ljudima. Pjevajući iza nje, dobila sam priliku surađivati s mnogima i, iako vrlo mlada, slušati priče i iskustva velikih izvođača.

Nikad neću zaboraviti kad mi je Oliver rekao: “Ma jel ti osjećaš tu pjesmu? Ako je ne osjećaš – ma nemoj je ni pomislit pjevat!” Rekao je to onako srčano, kako je samo on znao, i ta rečenica mi se urezala duboko.

Ili savjet Ive Jagnjića – Jareta: “Ma samo autorstvo! Moraš živjeti sa svakom pismom najmanje tri mjeseca. Mora ti uć’ u krv. Tek onda ćeš vidit jel ti sve kako si zamislila.”

Mogla bih napisati knjigu o tim trenucima. Svaki od tih ljudi dao mi je nešto posebno, i neizmjerno sam zahvalna što sam imala priliku učiti upravo od njih. To me oblikovalo – i kao autora i kao izvođača.

Ali ruku na srce – ništa od mojih pjesama ne bi bilo bez mog kolege Ivana, koji je glazbeno dvjesto puta jači od mene. On sve moje misli i osjećaje pretoči u stvarnost, doda aranžman i zaokruži priču. A onda, u kasnim satima, sve završi kod Tomislava Mrduljaša – koji pjesmu dovede do savršenstva.

To je neopisiva sreća. Sjećam se prve pjesme koju sam kod njega došla snimati – imala sam toliku tremu da jedva da sam uspjela otvoriti usta. I to unatoč tome što sam upravo s njegovom pjesmom pobijedila na Malom Splitu 1996.! Takav respekt i strah sam osjećala… hahaha… ali istovremeno i zahvalnost, jer sam znala da sam na pravom mjestu.

Na koji Vas je način rad s Gibonnijem ili Zoricom Kondžom oblikovao kao kantautoricu?

Zorica Kondža… za mene je ona the voice – dobri duh hrvatske glazbene scene. Čak i danas ostanem bez riječi kad je čujem kako pjeva. Iskreno, mislim da ona nije s ove planete – to je izvanserijski talent. Raditi s njom bila je čista čast i privilegija. Taj glas, ta snaga, ta emocija… svaki put kad je čujem, jednostavno sjednem, slušam i pomolim se da barem dotaknem djelić onoga što ona nosi u sebi. I onda sama sebi kažem: “Ma daj, Zore je jedna i jedina.” Diva u punom smislu te riječi – njoj taj naziv pristaje kao svila.

Što se tiče Gibonnija, do prilike da s njim nastupim dovela me draga Brankica Jovanovski – jedna od najboljih back vokala na ovim prostorima, uz koju sam godinama imala sreću učiti. Taj nastup s Gibonnijem bio je nešto posve drugo – druga dimenzija. Nakon koncerta doslovno sam se rasplakala Brankici na ramenu od siline emocija koje su me preplavile.

Za mene je Gibo najveći glazbenik ovih prostora. Gledaš ga kako pjeva i vidiš da svaku riječ proživljava, da ulazi u trans s glazbom koju je sam stvorio. I to je upravo ono o čemu je i Oliver često govorio – ne možeš ljudima ništa sakriti. Iskrenost i emocija su jedino što ostaje, jedino što zaista dopire do publike.

Upravo kroz njih dvoje – kroz Zoricu i Gibonnija – naučila sam najvažniju lekciju kao kantautorica: emocija je istina. I jedini ispravni put do publike.

Kad zatvorite oči dok pjevate ‘Kada ljubav nestane’ – kakav prizor vidite?

Iskreno, kad zatvorim oči dok je pjevam, vidim stih “da je tuga more sad bi bila bez obale”. Dakle, more tuge – i sebe bez obale. Kao da nemaš gdje pristati, kao da lutaš bez orijentira, izgubljen među vlastitim osjećajima.

U toj slici je sve rečeno. To je trenutak kad ostaneš bez sidra, bez sigurnosti, bez odgovora. I baš zato mi je ta pjesma toliko osobna – jer tuga koju nosi, iako nježna, ima snagu cijelog oceana.

Koja je najiskrenija reakcija publike koja Vas je pogodila u vezi s Vašim novim singlom?

Najiskrenija i najposebnija reakcija bila je od kolega iz struke – ljudi koji znaju što znači stvarati glazbu, koji razumiju koliko sebe daješ u svaku notu i stih. Njihove riječi hvale, topline i podrške za mene su ogromna nagrada. Ja živim za to.

Jer dok je pjesma još u ladici – ona vrijedi samo meni. Ali kad izađe, ona postaje poklon svima. Moja iskrena, čista emocija pretvorena u glazbu. A kad mi netko kaže da ga je dotaknula, da ju je osjetio… e, to je trenutak u kojem znaš da je vrijedilo. I nema veće sreće od toga, vjerujte mi.

Što za Vas znači biti žena u glazbi koja pjeva o slabostima, ali stoji snažno pred tisućama ljudi?

Biti žena u glazbi… često se o tome vodi polemika, ali iskreno – ne volim gledati stvari kroz podjelu na muškarce i žene. Mislim da je glazba iznutra jednako zahtjevna za sve – bez obzira na spol. Emocija, ranjivost, snaga… sve to moraš prenijeti, i to nije jednostavno.

Za mene je jednako teško pjevati pred pet ljudi kao i pred tisućama. Dapače, sjećam se nastupa u Podstrani 2017. godine, na Dan Oluje – bilo je tisuće ljudi, ali mi je bilo lakše jer su svjetla pozornice skrivala taj ogroman broj lica. Barem do trenutka kad publika ne postane vidljiva – tada se emocije prelome, sve proključa, i osjetiš snagu trenutka.

To nosi ogromnu odgovornost – da ne otpjevaš samo tehnički točno, nego da istinski preneseš dio sebe. Da budeš iskrena, da se ne skrivaš iza tona. I to je ono što je najteže – ali i najljepše – u ovom pozivu.

Kad bi Vaša karijera bila pjesma – koji bi bio njezin naslov i žanr?

Da je moja karijera pjesma, nosila bi naslov “TRAG”– baš kao i moj nadolazeći album prvijenac. “Trag” je za mene više od riječi; to je ono što ostaje zapisano u svemiru – trag glazbe, trag emocije, trag olovke na papiru. To je sve ono što pokušavam ostaviti svakom pjesmom.

Žanrovski, to bi bio pop rock s primjesama country zvuka – upravo onako kako volim i kako osjećam. Nadam se da će pjesme izlaziti jedna po jedna, kako i planiramo… a do tada – stay tuned.

Kada ljubav nestane, što ostaje kao najvažniji podsjetnik da vrijedi voljeti ponovno?

Kad ljubav nestane, jedino što istinski ostaje – jest ljubav sama. Ona je, unatoč svemu, najveća od svih emocija.