Marko Tolja o balansiranju karijere i obitelji: “Ne želim propustiti odrastanje djece!”

U pripremi za nastup na Dori 2025. u Opatiji, Tolja se odlučio za minimalistički pristup, fokusirajući se na emociju i poruku pjesme. U suradnji s režiserom Romanom Nikolićem, poznatim po radu na temama mentalnog zdravlja, nastup će biti lišen vatrometa i plesača, oslanjajući se isključivo na njegov glas i interpretaciju. Za ovu priliku odabrat će odijelo svog vjernog suradnika, Fidelio Tailored.

Tolja ističe važnost podrške u teškim trenucima, prisjećajući se kako mu je supruga Ana pomogla prevladati izazove u karijeri. Naglašava da je i u naizgled nebitnim situacijama potrebna podrška, a kamoli u većim problemima vezanim uz mentalno zdravlje. Kroz svoju glazbu, koja često nosi emotivne poruke, Tolja izražava osobna iskustva i koristi pisanje pjesama kao oblik terapije za izražavanje pozitivnih i negativnih emocija.

PROČITAJTE: Miljenik žena Marko Tolja vratio se na pozornicu Dore, a pjesma “Through the dark” obećava

Kao mentor u “The Voice Kids”, Tolja je dobio izuzetno pozitivne kritike, ističući da je to prvi show u kojem nema određenu ulogu, već se predstavlja onakvim kakav jest. Oduševljen je radom s djecom i smatra da je to jedno od najljepših iskustava u njegovoj dosadašnjoj karijeri.

Unatoč izazovima balansiranja obiteljskog života i zahtjevne glazbene karijere, Tolja nastoji biti prisutan otac i ne želi zbog posla propuštati odrastanje djece. Iako su periodi naporni, uz dobru organizaciju i volju, uspijeva uskladiti sve obaveze, svjestan da će za odmor biti vremena u mirovini.

PROČITAJTE: Marko Tolja s pjesmom “Through the Dark” – Hoće li ovo biti njegov trenutak za povijest na Dori 2025.?

Povratak na Doru za Tolju predstavlja priliku da kroz glazbu progovori o važnoj temi mentalnog zdravlja, nadajući se da će njegova poruka doprijeti do publike i potaknuti ih na razmišljanje i djelovanje. S minimalističkim nastupom i iskrenom emocijom, vjeruje da će uspjeti prenijeti snagu svoje poruke i ostaviti trajan dojam na gledatelje.

 Loading ...

Vaša nova pjesma “Through the Dark” bavi se temom mentalnog zdravlja. Jeste li osobno iskusili borbu s mentalnim zdravljem?

Nisam. Bar ne ozbiljnu. Naravno, svi mi imamo “ups & downs” ali za sada mogu reći da sam po tom pitanju sretnik.

Nakon šesnaest godina vraćate se na Doru. Što vas je potaknulo?

Ove godine moji motivi za prijavu na Doru su skroz drugačiji nego prijašnjih godina. Jedino što mi je ove godine bitno da poruka pjesme dođe do što više ljudi i da osvijestimo zajednicu o problemu mentalnog zdravlja koje guramo pod tepih. Kod nas, a vjerujem i u Europi, to je još uvijek tabu tema. Prva stepenica je da kao društvo prihvatimo činjenicu da imamo problem. Da se okrenemo oko sebe i vidimo ima li netko iz naše okoline problem i treba li mu pružiti ruku. Uspijem li to osvijestiti kod djela publike, ja ću biti jako sretan i ponosan.

U jednom intervjuu spomenuli ste da vas je supruga Ana spasila u najtežim trenucima karijere. Možete li podijeliti više o tim izazovima?

Bila je jedna situacija kad mi je u karijeri sve krenulo nizbrdo. Mislio sam da je to to. Da je tu kraj svega. Ona je bila ta koja me uvjerila da ću tu prepreku lako preskočiti i da se saberem. I bila je u pravu. Ali to je samo dokaz da vam i u nebitnim sitnicama treba nečija podrška, a kamoli u većim problemima mentalnog zdravlja.

Kao mentor u “The Voice Kids”, kako se nosite s kritikama na račun Vašeg mentorstva?

Moram priznati da nikada do sada nisam dobivao tako pozitivne kritike kao u Voice Kidsu. I jako mi je drago zbog toga. Ovo je prvi show gdje “nemam neku ulogu”. Marko kojeg vidite u The Voice Kids je isti kao onaj doma. Obožavam taj show, obožavam klince i mislim da je to svakako nešto najljepše što sam imao prilike raditi u dosadašnjoj karijeri.

Pobijedili ste u “Plesu sa zvijezdama” 2011. godine. Kako je to iskustvo utjecalo na Vašu karijeru?

Pa tada sam bio još dosta mlad i na svojim počecima. Svako takvo pojavljivanje je vjetar u leđa. Volim takve projekte gdje se pokazuju i cijene neki talenti. Nažalost, u današnje vrijeme takvih je emisija sve manje, imam osjećaj da se većina njih svodi na ruganje i banalnosti. Zato i mislim da je The Voice Kids toliko gledan i voljen – u vrijeme groznih vijesti i zaglupljujućih reality showova ta djeca su svojim talentom okupila cijele obitelji ispred malih ekrana i dali im nešto pozitivno, emotivno i lijepo za gledati.

Vaša glazba često nosi emotivne poruke. Koliko su Vaša osobna iskustva utkana u vaše pjesme?

Puno. Skoro svaka moja autorska pjesma je autobiografska. Ako u njoj nije neka moja priča, onda je od nekog meni bliskog. Pisanje pjesama mi je terapija kroz koju izbacujem sve pozitivne i negativne emocije.

Kako balansirate između obiteljskog života i zahtjevne glazbene karijere?

Bude stvarno jako teških perioda. Izuzetno mi je bitno biti prisutan tata i ne želim zbog posla propuštati odrastanje djece. Recimo sada, nisam praktički stao od sredine 11. mj kada nam je počelo snimanje Voicea, pa 20 koncerata u 12. mjesecu, pa opet Voice, pripreme za Doru… Ali sve se da uskladiti uz volju i dobru organizaciju. Ne spavam baš previše, ali odmarat ću se valjda u mirovini.

Jeste li ikada razmišljali o međunarodnoj karijeri?

Uvijek je to neki skriveni san u nekom kutku srca, ali mislim da mi je za sada jako lijepo tu gdje jesam.

Kako se nosite s pritiskom javnosti i očekivanjima obožavatelja?

Ako imaš realna očekivanja od sebe i svoje karijere, onda nije teško. Javnost ponekad zna biti gruba, ali i na to se navikneš s vremenom.

Postoji li nešto u Vašoj karijeri što biste željeli promijeniti ili učiniti drugačije?

Bilo je tu nekih promašaja, ali i iz njih sam puno naučio. Možda čak i više nego od uspjeha, pa ne bi ipak ništa mijenjao. Mislim da se sve u životu dogodi s nekim razlogom.

Kako vidite evoluciju hrvatske glazbene scene od početka vaše karijere do danas?

Najviše se promijenio način konzumiranja glazbe. Kada sam ja počinjao, postojali su CD-i i nije se svaki dan izdavalo 100 singlova. Zbog toga su ljudi i više cijenili glazbu i više joj se veselili. Sada, kada imate svu glazbu ovog svijeta na mobitelu, naravno da je njezina vrijednost pala i to me jako rastužuje. Ljudi žive svoje teške, užurbane živote i logično je da im je glazba popratna manifestacija u životu i da joj ne daju toliku važnost kao nekada.

Koji su Vaši najveći strahovi kada je riječ o nastupu na Dori 2025.?

Nemam ih. Plan mi je doći na tu pozornicu i bez puno filozofije i “vatrometa” odraditi nastup najbolje što mogu.

Kako se pripremate za nastup na Dori u usporedbi s prethodnim nastupima? Što nam pripremate točno? Čiju kreaciju nosite?

Kao i sama pjesma, i nastup će biti atipičan za Doru. Bit će minimalističan. Sve će biti u službi pjesme i njezine poruke. Tu mi uvelike pomaže režiser Romano Nikolić koji sa svojim kazalištem Arterarij obrađuje upravo ovakve teme. Ne očekujte ni vatromet ni plesače. Bit ću tamo ja, moj glas i pjesma. Što se tiče stylinga, kao i uvijek tu je moj vjerni Fidelio Tailored koji će mi i za ovu priliku napraviti odijelo.

Što mislite o trenutnom stanju hrvatske glazbene industrije?

Za početak, mislim da je ne možemo više nazvati industrijom. Svi se mi izvođači borimo sami za sebe, od projekta do projekta. Nema više velikih diskografa ili managera koji će stati iza nekog izvođača i u njega uložiti trud, vrijeme i novac. Uglavnom si prepušten sam sebi i svojim resursima. Zato mislim da i puno mladih, vrlo talentiranih pjevača, odustanu odmah na početku. Jednostavno nemaju podršku koja je potrebna za početak karijere. Ja sam ipak počeo u neko drugo vrijeme i, što je najbitnije, imao sam puno sreće. Ali bez brige, puno sam vratiju poljubio, nisam imao lipe u džepu, ali odustajanje mi nikada nije bila opcija.

Kako se nosite s negativnim kritikama i komentarima na društvenim mrežama?

Dobro. Ne čitam ih!

Koji su Vaši ciljevi nakon Dore 2025.?

Puno napisanih pjesama čeka svoj red da budu snimljene, 5. 4. 2025. imam koncert u Tvornici Kulture, volio bih snimiti i božićni album… Uglavnom, bit će zabavno.

Kako održavate kreativnost i inspiraciju u stvaranju nove glazbe?

Nisam jedan od onih autora koji svaki dan sjedne par sati za klavir i pokušava napisati nešto. Kada mi padne neka ideja na pamet, brzo trčim za klavir i krenem pisuckati. Nekad nastane dobra pjesma, nekada ništa. To se jednostavno ne može isforsirati.

Postoji li neki glazbeni žanr u kojem se još niste okušali, a željeli biste?

Narodnjaci! Šalim se (smijeh).

Kako gledate na konkurenciju na ovogodišnjoj Dori?

Super. Mislim da je svima jako stalo do tog nastupa i sigurno će dati svoj maksimum, tako da se baš veselim vidjeti što je tko pripremio.

Što biste poručili mladim glazbenicima koji tek započinju svoju karijeru?

Onu dobru staru: “budite svoji”!! Mislim da je to ključ. Nikada nitko neće biti “novi Oliver” ili “novi Toše” kako mediji vole nazivati određene pjevače. Budi to što jesi i što voliš. Guraj glavom kroz zid ako treba i jednom će se sigurno otvoriti prilika ako si dovoljno dobar i uporan.

Jeste li zadovoljni načinom na koji HRT promovira natjecatelje i same pjesme? Što biste možda voljeli da se unaprijedi?

Pa mislim da koriste sve svoje kanale za promociju svih pjesama. Dobro je to.

Kakvo je Vaše iskustvo s produkcijskim timom HRT-a? Osjećate li da izvođači imaju dovoljnu podršku u tehničkom i kreativnom smislu?

Za sada je odlično. Čini mi se da je sve jako profesionalno i da žele ostvariti sve naše ideje oko nastupa. To će se tek pokazati kada dođemo u Opatiju ali za sada moram reći da je sve na svom mjestu.

Mislite li da bi HRT trebao ulagati više u vizualni identitet i scenske nastupe na Dori kako bi se natjecanje približilo razini sličnih europskih izbora za Eurosong?

Mislim da je Dora produkcijski najjači festival koji imamo. Infrastruktura je ista za svakog izvođača, a sada je do tebe da osmisliš i odradiš nastup najbolje što možeš. Vjerujem da efektan nastup može biti i vrlo minimalističan.

Koliko je, po Vašem mišljenju, Dora danas relevantna kao glazbeno natjecanje? Smatrate li da HRT radi dovoljno na modernizaciji i privlačenju šire publike?

Ono što je meni jedino žao kod Dora je da se ne prijavljuje malo već broj već etabliranih i iskusnijih izvođača. Kao da postoji neki otpor prema tom festivalu od glazbenika koji već imaju neke karijere iza sebe. Doduše, nije ni mene bilo na Dori 16 godina pa možda nisam najbolji izbor za pričati o tome.

Iz Vaše perspektive, tko je bio najslabiji hrvatski predstavnik na Eurosongu, a tko najbolji? Što je, prema Vašem mišljenju, presudno za uspjeh na tom natjecanju i smatrate li da su dosadašnji pobjednici Dore uvijek bili pravi izbor?

Pa po brojkama je svakako bio najbolji Baby Lasagna. Takav uspjeh, bojim se, neće se ponoviti još ohoho godina. Mislim da su se u njegovom slučaj poklopile sve zvijezde koje su se trebale poklopiti. I neka su! Super nas je predstavio i mislim da je trebao pobijediti na Eurosongu, ali neka politika je tu opet napravila svoje. Mislim da je najbolje da se ne zavaravamo da će itko od nas uskoro ponoviti takav rezultata na Eurosongu. Teško je znati što će proći na Eurosong zato mi oni neki komentari “ovo nije pjesma za Eurosong” nikako ne drži vodu. Jedne godine pobijedi Abba, druge “čudovišta iz Finske”, treće godine “fado iz Portugala”. Koja onda tu pjesma točno nije za Eurosong??

Što mislite o tzv. „usiljenim“ favoritima koje se redovito promovira u medijima – uvijek istih pet imena?

Pa to ima veze upravo s ovim što sam sada spomenuo. Mi stalno imamo taj moment “to nije ili to je za Eurosong”. Tako onda i mediji uvijek u favorite stavljaju pjesme koje imaju taj neki klasični eurosong sound. Ja smatram da je na Eurosongu uvijek pobijedila priča oko pjesme i izvođača, a ne samo pjesma.

Koje su, po Vašem mišljenju, top 5 pjesama na ovogodišnjoj Dori i tko bi, osim Vas, trebao pobijediti?

Neka pobijedi najbolji! Ili onaj za kojega publika misli da je najbolji.