Luka Novokmet za HELLO!:”Ne želim biti dio glazbenih klanova – radije biram tišinu nego lažnu pozornicu”

Luka je glazbu prvi put „osjetio“ kao dijete, dok je u svojoj sobi neumorno preslušavao Gibonnijevu Tajnu vještinu pokušavajući shvatiti zašto ga te riječi tako pogađaju. Godinama kasnije, s mikrofonom u ruci i gitarom kao suputnikom, taj osjećaj i dalje ga ne napušta – samo je postao slojevitiji, zreliji, topliji. Njegov glas danas nosi onu rijetku vrstu emocije koja istodobno grli i boli, onu koja ne traži aplauz, nego razumijevanje.

U The Voiceu je pokazao da nije samo još jedan talentirani glas, nego i pripovjedač emocija, izvođač koji ne glumi i ne bježi. S prvim singlom Najbolje što znam otvorio je vrata jednog nježnog, ranjivog svijeta, a s novom pjesmom Reci kako to – suradnjom sa Srđanom Sekulovićem Skansijem i Ginom Damjanović – potvrđuje da se u njegovoj glazbi ne radi o površini, nego o slojevima između riječi i tišine.

Skroman, promišljen i gotovo opasno iskren, Luka ne juri za slavom – on gradi nešto dugotrajnije: vlastiti zvuk, ritam koji spaja introspekciju i toplinu, jednostavnost i dubinu. U vremenu kada se hitovi rađaju i gase preko noći, on bira sporiji tempo, onaj u kojem svaka nota ima smisao, a svaka tišina – priču.

Želite li glazbu koja ne imitira, nego odražava – možda ste upravo pronašli svoj novi omiljeni glas. Luka Novokmet nije samo mladi glazbenik. On je podsjetnik da prava emocija nikad ne ostari – samo s vremenom postaje glasnija.

Kada ste prvi put osjetili da se glazba mora dogoditi — koji je bio taj “klik” trenutak u vašem životu?

Iskreno, taj klik se dogodio još u trećem razredu osnovne škole. Iz nekog razloga sam bio opsjednut Gibonnijevom “Tajnom vještinom”. Mislim, devetogodišnje dijete realno ne može shvaćati te tekstove, ali ako te nešto tako jako povuče, onda je to valjda neki prvi dokaz da ti glazba pokušava nešto reći.

Glazba je uvijek bila tu negdje uz mene, više kao neka privatna, tiha stvar u pozadini koju nisam nikome objašnjavao. Nisam to doživljavao kao karijeru, dapače, u mojoj obitelji glazba se nikad nije smatrala mogućim zanimanjem. Međutim, kad ipak malo zavirim u sve faze svog odrastanja, uvijek se nekako spontano pojavljivao i ponavljao taj kontakt s glazbom, kao da je sama pronalazila načine da me bocne i podsjeti da je tu kao dio mene.

Kako je Vaš nastup u The Voiceu promijenio Vaš pogled na glazbenu scenu i na Vas kao izvođača?

Voice mi je dao neku vrstu relevantnosti u glazbenim krugovima i otvorio vrata suradnjama koje vjerojatno ne bih mogao ni zamisliti da se nisam pojavio na toj pozornici. Shvatio sam i da sam, kao izvođač, dosta svestran te da se mogu snaći u raznim žanrovima a da se pritom ne osjećam kao da glumim nešto što nisam.

Najvažnija lekcija mi je ipak bila da je u glazbi uvijek ključan život ispred nje. Ona energija koja se dogodi među ljudima, ili se jednostavno ne dogodi – i to je to. Na Voiceu se ta energija događala non-stop. Ipak sam tamo bio okružen hrpom ljudi koji dolaze sa svojim snovima, strahovima na tu ogromnu, pomalo zastrašujuću pozornicu. U takvim situacijama emocije postanu iskrene i sirove, a iz toga obično izađe ono najljepše što glazba može ponuditi.

U pjesmi „Reci kako to” istražujete temu izgubljene ljubavi između riječi i tišine — koja osobna iskustva su Vas inspirirala na tom putu?

Svi smo to osjetili, barem jednom. Ta tema je toliko univerzalna da ju je nemoguće iscrpiti te se uvijek vrati i manifestira u nekom novom obliku. Radi se o toj čudnoj igri između ljudi koji se vole, ali im ponekad karakteri budu kratkovidni i tvrdoglavi pa riječi koje bi trebale pomoći zapravo samo naprave još veći kaos i pomutnju.

Onda jednog dana shvatiš da tišina između vas dvoje više nije mirna, nego prazna. Ljubav se izgubi negdje na pola puta, i ostane samo ta bol koja te malo podsjeti da je stvarno postojala. Možda je baš zato i zanimljivo pjevati o tome, jer kad jednom prođeš kroz to, shvatiš da su najveće stvari u životu često one koje ne znamo sačuvati.

Suradnja sa Srđanom Sekulovićem Skansijem se ponavlja — kako izgleda Vaš kreativni proces kad radite s nekim tko već poznaje Vaš glas i stil?

Skansi je izuzetno iskusan i uspješan autor i imam puno povjerenje u njegov osjećaj za pjesmu te sam od njega uspio zaista i puno naučiti. Kad netko već zna tvoj glas i razumije gdje se najbolje smještaš, onda je proces jednostavniji te odmah pričamo o bitnim stvarima, o atmosferi pjesme i o tome kako da moj vokal napravi ono što pjesmi uistinu treba.

Prvi singl je imao taj “sonični” moment koji je više atmosferski, a naglasak je bio na teksturama zvuka i jednom malo drugačijem, modernijem ugođaju. Na drugom singlu “Reci kako to” sam se ipak osjećao prirodnije jer je vokal više u prvom planu, bliži onome kako ja stvarno pjevam i dišem. Upravo zbog toga te zbog načina rada sa Skansijem je pjesma “Reci kako to” i nastala iz samo drugog pokušaja u studiju. Odmah smo znali da je to to.

Ako biste morali opisati svoj glazbeni izričaj u tri riječi, kako biste ga nazvali? Kakav je bio prije singla „Najbolje što znam”?

Glazbeni izričaj je nešto što se otkriva polako, kako rasteš i skupljaš iskustvo kroz godine. Još sam na početku tog puta, ali tri riječi koje mi trenutno najbolje pašu su: iskren, tih i osoban. To je trenutno prostor u kojem mi je najugodnije.

Prije „Najbolje što znam” nisam ni razmišljao o tome što je moj zvuk, jednostavno bih pjevao ono što me u tom trenutku povuče. Sad sve više radim na autorskim pjesmama, ali to je još uvijek proces u kojem učim pronaći svoju priču i način kako ju ispričati. Mislim da je svakom glazbeniku najvažnije prenijeti emociju koja ga prati u svakodnevnom životu, a kako će se to kroz vrijeme oblikovati i opisivati, to će se vidjeti tek kad više pjesama izađe u svijet.

Više ste puta naglasili da Vam je glazba “važan dio osobnosti” — na koji način ta glazba utječe na Vaš svakodnevni život izvan studija i pozornice?

Glazba je moj svakodnevni suputnik i tu privrženost koju imam prema njoj mogu nazvati gotovo pa maničnom, u onom smislu da je uvijek uključena, makar utišana u pozadini. Čak i dok pišem ove odgovore, nešto svira.

Ne treba mi pozornica da bih imao osjećaj da sam „u glazbi”. Ona određuje ritam dana, malo usmjeri emocije i čuva neku moju unutarnju ravnotežu. Jednostavno je postala dio mog svakodnevnog načina postojanja, bez prevelike filozofije.

Kako balansirate između akademskog života (Pravni fakultet) i glazbene karijere — koji su izazovi, a koji najveće prednosti?

Nije jednostavno, naravno. To su dvije dosta različite sfere, ali obje su postale dio mog identiteta. Fakultet traži ozbiljnost, ritam i disciplinu, a glazba je strast kojom se mogu izraziti bez tih granica, pa se trudim držati ih u balansu da jedno ne pregazi drugo.

Najveća prednost je što me taj balans održava fokusiranim: pravo me uči strpljenju i strukturi, a glazba me podsjeća zašto vrijedi sve to raditi. Izazov je jedino što dan i dalje traje istih 24 sata, bez obzira na sve obaveze pa se tu čovjek snalazi kako god zna i može u tom trenu.

Kada dođe vrijeme za pisanje ili snimanje nove pjesme — što prvo dolazi: melodična ideja, tekst, osjećaj ili ritam?

Ovisi od pjesme do pjesme. Nema tu nekog unaprijed posloženog plana da prvo dođe melodija pa tekst ili obratno. Sam taj pothvat je dosta apstraktan i u začetku ne može biti sistematiziran, jer dok ne kreneš, ni sam ne znaš u kojem smjeru će te povući. Nekad se najprije pojavi neki kratki motiv koji te odmah zaintrigira, nekad riječ ili slika koja ti se vrti u glavi, a ponekad samo osjećaj kojem još moraš naći formu.

U biti, hvatamo ideje iz zraka i ne znamo što će prvo doći, no baš je u tome neka čar. Ne vodiš se logikom nego slušaš ono što te u tom trenutku povuče, a onda se ostatak polako slaže oko te prve iskre i intuicije.

Koja je bila najizazovnija faza u pripremi „Reci kako to” — produkcija, snimanje, video ili promocija — i zašto?

Ovaj singl je tekao prilično prirodno i u jednom umirujućem tempu. Nije bilo onih tipičnih faza u kojima osjetiš da se nešto lomi ili da te nešto muči, sve se nekako sklapalo kako treba. Uživao sam u kreiranju videa s Matijom Krstičevićem, koji je, osim što je sjajan mladi režiser, i odličan tip. Dosta se brzo dogovorimo i pustimo da sve ide jednostavno.

Rad sa Skansijem je uvijek užitak, tu se više ni ne pitamo previše, samo pratimo ono što pjesma traži. Uspjeli smo dobiti sve što smo tražili u pjesmi vrlo brzo i jednostavno s obzirom na to da je nastala iz samo drugog pokušaja. Na ovom singlu nam se priključila i Gina Damjanović, koja je sa svojim harmonijskim „zidovima“ dala stvarno lijepu dimenziju pjesmi. Kad je došlo vrijeme da singl izađe, sve sam vrlo brzo i jednostavno posložio sa svojom diskografskom kućom Dancing Bear i jako sam zadovoljan kako smo to odradili. Tako da, ako je išta bilo izazovno, onda možda to da se sve događalo toliko skladno da ti skoro bude sumnjivo, ali u pozitivnom smislu.

Kako birate teme o kojima želite pjevati — tražite li prvo osobne priče, odnose, društvene teme ili nešto treće?

Trenutno mi je fokus na tome kako se moj glas uklapa u samu pjesmu, pogotovo zato što sam dosad uglavnom radio s pjesmama drugih autora. Prvo pokušavam osjetiti taj sonični prostor – kako zvuk diše, gdje glas ima smisla, a gdje bi djelovao strano. Kad to legne, tek onda razmišljam o temi i emociji koju tekst nosi.

Nije mi cilj nužno pjevati o sebi, nego pronaći nešto što mogu iskreno interpretirati. Ako ta emocija rezonira sa mnom, onda ne moram ni razmišljati je li osobna, društvena ili nešto treće, jednostavno znam da je to prava pjesma za mene.

Ako biste se mogli vratiti na pozornicu The Voicea i otpjevati bilo koju pjesmu ponovo — koja bi to bila i zašto?

Na The Voiceu sam otpjevao ono što sam tada osjećao da trebam, i mislim da je sve bilo točno onako kako je trebalo biti. Nisam o tome iskreno niti razmišljao, a niti nemam potrebu nešto mijenjati ili vraćati se unatrag. To je završeno poglavlje i nosim ga kao jedno prekrasno iskustvo.

Sada me zanimaju pjesme koje tek dolaze i pozornice na kojima ću ih izvesti prvi put. Imam ih nekoliko spremnih u bilješkama, pa će s vremenom sve doći na red.

Gledajući nekoliko godina unaprijed — gdje vidite sebe kao izvođača za pet godina? Koji su Vam glazbeni ciljevi?

Nisam tip koji radi „petoljetke“, pogotovo ne u glazbi. Ovo je svakodnevni suživot s jednom živom stvari koja ti prilazi kad želi, a ti je nekad uhvatiš, nekad pustiš da prođe i sve je to u redu. Možda ću za pet godina biti pravnik u nekoj firmi, a možda ću osvojiti Porina. Ne znam niti čemu naginjem i moram priznat da me ni ne smeta to neznanje već mu se na neki način i prepuštam.

Ono što znam jest da ću uvijek slušati taj živi organizam koji se zove glazba i da ću ga poštovati i voljeti bez kalkuliranja. Kratkoročno, cilj mi je uglazbiti svoje tekstove do kraja i predstaviti ih ljudima. A što će biti poslije… to će se valjda samo pokazati kad dođe vrijeme.

Imate li plan za album ili EP — i ako imate, možete li nagovijestiti o kakvom bi zvuku ili konceptu mogla biti riječ?

Okviran plan mi je u sljedećoj godini dovršiti EP. Postoji ona izreka da svoje prve pjesme pišeš cijeli život, i mislim da je u tome velika istina, jer sve što si proživio odjednom treba stati u nekoliko minuta glazbe. Zato mi je koncept još uvijek dosta širok pojam, ne želim ga forsirati pa da ispadne nešto što nisam ja, niti želim glumiti da već imam sve odgovore.

Sad mi je važno da to bude iskreno, bez cenzure i bez kalkulacije. Zvuk će se posložiti kako se posloži, tek trebam pustiti da pjesme same pokažu u kojem smjeru žele ići.

Kada razmišljate o nastupima uživo, kakav vizualni identitet ili scenografiju želite za svoje koncerte? Koliko Vam je važna “priča” koju nosi scena?

Jako poštujem glazbenike koji promišljeno grade vizualni koncept svojih nastupa. Naravno, glazba je uvijek najbitnija, ali sve što se doda oko nje – scenografija, svjetlo, simbolika – može prenijeti pjesmu na neku novu razinu i otvoriti publici još jedan način da je doživi.

Kada pričam o tome, prva asocijacija mi je legendarni „Another Brick in the Wall” Pink Floyda. Vizual i glazba tu nisu dva odvojena svijeta i rade zajedno kao jedna priča. Zanimljivo mi je pratiti i nešto suvremeniji pristup, kao što rade The 1975, gdje je cijeli prostor pozornice zapravo dio njihovog identiteta i načina komunikacije s publikom. S druge strane, postoje izvođači koji su najjači upravo u minimalnom okruženju gdje njihova karizma i prodornost zaposjedne prostor bez ijednog dodatnog elementa.

Volim proučavati sve te različite pristupe i u njima pronaći nešto svoje. Neke ideje i motivi mi se već motaju po glavi, ali još uvijek gradim svoj put. Vrijeme će pokazati što će se pretočiti u moje nastupe, a što će ostati samo inspiracija sa strane koja će možda tek jednom dalje kroz karijeru ugledati svjetlo dana.

Koji je najveći rizik koji ste preuzeli na sebe do sada — i jeste li ga smatrali vrijednim?

Mislim da je najveći rizik zapravo bio onaj prvi prije sedam godina, kad sam odlučio da se želim ozbiljnije baviti glazbom i pjevati gdje god mogu. To je trenutak kad još nemaš ništa osim želje i glasa pa skok djeluje puno veći nego što možda stvarno jest.

Usput sam se nekoliko puta namjerno bacio u vokalno zahtjevne pjesme, poput “Sledgehammer” Petera Gabriela, čisto da vidim dokle mogu ići. Tako sam prihvatio neke suradnje za koje tek treba doći vrijeme da se čuju, što je isto rizik, jer nikad ne znaš kako će se posložiti.

Ipak, osjećam da me veći izazovi tek čekaju. Kad god se postaviš u situaciju u kojoj ti nije najugodnije, tu se dogodi najveći napredak, ili barem dobra lekcija koja kasnije dođe na naplatu u pozitivnom smislu.

Ako biste mogli surađivati s bilo kojim izvođačem (iz Hrvatske ili svijeta) — tko bi to bio i zašto?

Ima ih dosta. Od domaćih bi to sigurno bili Damir Urban i Dubravko Ivaniš, ljudi s vrlo prepoznatljivim autorskim izrazom i karakterom, koji su izgradili svoj svijet bez žurbe i kompromisa.

Od stranih, mogao bih se šaliti da odem u Belfast i uhvatim Van Morrisona na prepad pa napravimo neki duet… tko zna, možda bi i upalilo. Ali da ne zvučim kao da me ponijelo, svjestan sam da sam tek na početku i da se tek gradim te tek sada trebam napraviti dovoljno da bi takvi ljudi uopće primijetili da postojim.

Zato zadržavam fokus na svom radu i na tome da se pokažem kroz svoje pjesme. Sanjati i vizualizirati je lijepo, ali bez konkretnih koraka ostaje samo maštanje. Stoga idem polako, ali sigurno, a vrata će se otvarati kako zaslužim.

Kako reagirate na kritike ili povratne informacije publike — kako one utječu na Vašu glazbu i odluke?

Mislim da nikada neću doći do razine na kojoj bih se morao nositi s masovnim medijskim pritiskom, kakav imaju svjetske zvijezde, primjerice Britney Spears. To je neka sasvim druga dimenzija s kojom ne znam bih li se mogao nositi. Ovo što se dogodi usput, kroz komentare ili poruke, zasad me ne dodiruje previše. Kad dolazi od nepoznatih ljudi, to mi je više kao reakcija nekog depersonaliziranog avatara na društvenoj mreži. Primim informaciju, ali je ne nosim kući.

Najviše mi znače komentari ljudi koji su mi bliski i prema kojima imam emociju, oni me znaju u potpunosti i razumiju što pokušavam napraviti. A moram reći da su mi dosadašnja iskustva većinom pozitivna te da me ljudi često pohvale i ohrabre. I stvarno im hvala na tome.

Uz glazbu, postoje li drugi umjetnički ili kreativni pothvati koje planirate istražiti (film, pisanje, fotografija, moda…)?

Dotakli smo se vizualnog aspekta glazbe i nastupa, i mislim da su sve te umjetnosti povezane. Mogu mirno koegzistirati i nadopunjavati se u nekoj skladnoj cjelini. Ponekad volim uzeti fotoaparat u ruke, ali daleko sam od nekoga tko bi se time ozbiljno bavio. To je više moj mali alat za otkrivanje ulica Zagreba i gradova koje posjetim kroz nastupanje i putovanja, da s vremena na vrijeme vidim svijet iz nekog drugog kuta te me me potiče da gledam i slušam malo pažljivije nego inače.

Ako biste morali osmisliti jedno iskustvo za fanove koje do sad niste napravili — što bi to bilo? (npr. intimni akustični koncert, radionica, ekskluzivni susret…)

Uvijek sam više za nekakva neformalna druženja. Nekad je najljepše kada se ljudi okupe bez velikog plana i bez distancije između izvođača i publike. Volio bih napraviti neka mala okupljanja gdje se može i popričati i otpjevati koju pjesmu u opuštenoj atmosferi.

Kada sve “ispuni svoje vrijeme” i dođe faza u kojoj ste već etablirani — što bi bila Vaša poruka ili dar za publiku koji želite ostaviti iza sebe?

Mislim da bi poruka bila vrlo jednostavna. Ako ne razmišljaš o glazbi gotovo svakog dana i ne osjećaš je kao nešto što te stalno vuče, onda to možda nije tvoj put. Treba se zapitati koliko stvarno voliš glazbu i koliko joj želiš dati prostora u svom životu. Ako je odgovor iskren i pozitivan, onda vrijedi vjerovati sebi i svojim idejama, bez puno uspoređivanja s drugima. Glazba je osobna stvar. Ako se radi iz pravog razloga, publika će to uvijek prepoznati.

Vaše ime se često se spominje u kontekstu Dore. Što mislite o tom festivalu kao platformi za mlade izvođače?

Dora je vrlo gledano glazbeno natjecanje i dobra platforma za predstaviti sebe i svoju pjesmu široj publici. To je prostor gdje ljudi prvi put mogu čuti nešto tvoje, bez obzira na to jesi li već etabliran ili tek dolaziš. Ako imaš pjesmu koja može izdržati taj format i koja nešto govori, onda ima smisla pojaviti se tamo.

Naravno, važno je znati i što želiš postići. Ako pjesma nije spremna ili ako se ide samo radi natjecanja, onda to nema puno svrhe. Ali kao mogućnost i kao prilika za glazbenike u usponu, mislim da je to vrlo solidan put.

Nedavno je Nika Turković izjavila da “želudac za Doru”. Kako komentirate tu izjavu?

Teško mi je nešto konkretno reći bez šireg konteksta njezine izjave. Svaka osoba ima svoje razloge zašto nešto želi ili ne želi raditi i tu nema puno filozofije. Netko ima želudac za neurokirurgiju, netko za rad iza šanka, a netko za glazbeno natjecanje pred kamerama.

Za bilo koji posao ili situaciju u životu treba imati određenu vrstu otpornosti i mislim da je dobro kad ljudi znaju u čemu se osjećaju sigurno, a u čemu ne. Ako ti nešto nije ugodno ili nije u skladu s tvojim putem, normalno je da to preskočiš.

Kako komentirate tračeve da se niste željeli prijaviti na Doru jer ne želite biti žrtve klanova HRT-a koji guraju svoje ljude – za što je najbolji primjer bila ova godina?

Te priče nemam potrebu komentirati. Glazbene odluke donosim isključivo prema tome što je najbolje za pjesmu i za mene u tom trenutku. Dora je dobra platforma i uvijek postoji mogućnost da se prijavim ako procijenim da je pravo vrijeme i da pjesma ima što reći u takvom formatu. Sve ostalo je, barem meni trenutno, samo šum sa strane.

Mnogi govore o “mafijanju” u organizaciji Dore. Imate li osobno iskustvo ili mišljenja o tome?

Nemam osobnih iskustava s tim, pa ne bih ni davao mišljenja koja nisu utemeljena na stvarnosti. U glazbi već ima dovoljno ljudi koji komentiraju na temelju pretpostavki i ‘rekla-kazala’, tako da ja pokušavam ostati izvan toga. Fokusiram se na svoj rad i na ono što mogu kontrolirati. Ako jednog dana budem dio tog procesa, tada ću moći govoriti iz prve ruke.

Što mislite, koliku štetu kvalitetnim pjevačima i tekstopiscima, ali i svim drugim ljudima koji su uključeni u stvaranje pjesama nanosi ova situacija oko mafijanja s Dorom?

Kvalitetne pjesme uvijek pronađu svoj put, na ovaj ili onaj način. Mislim da najveću štetu može napraviti fokusiranje na priče sa strane umjesto na rad i napredak – tako se gubi energija koja bi se mogla uložiti u glazbu. Zato je moj stav uvijek isti, bez obzira na okolnosti: radi najbolje što možeš i pusti da pjesme govore umjesto tebe.

Kako komentirate organizaciju Dore i ulogu koju ima u promociji domaće glazbe?

Dora svakako ima svoju ulogu u promociji domaće glazbe, jer daje pjesmama platformu da se čuju i izvan uobičajenih krugova.

Dovoljno je sjetiti se da smo imali Rivu i „Rock Me Baby”, što je opasan hit i dan danas i siguran sam da će biti još jako dugo. Tako da očito postoji potencijal da se na toj pozornici dogode velike stvari koje imaju još veći utjecaj na našu glazbenu scenu.

Koga biste željeli vidjeti na Dori?

Kad bi se biralo baš po mom, bez ikakvih pravila i ograničenja, onda bih doveo Johna, Paula, Ringa i Georgea iz Beatlesa… i braću Gallagher da vidimo bi li izdržali zajedno do kraja večeri. Mislim da bi to bila Dora za pamćenje!

Ako ostanemo u realnosti, najviše me zanimaju izvođači koji dolaze s nečim stvarno svojim i iskrenim. Publika uvijek osjeti kada pjesma izađe iz nečijeg stvarnog iskustva, a ne samo zato što natjecanje to traži.