Kako su mačke otkrile tajne Jamesa Joycea: umjetnik koji je književnog diva pretvorio u biografsku basnu iz Istre

Dok je James Joyce u Puli pio vruću čokoladu i pisao pisma unuku, ovaj je autor, stoljeće kasnije, prepoznao tu nježnost u genijalcu kojeg se često svodi na nerazumljivost i suhoparnu veličinu. Tako je nastala James Joyce i tajna pulske Arene – slikovnica koja istodobno uči, nasmijava i oslobađa. Oslobađa Joycea od mitova, djecu od straha pred “teškom” književnošću, a odrasle od pretencioznosti.

S pomoću mačke, Orka i istarskih legendi, on je stvorio priču koja Joycea približava malima i velikima, strpljivo brišući granice između biografije, bajke i umjetnosti. No to nije prvi put da ovaj autor ilustracijom dira u kolektivne osjećaje – njegova slika za #freebritney obišla je svijet, a ilustrirana knjiga o Baby Lasagni postala je hit među najmlađima. Bio je tu i Parni valjak, i Luka Paljetak, i šivanje ruža koncem natopljenim sokom od aronije – sve to čini vizualnu poetiku čovjeka koji ne priznaje granice među žanrovima, stilovima ni očekivanjima.

On ne ilustrira da bi zabavio – već da bi prodrmao, nasmijao, ohrabrio. Njegov crtež je i komentar i terapija, i punk i nježnost. U njemu se Bowie susreće s Britney, a vrisak pop kulture postaje tiha, ali moćna izjava o identitetu, slobodi i empatiji. Njegova istarska slikovnica nije samo poklon djeci Pule, nego i produžena ruka festivala Bloomsday Croatia koji je sam pokrenuo. Danas mu se vraća ne kao organizator, nego kao gost – s osmijehom, olovkom i mačkom.

U svijetu u kojem se ulizivanje često bolje nagrađuje od iskrenosti, on crta s uvjerenjem da se istina vidi – i osjeti. On ne traži dopuštenje za kreativnost – on je živi dokaz da izvan okvira počinje stvarno stvaranje. U ovom intervjuu otkriva kako izgleda proces kada povijest postane bajka, kako je vruća čokolada dobila mjesto u književnosti, kako izgleda kreativna borba protiv sterilnosti i zašto su i djeca i odrasli spremni voljeti mačjeg Joycea. Dobro došli u svijet gdje mačke šapuću literarne tajne, a ilustracije mijenjaju pogled na svijet.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Yellow Yuri (@yellow.yuri)

Kako ste došli na ideju da život jednog od najvećih pisaca svih vremena ispričate – kroz mačke?

Stari mačak Joyce volio je mačke više od pasa, o čemu je i pisao u svojim romanima, ali mene je njegov odnos s unukom Stephenom ipak vodio najviše. Dok se seljakao po Europi pisao bi mu posebna pisma: kratke pričice, a dvjema njima su mačke glavni junaci. Mačke iz Kopenhagena i Mačak i vrag kasnije su prema pismima unuku postale i slikovnice pa mi je bilo dječjem uzrastu smisleno Joycea koji je bio mrzovoljan i težak lik predstaviti kroz lik mačke u slikovnici „James Joyce i tajna pulske Arene“. Tako da je to ispala i jedna biografska basna s elementima istarske mitologije iz koje se šulja hudi Orko – biće koje zavarava ljude noću.

Je li Vam cilj bio „pripitomiti“ Joycea široj publici, ili ste htjeli pokazati koliko je i sam bio divlja mačka književnosti?

Možda se i bojim pred općom publikom odgovoriti na ovo krajnje iskreno jer je Joyce bio neviđeni genijalac, ne samo u književnosti, ali u najmanju ruku teška i složena osoba. Takav mu je bio i odnos prema Puli. Potpuno je izokrenuo pojam književnosti, češće davao prednost formi nauštrb sadržaja, ali time i definirao sve ono što je uslijedilo. Mačke ove slikovnice definitivno ga pripitomljuju i približavaju čitateljima – ne samo malcima kojima želim da on bude dio lokalne kulture i umjetničke svijesti nego i odraslima. Nadam se da će to najmanjima biti uvod u Joycea, razumijevanje zašto ga ondje slavimo, a starijima simpatičniji pogled na njegovu ostavštinu u Puli.

Koja je Vaša osobna poveznica s mačkama, i imaju li one u Vašoj priči simbolično značenje?

Kao cat-dad moram sada kao pozivatelji radiopostaja u nekim prošlim vremenima prvo prenijeti pozdrave svome Gojku, mojoj maloj repastoj, dlakavoj, umiljatoj ljubavi krivoj za opsesiju mačkama. One su vrlo osebujne, karakterno različite, dovitljive i privržene.

Što Vam znači Istra, i zašto je baš ona postala pozornica ove priče?

Istra je moj zavičaj, početak i raj. Ondje sam proveo prvih jedanaest godina života, a danas osim što ondje imam najstarije prijatelje iz jasličkih dana, ondje imam kuću u koju se povlačim kad me stisnu rokovi ili iscrpe ljudi poslovne svakodnevice. Ondje sam 2012. pokrenuo festival Bloomsday Croatia posvećen upravo Joyceu (gdje je i sam živio kratko početkom stoljeća), a prepustio ga divnim ljudima iz Pule koji nastavljaju tradiciju. Ne vidim mjesto u mome svijetu koje je veća inspiracija od magične Istre. Hvala joj na tome što nas mnoge mazi svojim krasotama.

Kako izgleda Vaš stvaralački proces kad stvarate ilustriranu priču temeljenu na povijesnim osobama – koliko istražujete, a koliko se prepuštate intuiciji?

Zapravo me koči i najviše usporava proces pripreme. Tu sam štreber najgore vrste, ali ovu priču s Joyceom dobro znam iz stručnoga rada pa sam se zapravo najviše u pripremi bavio istraživanjem istarske mitologije. Htio sam ubaciti istarska mitska bića za što je najviše odgovarao Orko kao biće koje mijenja oblik, buni ljude, ali nije zloćudno. U ovom slučaju sam nekoliko mjeseci izgubio u očajničkom crtanju Joycea koji nikako nije ispadao simpatično dok mi urednica Valentina Sertić nije sugerirala da ih nacrtam kao životinje. Od te točke je bilo lakše slijediti intuiciju i još crtati u seoskoj idili pored Pule.

Kako se osjećate sada kad se Vaš rad vraća na festival koji ste sami pokrenuli?

Puno je ljepše doći na njega kao gost i sudionik nego organizator (smijeh). Pa svakako manje stresno, a faktor iznenađenja veći jer nisi upoznat s programom i time je uzbudljivije biti jer si svjestan reakcija koje si htio vidjeti kod posjetitelja. Draga ekipa Turističke zajednice Grada Pule stvarno od prvog susreta njeguje priču i nisam ni mislio da će ona potrajati ovoliko, a rade super posao i uvijek, pa i sad, imaju razumijevanja za moje ideje. Slikovnica James Joyce i tajna pulske Arene time je i dugotrajni fizički obol Bloomsdayu Croatia i nešto što ostavljamo djeci Pule. Kao profesoru po struci, to mi je nevjerojatno važno i motivira me.

Bloomsday Croatia slavi Joycea, ali i slobodu izražavanja – koliko Vam je osobno važno stvarati izvan okvira?

To je nužno, a ne nekakav luksuz jer ako se držiš pravila, obrazaca i forme, ponavljaš se. Bilo u crtanju ili pisanju. Dosadno je, sterilno. A kreativa mora biti iskrena, pa i pod cijenu neurednosti, čudnosti ili neugode. Mislim da sam to postigao i u pisanju i u crtanju. U pisanju me to itekako koštalo posljednjih godina u našem društvu uhljeba, klanova i interesnih skupina koji će te zgaziti ako nisi spojen na kolektivnu svijest i ne pišeš po neizgovorenoj narudžbi. Društvo smo koje se pretvorilo u dupelisce i dodvoravanje zbog malodušnih ambicija. Nažalost praktično, na sreću moralno, svaki moj atom bića je cijepljen protiv toga. S ulizivanjem nema punka, nema poruke, samo šuplji refreni u što se recimo i naš glazbeni prostor pretvorio. U crtanju stvari funkcioniraju individualnije i puno slobodnije jer je tu uostalom manje velikih interesa pa si samostalniji. Nitko me tu ne može ugnjetavati. Barem dosad nije. Ali poslužit ću se tu stihovima dva domaća benda koje jako volim: One Possible Option rekli su „honesty is everything“, a karlovački rockeri EoT: „istina je da za istinu treba imat’ muda“. Unutar okvira umire kreativa.

Hoće li mačji Joyce putovati dalje od Istre – planirate li internacionalnu priču?

Apsolutno. Slikovnicu je moj prijatelj i partner-organizator Bloomsdaya Vito Paoletić preveo na talijanski jezik pa imamo „James Joyce e il segreto dell’Arena di Pola“, a ja sam je preveo na engleski („James Joyce and the Mystery of the Pula Arena“). Talijanskoj zajednici, kao i obližnjim talijanskim čitateljima i suradnicima prošlih izdanja želimo dati prvi dio priče o piscu koji je živio i kod nje (Trst i Rim). A tu je onda anglofona joyceovska zajednica koja itekako postoji, posebice u Irskoj i Švicarskoj gdje su i Joyceovi centri, čak i karnevalske varijante Bloomsdaya. I pritom je tu osim prošlih suradnika i mojih kolega s kojima sam godinama radio na Joyceu na konferencijama, ljetnim školama, seminarima i simpozijima i veliki faktor Veleposlanstvo Republike Irske u Hrvatskoj. Ali idemo korak po korak. Krećemo od pulskih čitatelja pa kud nas odvede ta odiseja…

Postoji li neka anegdota iz Joyceove istarske faze koja Vas je posebno inspirirala?

Vruća čokolada! Čovjek je obožavao piti s djevojkom Norom vruću čokoladu u tada hladnoj zimskoj Puli. A onda je gledao neke od svojih prvih filmova u pulskom kinematografu što mu je dijelom kasnije oblikovalo i filmske postupke pisanja. A morao sam ubaciti u priču i njegovu frustraciju „tisućama jezika koje govore Slaveni“ i činjenicu da je Pulu (ironično, topliju od rodnog Dublina) nazvao „pomorskim Sibirom“. To su neki štreberski fun factovi i anegdote koje se provlače i u turističkom smislu u Puli danas pa je bilo logično da to stavimo u simpatičan kontekst.

Ako bi Joyce danas došao u Istru, što biste mu prvo pokazali – i gdje biste zajedno popili kavu?

Bez razmišljanja u Cafeu Uliks koji je podigao njegov kip pred ulazom, a ispred je nekadašnje škole za mornaričke časnike. Mislim da je Joyceov kip nakon zadivljujuće nam Arene najviše fotkan motiv u Puli. Posvećen je njemu, to je bilo „sjedište“ Bloomsdaya godinama, a i na prekrasnom je trgu koji je čvorište glavnih pulskih ulica. Popili bismo vruću čokoladu, viski pa onda i jedan od potpisnih koktela Bloomsdaya koje je osmislio moj bliski prijatelj Enes (iz Kofera i Botanica Spices).

Vaša ilustracija za Baby Lasagnu postala je najprodavanija dječja knjiga 2024. – jeste li očekivali taj uspjeh?

Lagao bih kad bih rekao da nisam očekivao interes za njom u Godini Lasagne, ali pored fantastičnih naslova dječje književnosti u Hrvatskoj nisam sanjao baš toliku popularnost. Zato moram od srca zahvaliti svima koji su je kupili, pročitali. Svima koji su slali fotke s čitanja s klincima, njihove crteže, rukotvorine nastale na temelju tih crteža, a posebno kolegama u školama koje su je koristile na nastavi engleskoga, hrvatskoga i njemačkoga kao didaktički materijal. Činjenica da je korištena u nastavi mi je ona potvrda da smo napravili baš smislen i dobar tekst i crtež i važnija od ikakvih brojki za koje je ipak zaslužan fenomen Lasagne. E to je onaj smisao koji pokušavam dobiti u svome radu. A statistike, brojke, titule su kratkoročna stvar samo za ego.

Kako je izgledao trenutak kad ste shvatili da Vaša  ilustracija u pokretu #freebritney doslovno obilazi svijet?

Bili smo u lockdownu zbog pandemije i svi prikovani za telefone, a onda je usred kontroverznih saslušanja i erupcije pokreta #freebritney ilustracija samo osvanula na profilima, storijima, postovima pa onda na transparentima i majicama diljem Amerike, ali i svijeta. Javljali su se ljudi iz Dubaija, Poljske, Brazila, Francuske ili Australije s fotkama majica, a američki fanovi s fotkama ispred sudnice gdje su vršili pritisak na medije, odvjetnike i obitelj Britney Spears da se kaže istina o njezinom „skrbništvu“.

Kakva je bila Vaša vizija dok ste radili vizuale za turneju “50” Parnog valjka – kako spojiti nostalgiju i suvremenost?

Parni valjak su stvarno ljudine. Razgovarali smo o estetici sličnoj mojim akrilnim gradovima Hrvatske, ali kroz neke drukčije lokalne motive pojedinih gradova na turneji ’50’. Zajednička želja jest da to bude toplo, šareno, treperavo, titravo, da slavimo ljubav: prema glazbi, ostavštini, benda prema publici i samim mjestima odabranima za domaćine set liste koja je obilježila pola stoljeća regije, ne samo naše zemlje. Međutim, mogu sada vama prvima reći da sam bio prestravljen u početku jer sam bio svjestan jubileja, veličine i važnosti benda. I dalje me strese spoznaja: Hej, čovječe, pa ti crtaš za Parni valjak i tvoji su crteži na Billboardima. Mama je tu posebno ponosna i sretna kao fan.

U slikovnici prema posljednjem tekstu Luke Paljetka, što Vam je bilo najemotivnije – tekst, glazba, nasljeđe ili suradnja?

Suradnja s gosparom Paljetkom. Bili smo surađivali osam godina ranije na Bloomsdayu Croatia gdje mi je bio gost 2017. godine. Izlagač, predavač, čitatelj Uliksa u grupnom čitanju. Imali smo nakon toga ideju prevesti jednu Joyceovu novelu Giacomo Joyce, pa odgodili. Onda se dogodio poziv Matice hrvatske dubrovačkoga ogranka da su za prošlogodišnje Dubrovačke ljetne igre htjeli napraviti slikovnicu o baroknom skladatelju Luki Sorkočeviću po Paljetkovom tekstu. Gospar nas je napustio neposredno prije objave što me posebno pogodilo. Htio sam da budemo zajedno na tom predstavljanju i prokomentiramo način na koji smo zajedno predstavili priču i život važnog dubrovačkog diplomata i glazbenika.

Koja Vam je bila najizazovnija naslovnica singla ili albuma koju ste radili – i zašto?

Naslovnica za album „Bilo je sada“ je imala meni novi proces: kupnja tkanine, konca, pribadača, pa onda crtanje ruže po kojoj sam postavio pribadače i oko njih bez igle pleo ružu od konca. Platno sam špricao maminim sokom od aronije i crnim tušem iz 2006. godine. Na kraju je ženska etno-supergrupa bila sretna rezultatom jer je nekako oslikao poruku koje nose njihove protestne pjesme utišanih glasova zaboravljenih žena.

Vaše ilustracije često kombiniraju visoku umjetnost i pop kulturu – smatrate li da granica među njima još uopće postoji?

Ne samo da granica između visoke umjetnosti i pop kulture za mene ne postoji – nego upravo u njihovom sudaru nastaje najuzbudljiviji prostor za stvaranje. U mojim ilustracijama Bowie, Britney ili druga imena nisu tek pop ikone – oni postaju simboli borbe, slobode i identiteta, obrađeni kroz likovni jezik koji komunicira i s galerijom i s Instagramom. Pop kultura mi daje impulse, jer sam „dijete“ milenijalske ere, ali ih prevodim kroz vlastiti vizualni rukopis u djela slojevitih značenja. Ako ilustracija može istovremeno biti i vizualna poezija i politička poruka – zašto bismo je ograničavali žanrovima? Mene najviše zanima to “između”, gdje se ironija pretvara u intimnu istinu, a fandom u vizualni aktivizam.

Tko su Vaši osobni heroji pop kulture – likovi ili glazbenici koji Vas vraćaju stvaranju kad zapnete?

Vizualno? It’s Britney, bitch. Abraca-gaga. Blackstar Bowie. Glazbeno? Fiona Apple, Queens of the Stone Age, Gaga, Pink Floyd.

Kad pogledate sve ove projekte koje ste radili, postoji li jedna nit koja ih sve povezuje – i koja Vam je danas osobno najvažnija?

Vizualno ne želim da postoji nit mada ljudi kažu da prepoznaju moj potpis. Meni je važnije ono iza vizualnog potpisa: crtanje iz empatije i potrebe za vizualnim komentarom i kritikom. Najvažnija ilustracija dosad je apsolutno ona za #FREEBRITNEY jer je fanovima predstavljala sažetak svega što su htjeli reći, otpor prema zlostavljanju, reakcija na nepravdu, a meni je istovremeno doprinos širenju informacije o slučaju koji je završio pozitivno i osjećaj pripadnosti zajednici oblikovanu sličnom strasti, ljubavi i zahvalnosti prema Britney čija nas je glazba čuvala u formativnim godinama. Ovo je tako bio maleni čin vraćanja zahvalnosti za ono što nam je značila.