Iako su godine prošle od jednog od najpraćenijih razvoda u Hollywoodu, Jennifer Garner danas o tom razdoblju govori smireno, iskreno i bez gorčine. Glumica se ponovno osvrnula na razvod od Bena Afflecka, s kojim je provela deset godina u braku, te otvoreno progovorila o boli koju je nosio raspad obitelji, ali i o iznenađujućem miru koji su s vremenom uspjeli izgraditi kao roditelji.
U razgovoru za Marie Claire, zvijezda serije Alias priznala je da je javnost cijelo vrijeme pomno pratila njezin privatni život, što je dodatno otežalo ionako bolan proces. Ipak, istaknula je kako medijski pritisak nije bio najteži dio cijele priče.
„Morate biti pametni i znati što možete, a što ne možete podnijeti, a ja nisam mogla podnijeti ono što je bilo vani“, rekla je, referirajući se na stalne napise i nagađanja. No, kako sama kaže, prava težina razvoda ležala je negdje drugdje.
„Teško nije bilo ono što se pisalo. Težak je bio stvarni raspad jedne obitelji. Gubitak pravog partnerstva i prijateljstva bio je ono što je zaista boljelo“, iskreno je priznala.
U tom izazovnom razdoblju najveći oslonac pronašla je u bliskim ljudima. Obitelj i prijatelji, kaže, naučili su je koliko su odnosi ključni za emocionalnu otpornost. „Svjesno se trudim biti što više sa svojim ljudima jer tu leži snaga – u odnosima i u onima koji vas nose kroz najteže trenutke“, poručila je.
Danas, gotovo desetljeće nakon razlaza, Jennifer Garner i Ben Affleck često se navode kao primjer zrelog i uspješnog zajedničkog roditeljstva. Zajedno odgajaju troje djece – Violet (20), Fin (17) i Samuela (13) – a u javnosti ih se nerijetko može vidjeti u skladnim i prijateljskim odnosima.
Glumica priznaje da ju je upravo taj dio života najviše iznenadio. „Nisam vjerovala da ću ikada ponovno imati ovakvo partnerstvo. A sada smo u fazi u kojoj zajedničko roditeljstvo funkcionira s mirom i staloženošću“, rekla je.
Svoju priču odlučila je podijeliti i kao poruku ženama koje prolaze kroz slične životne lomove. Smatra da vrijeme, iako često podcijenjeno, ima nevjerojatnu iscjeljujuću moć.
„Kada pomislite da nikada više nećete osjetiti bliskost, prijateljstvo ili razumijevanje s tom osobom – znajte da je vrijeme prilika. Prilika za iscjeljenje, oprost i pronalazak novog načina da nastavite dalje“, poručila je.
Njezin bivši suprug Ben Affleck također ne skriva poštovanje prema Jennifer. U intervjuu za GQ istaknuo je da je „iznimno sretan što ima tako dobru partnericu u Jennifer Garner“, dodavši kako je ona „divna majka i osoba s kojom izuzetno dobro surađuje“.
Zasad nije poznato tko će glumiti protivnika novog agenta 007. Uz Pitta i Pugh, interes za ulogu Bondova negativca ranije su pokazali Bill Skarsgård, Saoirse Ronan i Barry Keoghan, no nijedno ime još nije službeno potvrđeno.
Iako ime glumice koja će stati uz novog Bonda još nije poznato, magazin Variety sastavio je popis od 19 glumica koje bi voljeli vidjeti u toj ulozi. Među njima su neka od najpoznatijih holivudskih imena, ali i glumice koje bi mogle donijeti nešto novo u franšizu.
Robert Pattinson danas može reći da je tijekom svoje glumačke karijere ostvario gotovo sve dječačke snove povezane s najpoznatijim filmskim junacima. Bio je učenik Hogwartsa u svijetu Harryja Pottera, postao besmrtni vampir u Sumrak sagi, odjenuo Batmanovo odijelo i preuzeo ulogu zaštitnika Gotham Cityja, a 16. studenoga 2026. godine službeno je potvrđeno da će postati novi James Bond, legendarni britanski tajni agent poznat pod oznakom 007. Vijest je objavio Amazon MGM Studios, čime je završeno višegodišnje nagađanje o nasljedniku Daniela Craiga. Pattinson je tako postao sedmi glumac izabran za tumačenje Jamesa Bonda u službenom filmskom serijalu, a njegov profesionalni put od mladog čarobnjaka do najpoznatijeg filmskog špijuna obuhvaća više od dva desetljeća rada pred kamerama.
Prošlogodišnji Advent u Zagrebu umjetnik Saša Šekoranja obilježio je instalacijom „Prvi snijeg”, kojom je prostor nekadašnje Prve gradske štedionice u prolazu Oktogon pretvorio u mjesto susreta likovne umjetnosti, glazbe i uspomena na stari Zagreb. Središnji dio instalacije činio je gotovo deset metara visok božićni bor oblikovan od svjetlom ispisanih stihova pjesme „Prvi snijeg”, koju je izvodila Gabi Novak, na tekst Ivice Krajača i glazbu Nikice Kalogjere. Prostorom se širila njezina izvedba pjesme, a oko svjetlosnog bora bilo je raspoređeno pedesetak Šekoranjinih crteža i skica izrađenih perom i tušem. Na njima su se nizali prizori zagrebačkih krovova, dimnjaka, krošnji, glazbenog paviljona, stare uspinjače i drugih gradskih motiva koji su podsjećali na zimski Zagreb. Instalacija je otvorena 19. prosinca 2025. godine, a bila je zamišljena kao umjetnikov dar gradu i posveta Gabi Novak. Šekoranja je tada poznatu pjesmu pretvorio u prostornu kompoziciju u kojoj su se svjetlost, rukom nacrtani prizori i glazba povezali u osobnu priču o gradu.
Džejla Ramović i Jakov Jozinović, dvoje mladih izvođača regionalne glazbene scene, predstavili su zajedničku pjesmu „Suze“, kojom su ostvarili suradnju o kojoj se počelo razmišljati još nakon njihova prvog zajedničkog nastupa. Duet je nastao iz međusobnog poštovanja, dugogodišnje želje za zajedničkim radom i iskustva koje su podijelili pred publikom, a u njegovu stvaranju sudjelovali su glazbenici s kojima je Jozinović već ranije surađivao. Pjesma je okupila izvođače čiji se glasovi razlikuju po boji i načinu interpretacije, ali su upravo u tim razlikama pronašli prostor za zajednički glazbeni izraz.
Pisanje poezije u kontekstu muške emocionalne ekspresije sve se češće promatra kao prostor u kojem se razgrađuju dugotrajni kulturni obrasci šutnje, emocionalne suzdržanosti i društveno uvjetovane ideje o tome što znači biti „jak“, pri čemu se snaga tradicionalno pogrešno poistovjećivala s potiskivanjem osjećaja, umjesto s njihovim razumijevanjem i svjesnim izražavanjem. U suvremenom psihološkom i kulturnom diskursu poezija se tako ne pojavljuje samo kao književna forma, nego i kao alat introspekcije, samoregulacije i kreativne obrade unutarnjih stanja, osobito kod muškaraca koji su odrastali u okruženjima u kojima emocionalna artikulacija nije bila poticana ili je bila doživljavana kao slabost.
U suvremenom društvu, u kojem se granice između fizičkog i digitalnog prostora sve brže brišu, terapijski pristupi mentalnom zdravlju doživljavaju duboku transformaciju, a među najintrigantnijim i najperspektivnijim inovacijama ističu se tehnologije proširene stvarnosti (AR) i virtualne stvarnosti (VR). Njihova primjena u području mentalnog zdravlja, osobito kada je riječ o muškoj populaciji, otvara sasvim novu dimenziju razumijevanja stresa, anksioznosti i emocionalne regulacije, ali i redefinira načine na koje se uopće pristupa psihološkoj podršci u 21. stoljeću. Važno je pritom naglasiti da svaka primjena ovakvih terapijskih pristupa mora biti shvaćena isključivo kao komplementarna medicinskim postupcima, te da je uvijek i isključivo obavezna konzultacija, pregled i procjena kod doktora i u bolnici ili drugoj ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi prije bilo kakvog uključivanja u terapijske protokole.
U vremenu koje neumoljivo diktira brzinu, učinkovitost i površnost, čin brijanja gotovo je neprimjetno sveden na rutinski zadatak, lišen pažnje, značenja i osobnog doživljaja. Ipak, iza tog svakodnevnog pokreta, koji mnogi obavljaju mehanički i bez razmišljanja, skriva se potencijal za nešto mnogo dublje i suptilnije — prostor introspekcije, ritual koji nadilazi fizičku potrebu i prelazi u sferu svjesnog postojanja. Umjetnost ritualnog brijanja nije tek povratak tradiciji, nego svjesna odluka da se vlastitom tijelu, vremenu i umu pristupi s pažnjom kakvu rijetko njegujemo u suvremenom životu.