Pokretom do pravog sebe: Jelena Đukanović otkriva kako ples mijenja život i zajednicu

Od tada pa sve do danas, kroz ples je gradila ne samo umjetnički izraz nego i snagu koja joj je pomogla da oblikuje vlastiti put. Njezina priča nije linearna, već satkana od discipline, strasti i stalne potrage za autentičnošću. Iskustva u različitim plesnim studijima od Atomic Dance Factoryja do Keika, ostavila su trag na njezinom stilu, dajući joj širinu i razumijevanje važnosti raznolikosti. Svaki ‘teacher’ dao joj je dio sebe, a ona ga je utkala u svoj rad.

Naučila je da ples nije samo estetika nego i zajednica, povezanost i podrška. Upravo iz tog razloga 2017. godine rodila se ideja o vlastitom studiju – mjestu gdje će polaznici imati slobodu biti svoji, učiti od različitih mentora i osjećati se sigurno u svojoj jedinstvenosti. Jelena je željela stvoriti prostor koji se ne mjeri uniformiranošću, nego ljepotom razlika.

Njezina strast prema kreiranju koreografija uvijek počinje od glazbe. Ritmovi i melodije bude u njoj slike, priče i emocije, a tek potom pokreti pronalaze svoj put. Za nju je pokret reakcija na priču, a ne obrnuto. U tome leži posebnost njezina pristupa – u sposobnosti da iz zvuka stvori vizual, iz emocije tijelo, iz ideje pokret.

No, ples je za nju i mnogo veći izazov od same koreografije. Rad s plesačima različitih predznanja naučio ju je koliko je važno prihvatiti raznolikost i koliko je autentičnost rijetka, ali dragocjena. Za Jelenu, plesač koji donosi vlastito “ja” na scenu uvijek vrijedi više od savršeno usklađene koreografije bez duše. U svijetu koji često nagrađuje površnost, ona zagovara hrabrost da ostanemo svoji.

Uz rad u studiju, pokrenula je i Femme Station – platformu posvećenu ženama u plesu i kulturi. Time je željela dati vidljivost plesačicama koje se često susreću sa stereotipima i podcjenjivanjem. Femme Station je mjesto gdje ženska kreativnost dolazi u prvi plan, neovisno o popularnosti ili statusu. Jelena vjeruje da je upravo to ključ – stvoriti prostor u kojem svatko ima pravo izraziti se, bez obzira na to koliko ga drugi prepoznaju.

Njezina putanja nije bila lišena izazova. Svaki projekt, bilo da je riječ o eventu, koreografiji za spot ili vođenju plesne grupe, donio je lekcije o granicama i prioritetima. Naučila je da ne mora sve odjednom i da odmori nisu slabost, nego nužnost. Ples je zahtijevao disciplinu, ali i naučio ju da je važan balans – između tijela i uma, posla i odmora, profesionalnog i osobnog života.

U njezinim pričama otkrivamo da ples može biti više od umjetnosti – on je i terapija, i zajednica, i podsjetnik na vrijednost različitosti. Tijekom godina rada razvila je duboko razumijevanje da je upravo autentičnost ono što publiku zaista dotiče. Nije riječ o savršenstvu, već o istini u pokretu.

Gledajući njezin dosadašnji put, jasno je da Jelena ne gradi samo karijeru, već i platformu za druge. Kao osnivačica WAM Managementa, otvorila je novi prostor za mlade umjetnike, pokazujući da ples može biti i umjetnost i ozbiljan posao. Time potvrđuje da plesna scena u Hrvatskoj ima potencijal za rast – ako mu damo dovoljno podrške i prostora.

Svojim koreografijama Jelena želi publici prenijeti emociju, podsjetiti na snagu zajedništva i otvoriti pitanja koja izlaze iz plesne dvorane. Njezine ambicije nisu male – od Eurosonga do plesnih kampanja za svjetske brendove – ali ono što ju zaista pokreće jest ljubav prema umjetnosti i želja da svaki plesač pronađe svoje mjesto pod reflektorima.

Dok priprema nove projekte, uključujući i potencijalne nastupe na Dori 2026., ostaje vjerna onoj djevojčici iz osnovne škole koja je rekla: “Neću prestati plesati.” Upravo ta rečenica najbolje sažima njezin svijet – svijet u kojem ples nikada nije samo ples, nego način da budeš bliže sebi i drugima.

Kada si prvi put osjetila da ples nije samo hobi nego poziv za cijeli život, i što te točno potaknulo da prihvatiš tu ulogu?

Ne sjećam se prvog puta kada sam osjetila da će ples biti dio moga života iako sam plesala od kad sam prohodala, ali sjećam se prvog puta kada mi je ravnatelj moje osnovne škole Ivan Cankar na završnoj priredbi osmog razreda prišao i rekao: “Nikad nemoj prestati plesati!” i ja sam mu odgovorila: “ Neću.” Stvarno sam to osjetila i mislila. I dan danas se toga sjećam.

2017. sam poželjela otvoriti studio i prepustiti se tom smjeru nekada u budućnosti. Na to me potaknula misao kako bih voljela kreirati prostor u kojem bi se polaznicima ponudila plesna raznolikost instruktora i siguran prostor za različitosti koje imamo. Zahvalna sam što sam kroz život imala medij poput plesa za izražavanje i konstantno vraćanje sebi. Kada bi mi bilo teško, kreativni svijet plesa bio je moje sigurno mjesto i ako mogu bar malo nekome to pružati kroz svoj studio, bit ću sretna.

Kako su iskustva u različitim plesnim studijima (npr. Atomic Dance Factory, Keiko itd.) oblikovala tvoj stil koreografije i vođenja plesnih tehnika?

U potpunosti su me oblikovala. Svaki teacher kod kojeg sam imala priliku provesti duže vrijeme dao mi je nešto od sebe i svaki me nečemu naučio. Smatram da se uvijek trebamo sjetiti svojih početaka i odakle smo krenuli. Najduži period života provela sam u plesnom studiju Atomic Dance Factory, tako da sam Saši Krnetiću posebno zahvalna na svemu. Naučio me puno o plesnoj zajednici, svijetu natjecanja i showbizu. Želim spomenuti i Žanu koja je sa Sašom vodila Atomic i koja mi je prva dala priliku da vodim grupe i otkrila koliko uživam u tome. Da nije bilo nje, vjerojatno ne bih otvorila svoj studio…

Možeš li opisati proces nastanka koreografije od početne ideje do izvedbe – kako biraš glazbu, pokrete, prostor, rad s plesačima?

Glazba me najviše inspirira. Ona određuje smjer svega ostalog – kostima, načina kretanja, vizije plesača. Kada poslušam pjesmu, uvijek mi se pojavljuju slike ili priča, koncept vidim prije koreografije – pokret kod mene dolazi zadnji.

Koji su najveći izazovi kad radiš s plesačima koji imaju različito predznanje (npr. urban, jazz, freestyle) – i kako pronalaziš balans da svi budu ujednačeni, a da se očuva autentičnost stila?

Iskreno, ja volim kad su plesači različiti – iako, naravno, sve ovisi o projektu koji radim i klijentu koji često sudjeluje u odabiru plesača. Koreografiju uglavnom prilagođavam projektu kada gledamo s poslovne strane. Što se tiče mojih videa i kreacija kada kreiram nešto za sebe, to je skroz druga priča. Volim kada su ljudi drugačiji, kada imaju svoje ja i kada su specifični. Dapače, to uvijek preferiram. Svaki plesač koji radi na sebi i kao umjetnik i kao osoba ima nešto za dati. Nekad bih voljela da smo svi svjesni koliko je različitost predivna. Puno ljepša od površne vanjštine i toga da smo svi isti.

Autentičnost je nekada teško održati u ovome svijetu baš zbog toga što kod nas klijent uglavnom odlučuje o većim faktorima poput odabira plesača, koncepta i produkcije. Zato većina toga i je isto. Da, znam napraviti čistu koreografiju i da ljudi izgledaju isto, ali uvjeravam vas da ćete rijetko kad na to nešto osjetiti. Nažalost, ljudi kod nas u većini slučajeva nisu dovoljno otvoreni za autentičnost. Da bi bio otvoren za nju, moraš je prvo razumjeti, a u svijetu glamura i površnosti to je rijetko istina. Voljela bih da u Zagrebu ima više projekata gdje se može naglasiti plesna raznolikost.

Tvoj studio Station No.5 i organizacija Femme Station – kako vidiš ulogu ženskih plesnih zajednica u Hrvatskoj i gdje vidiš prostor za rast?

Femme Station je platforma koja za cilj ima pružanje podrške ženama u sportu i kulturi, a izabrala sam ples kao kreativni medij jer objedinjuje oboje.

Jedan od razloga zašto održavam Femme je to što se žene, pogotovo plesačice, često stavljaju u stereotipe i podcjenjuju. Više puta sam tome i sama svjedočila. Za mene je to porazno s obzirom na to da znam koliko plesači treniraju, koliko educiranih plesača postoji u plesu i još XY drugih područja i koliko vještina moraš razviti da bi radio kao plesač.

Zato sam htjela dati mjesto gdje će se ženama omogućiti vidljivost i gdje će spotlight biti na njihovoj kreativi. Komercijalizirala sam event jer sam znala da će to donijeti taj visibility koji je na koncu urodio plodom.

Upravo zato što mi je nedostajala platforma gdje možeš doći i predstaviti svoju kreaciju, neovisno o tome jesi li poznati plesač (influencer), pa ljudi znaju za tebe ili nisi toliko eksponiran i neovisno o tome odakle dolaziš – upravo to je razlog zašto volim Femme Station. Trudimo se da bude upravo takva platforma.

Ples i koreografija često zahtijevaju veliku tjelesnu izdržljivost i mentalnu snagu. Kako njeguješ vlastitu kondiciju, motivaciju i kreativnost u trenucima kad se suočiš s umorom ili sumnjom?

Užasna sam. Trenutno se tek vraćam u neku formu. Tako da više mogu pričati o segmentu kreative nego samog treninga! 

Iako, šalu na stranu, ples podrazumijeva da živiš sportski život za koji je potrebna disciplina i velika mentalna snaga. Sumnje su svakodnevica plesača. Nesigurnosti isto. To je sasvim logično kada će se i dalje za većinu projekta tvoj izgled gledati prije tvoje vještine – nažalost.

Međutim, kada ti je teško uvijek treba uzeti pauzu. Kod svakog umora treba uzeti pauzu. Ta pauza obično bude najbolja odluka. Ništa neće nestati preko noći i sve je dostižno. Samo se odmori.

Koji ti je bio najizazovniji koreografski projekt do sad u smislu tehničke izvedbe, postave plesača, logistike – i što si iz tog projekta naučila što ti i dalje koristi?

Nastup na vlastitom eventu! U jednom trenu sam mislila da je izvedivo da na vlastitom eventu nastupam u 5 drugih točaka i u tri dana složim koreografiju od 7 minuta. Potencijalno najgora plesna odluka. Bio je kaos i udarila sam glavom o monitor. Lekcija naučena: Ne moraš sve u isto vrijeme i budi svjesna što ti je prioritet u nekom periodu.

Koristiš li u svom radu formalno obrazovanje (studije, licencije) više za tehniku, teoriju, ili kao poticaj da proširiš viziju? Koliko misliš da je obrazovanje važno za plesača/koreografa?

Što se tiče formalnog obrazovanja, moram priznati da čak mislim da nije presudno. Što se tiče moje licencije, bilo mi je zanimljivo učiti nove stvari, ali licencija kao licencija mi za sada još nije trebala – nitko me još nije pitao za nju. Ne mislim da je formalna edukacija nužna pogotovo u umjetničkim sferama, ali vjerujem da je u svakom segmentu života obrazovanje općenito važno i uvijek bih potaknula ljude na edukaciju, ali stvarno ne mislim da je presudna za tvoj uspjeh u bilo kojem području. Radi, budi uporan i konstantan, educiraj se na razne načine i budi dobar čovjek. Sve ostalo dođe.

Možeš li prepričati situaciju kad si morala prilagoditi koreografiju zbog nepredviđenih okolnosti (prostorna ograničenja, rok, ograničenja tehničke opreme)? Kako si se nosila s tim?

Prilagodba je nekako sastavni dio ovog posla i zapravo sam okej s tim. Nije mi to problem niti stres. Iz takta me mogu izbaciti samo dvije stvari: nepoštovanje i gubljenje vremena – e to stvarno ne volim!

Kako koristiš prostor – inspirira li te scensko okruženje, urbani prostori, netipične lokacije? Imaš li neki san/prostor koji bi voljela koreografirati?

Moram priznati da čak i nemam puno plesnih želja, ali naravno voljela bih koreografirati Arenu jer mislim da bi to zaista bio poseban osjećaj i imam veliku želju raditi plesnu/reklamnu kampanju za parfem – to je moja skrivena želja. (smijeh)

I, naravno, stvarno bih voljela doživjeti Eurosong. Vjerujem da je to na bucket listi mnogih plesača.

Nedavno sam razmišljala o tome i zapravo sam okej iako se ništa od toga ne ostvari. Puno toga sam doživjela u plesu i neka bude kako treba biti. Vjerujem da se sve u životu dogodi s nekim razlogom isto kao što vjerujem da se i ne dogodi s razlogom.

Digitalno doba – video spotovi, društvene mreže – kako su promijenili način rada koreografa/plesača i tvoju percepciju publike? Olakšava li ti to ili otežava?

To je kompleksna tema. Smatram da su društvene mreže omogućile da svatko može postati tko želi, tj. daju mogućnost glasa i visibilitija i mislim da je s te strane riječ o moćnom poslovnom alatu. Ako ga koristiš za poslovne svrhe i promociju svoga rada, mislim da možeš profitirati u raznim aspektima i da neki ljudi koji bi možda inače teže došli do tebe sada imaju veću pristupačnost tvom radu. Međutim, s druge strane društvene mreže stvaraju dodatni pritisak da žuriš. Tjeraju te da što više sadržaja izbacuješ što brže kako bi se borio sa svima na tom tržištu zbog konstantne usporedbe koju društvo nameće. Mislim da je to neprirodno i da dugoročno neće uroditi benefitom već porastom anksioznosti i ostalih mentalnih bolesti. Balans je bitan u svemu, pa tako i u tome. Ako postoji balans u korištenju, društvene mreže mogu biti pozitivna priča.

Postoje li koreografi ili plesači iz Hrvatske ili inozemstva čiji rad ti posebno imponira – i što si “posudila” od njih u svom izrazu?

Postoji puno ljudi čiji rad volim i poštujem. Inspirirana sam mnogima. Izdvojila bih talijanskog plesača Petera Valentina koji mi je godinama najdraži plesač. Dovela sam ga u Hrvatsku i opravdao je svako moje mišljenje o njemu. Jako volim slovenskog koreografa Željka Božića. Mislim da je genijalan teacher i genijalac svoje vrste. Od naših ljudi bih izdvojila Dolores Matulić kao jednog od najboljih pedagoga koje sam upoznala. Odlična je i svestrana plesačica čiji me rad i predanost jako inspirira. Zanimljiv mi je rad i Mecnuna Giasara. Kreativno mi se on jako sviđa. Ima još ljudi, ali evo njih ovaj put izdvajam.

Koji te stilovi najviše inspiriraju i kako ih spajaš u svojim koreografijama?

Iskreno, najviše me inspirira glazba ili priča/ideja o kojoj želim nešto reći. Movement dolazi kao reakcija na to, tako da može biti miks raznih stilova. Kroz život sam prošla dosta plesnih stilova u manjoj ili većoj količini tako da čak ne bih izdvojila neke stilove. Svaki ima neku svoju priču.

Uvijek bih preporučila ljudima da se upoznaju s drugim kulturama i plesnim stilovima, nikad ne znaš u kojem ćeš se najviše pronaći.

Što misliš o plesnoj sceni u Hrvatskoj u smislu podrške (financijske, institucionalne, medijske)? Što misliš da nedostaje da bi više plesača/koreografa moglo živjeti od svoje umjetnosti?

Ajoooj…ovo je tema za sebe. Prvo, smatram da moramo svi skupa biti svjesni da smo poslijeratna zemlja i da je u doba Juge postojalo jedno jako veliko tržište koje se sada podijelilo na nekoliko manjih. To je bitan faktor zato što svakako nemamo više jednaku veličinu tržišta, samim time imamo manje projekata. Smatram da se jako malo ulaže u ples jer najveću potrebu za plesačima u komercijalnom svijetu obično imaju umjetnici koji su na početku karijere zbog čega nema adekvatnih honorara za plesače. S druge strane, nema jedinstva među plesačima što se tiče cjenovnog ranga tako da svatko radi za svoju cijenu. Također, kako nema onoliko projekata koliko je plesača, puno ljudi radi besplatno za portfolio. Portfolio ti je potreban jer te klijent uvijek traži da pokažeš što si radio. Jednostavno to je začarani krug i nikako da izađemo iz njega, nekako smo uvijek u mentalitetu “moramo se dokazati da bismo zaradili za kruh”.

Jesi li ikada zbog discipline koju zahtijeva ples – od rigoroznih treninga do izvođenja – bila u konfliktu s drugim aspektima svog života (obitelj, slobodno vrijeme, mentalno zdravlje)? Kako ta ravnoteža izgleda kod tebe?

Apsolutno. Puno toga sam propustila u životu jer sam bila na treninzima. Izostanci u vrijeme kad sam ja trenirala nisu postojali! Propuštala sam puno proslava i obiteljskih okupljanja, na vlastiti rođendan bih dolazila zadnja, puno ljudi u mojoj okolini to nije tada shvaćalo, ali iskreno – nije mi žao. Taj period života mi je najdraži plesni period i nikad ga ne bih mijenjala. Imala sam privilegiju trenirati s najboljim prijateljima u naprednom ansamblu pod palicom trenera Saše Krnetića koji je za mene dan danas jedan od najtalentiranijih koreografa koje sam vidjela. On nije bio samo koreograf već vizionar. Imati takvog trenera i mentora koji te toliko toga naučio, za mene je privilegija. Vrijeme kada sam najviše bila fokusirana biti plesač provodila sam u dvorani, na natjecanjima i na gažama s ljudima s kojima sam dan danas dobra zbog konekcije koju smo imali. Taj dio mene je ispunjen i zato više nisam ni imala potrebe nakon toga biti profesionalan plesač. Otvorile su mi se druge želje koje su mi nekako oduvijek bile prioritet, a to je rad behind the scene – koreografiranje i umjetničko osmišljavanje.

Što se tiče ravnoteže u životu – bolja je nego prije, ali imam još posla oko toga.

Kakvu umjetničku poruku ili emociju želiš da publika ponese nakon tvojih koreografija – postoji li tema koju redovito istražuješ kroz ples?

Sektor ljudskih prava mi je jako zanimljiv i mislim da ću se tematski tome puno više kreativno posvetiti u sljedećem periodu. Trenutno sam okupirana poslom jer sam otvorila WAM MANAGEMENT koji ima dvije glavne funkcije – kreativni dio koji sam radila i do sada (koreografije i kreativno osmišljavanje) i artist management/organizacijski dio vezan za management za mlade umjetnike i organizaciju takvih evenata. S obzirom na to sve i studio koji vodim, odredila sam da ću si postaviti prioritete i dati si vrijeme za kreativu. Ne žuri mi se nigdje.

Možeš li se prisjetiti trenutka kad si osjetila da si “prerasla” neki svoj raniji rad – i koje si promjene unijela u metodologiji rada/tijelu/izrazu nakon toga?

Ne mogu se sjetiti, ali mogu se sjetiti kad sam osjetila zasićenje s određenim aspektima plesa. Vodila sam plesne grupe 13 godina i javile su mi se neke druge ambicije u životu i tad sam donijela odluku da prestanem voditi. Sada vodim management plesnog studija i kreativni sam direktor tako da osmišljavam sadržaj u studiju. Ne isključujem mogućnost da ću se vratiti vođenju, ali trenutno mi, uz WAM Management, to nije prioritet.

Gledajući unatrag na svoj razvoj (od vrtićkih satova ritmike do licencije voditeljice, do vođenja vlastitog studija), što bi savjetovala mlađoj sebi – što bi ti bilo korisno da si znala ranije?

Bilo bi korisno da sam znala da se ne moram svima sviđati i da je to okej. Puno puta sam rekla da jer sam htjela biti “dobra i pristojna osoba”, a cijelo moje biće je govorilo ne.

Voljela bih da sam znala da sve prođe, pa tako i teške faze i da će u kreativi i slomljeno srce naći sigurno mjesto. To je moć umjetnosti.

Voljela bih da sam znala da ples nije sve. Postoji cijeli život izvan plesa i zapravo taj život koji doneseš u dvoranu stvara plesne priče i najljepše kreacije. Ne žuri i uživaj u svemu.

Da se mogu vratiti, rekla bih si da ples nije kriv ni za što: ako nisi sretna – mijenjaj okolinu! Ples nije kriv.

I zadnje što bih si rekla – budi mirna jer će se sve za što si radila i sve u što si vjerovala ostvariti. Zato pazi što želiš!

I za kraj, ideš li s nekim na Doru 2026.?

Radit ću za dvoje izvođača ako njihova pjesma prođe na Doru. Jako sam uzbuđena oko toga jer stvarno volim raditi na tom showu! Za sad ne smijem otkriti o kome je riječ, samo mogu držati fige!!