Jadranka Đokić: “Trudim se pratiti svoj unutarnji kompas”

Jedna je to od onih godina u kojoj se presložiš, reći će, i pripremiš za sljedeću fazu života. Zato s nagrađivanom glumicom Jadrankom Đokić razgovaramo o tome zašto joj nije strana promjena profesije, radi li čvrste planove i što je o sebi naučila glumeći druge…

Puno radite i za svoj kvalitetan rad dobivate nagrade i priznanja. Što Vas i dalje potiče, motivira u svim zahtjevnim ulogama i u radu na različitim projektima?

Ako je vidljivost neka neminovnost ove branše u kojoj jesam, onda je moja želja da u vidljivost dovodimo one koji je nemaju. Da njihov glas osnažimo i stavimo u fokus. Bilo da se radi o pojedincima ili određenim problemima. Tu je i ta konstantna želja da se postavljaju pitanja, traže odgovori, da se zagleda u sebe. Svaka ta uloga koliko predstavlja izazov toliko je i dar da proživim različite živote, emocije i sudbine koje nisam iskusila. Moram reći i kako su mi suradnici, redatelji/redateljice i ponajviše kolege jednako velika inspiracija jer gluma nije samotan posao nego suradnja, razgovor i suigra koja dovodi do toga da predstava, film, serija poleti ili uopće ne prijeđe onu rampu prema publici.

Postoje li neki trenuci u životu za koje možete reći da su Vas promijenili, ili neka iskustva koja su Vas oblikovala?

Mislim da su promjene suština našeg postojanja tako da svi nosimo ključna iskustva i odluke koje nas oblikuju u osobu koja smo danas. Jedan od takvih trenutaka za mene je ulazak u dramski studio u mladosti koji mi je otvorio vrata umjetnosti ali i prema sebi. Suočila sam se sa svojim inhibicijama, strahovima i sramom, zapravo sam kroz oči drugih dolazila i do dijelova svoga bića. Taj izlazak iz zone komfora u susretu s glumom je donio osjećanje da sam točno ondje gdje trebam biti.

Pročitajte: One mijenjaju Hrvatsku! Sedam iznimnih žena koje nas inspiriraju i čine ponosnima

Preseljenje u Zagreb je isto jedan od tih važnih trenutaka koji je pak donio nove izazove i prilike. Promjene nas zapravo uče i da ne možemo sve kontrolirati ali možemo izabrati način na koji ćemo reagirati na njih. Kroz prihvaćanje vjerujem da ostajemo otvoreni za sve što je na našem putu i da kroz ta iskustva postajemo bliži sebi.

Kako ste se prilagodili na život pred očima znatiželjne javnosti i koliko razna mišljenja ili kritike utječu na Vas, na Vaše samopouzdanje, nesigurnosti i sl.?

Ne fascinira me život pred očima javnosti, tražim u svemu tome svoju privatnost i jednostavnost dok mi je fokus na onom bitnom, a to je pitanje što radim, zašto i hoće li to išta donijeti ljudima. Trudim se pratiti svoj unutarnji kompas. Moje samopouzdanje nije zasnovano na tuđem doživljaju nego se temelji na povjerenju u vlastite sposobnosti. Znam što dajem od sebe, koliko je to ulaganje u svakom trenutku tijekom procesa, kakav rad ulažem za ono što želim izraziti. Kritike su neizbježne i mišljenja ima koliko ima ljudi pa je važno ne izgubiti se u tim tuđim percepcijama.

Kojih se vrijednosti u životu držite i oko kojih ne radite kompromise?

Neki principi kojima se vodim jesu iskrenost, integritet i poštovanje prema sebi i drugima. Za mene je važno da u svom privatnom i profesionalnom životu budem autentična i dosljedna. Iskrenost prema sebi mi omogućava vlastiti razvoj a poštovanje spram drugih stvara međusobno povjerenje što je opet temelj nekih zdravih odnosa s onima kojima smo okruženi i uz koje smo usko vezani.

Osjećate li da ste sada baš tamo gdje trebate biti ili sanjarite o tome da biste mogli biti nešto drugo, ili da biste željeli raditi nešto drugo ili naučiti još nešto, baviti se nekim hobijem ili sl.?

Nije mi strana ideja o promjeni profesije. Takvo preispitivanje je prisutno s vremena na vrijeme, vjerujem da je to na neki način preuzimanje odgovornosti i želja za življenjem života u punini. Ne mislim da smo samo za jedno predodređeni ili da se moramo držati jednog izbora profesije i radnog mjesta do kraja radnog vijeka.

Radite li neke godišnje planove, pišete ciljeve, planirate pomaknuti svoje granice, eksperimentirati i sl.?

Naravno da imam želje i vrijednosti kojima stremim ali ne pravim neke čvrste planove zapravo, smatram da intuitivno i fleksibilno pristupam životu i da mi ta otvorenost za dane okolnosti omogućavaju brzu prilagodbu i snažniju prisutnost u trenutku.

Što Vas očekuje u 2025. godini?

Veselim se jer ću Novu započeti u Engleskoj u društvu mojih prijatelja i njihovih obitelji. Prva premijera u 2025. godini bit će Krležine “Zastave” u režiji Ivana Planinića, nakon toga čeka me jedna intimnija duo predstava. Dalje se nisam dogovorila s budućnošću, ne žurim nikamo samo se nadam da će mi ovakav početak donijeti godinu kvalitetnog razgovora, ljepote i zdravlja.

Koje biste trenutke u svojoj karijeri izdvojili kao Vama posebno drage, one koji su Vam ostali u najljepšem sjećanju?

Mogla bih nabrajati od predstava, gostovanja do nekih lijepih priznanja koje sam primila, ali mislim da su najveća nagrada na mom putu ljudi s kojima sam surađivala do sada kako u kazalištu (ZKM, HNK, nezavisna scena) tako i na filmovima i serijama, oni su ti koji uvijek čine razliku bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo.

Je li Vam gluma i dalje zabavan posao, igra u kojoj uživate, i kako posao održati takvim?

Ovisi, gluma je igra, ali intenzivna. Zahtijeva posvećenost i duboku pripremu, istraživanje, emocionalno ulaganje koje često nosi i suočavanje s vlastitim osjećanjima kao što ni pokušaj razumijevanja drugih nije uvijek lak pa nekada nije prostor užitka i lakoće već, pretjeranim rječnikom rečeno, rudarenje i borba. Kada dođemo do toga da ne iscrpljuje nego da ti materijal vraća snagu, znam da smo na dobrom putu. No, bez obzira na sve izazove ipak je na koncu i dalje to prostor kreativnosti i radosti za mene. Kad nestaje ona iskra znatiželje i prevladaju neki izvanjski motivi, tada počinje stres. Zašto gubimo povezanost s onim što radimo jest pitanje koje si svatko iskreno treba postaviti da bi pronašao rješenje. Okolina uz koju sam vezana u mojoj profesiji je za mene važan faktor kao i konstantno učenje, istraživanje novih ideja i odlazak u nepoznato što me vodi do pomicanja vlastitih granica i prevladavanju onih težih dana.

Kako gledate na koncept prolaznosti i je li Vam teško (ili lako) prihvatiti da su svi trenuci u životu, dobri ili loši, privremeni?

Meni je prolaznost utješna jer svaki kraj je ujedno i početak pa tako cijenim dar sadašnjeg trenutak još i više. Kroz sve te promjene rastemo i postajemo ispunjeniji i jači, svi usponi i padovi su ono što me čini osobom kakva jesam. Saznanje da je sve privremeno zapravo nosi slobodu jer nas oslobađa od straha pred nesigurnošću i pomaže u prihvaćanju tijeka života. Možda sam zato primarno u teatru jer se događa sada i ovdje, neponovljivo je. Čak i kad gledate snimljenu predstavu, to više nije onaj trenutak u kojem je izvedena i kamera to iskustvo gledanja predstave uživo ne može zabilježiti.

Koliko Vam je važno glumiti likove koji su možda i Vama karakterno slični, ili zapravo u svaki lik unosite dio sebe?

U glumi nisam zato da bih igrala sebe, ali istina je da dio svog iskustva, emocija i promišljanja tamo stavljam, no tek toliko da doprinesem autentičnosti lika i njegova vlastitog integriteta. Suština glume za mene je spremnost da se nakratko odreknem sebe kako bih uronila u tuđu kožu i pokušala razumjeti svjetove drugih čak i onda kad su jako udaljeni od mene, dakle, potpuno različiti.

Fotografije i kreativno vodstvo: Jelena Balić
Styling: Lea Krpan
Make-up: Simona Antonović i asistentica Ivana Češljar
Kosa: Martin Posavec