Pjesma koju je napisala desetogodišnjakinja i mladi pjevač koji riskira sve – ovo je priča Doriana s Dore

Njegov put počeo je na velikim scenama HNK Varaždin, gdje je prvi put osjetio što znači biti umjetnik, a ne samo izvođač. Upravo tamo shvatio je da kontrola nad tehnikom i savršenim glasom nije dovoljna – istinska vrijednost leži u iskrenosti izvedbe. Iako je televizijsko iskustvo, poput The Voicea, donijelo novu vrstu pritiska – gdje publika ocjenjuje ne samo talent, nego i osobu – Dorian nije izgubio svoj identitet. Naučio je balansirati između privatnog i umjetničkog, između iskrenosti i profesionalne discipline.

Pjesma Loved, koju izvodi, rezultat je suradnje s desetogodišnjom autoricom Emom Dujmović, i nosi snažnu emociju i zrelost koju bi rijetko tko očekivao od tako mladog tekstopisca. Za Doriana to nije samo nastup – to je prilika da pokaže što znači prenijeti emociju na tri minute, da publika osjeti priču, a ne samo pjesmu. I dok HRT-ova Dora već godinama nosi teret sumnji, nepotpunih kriterija i zakulisnih igara, Dorian pristupa svom statusu rezerve profesionalno i strpljivo, spreman iskoristiti svaku priliku koja se ukaže.

PROČITAJTE: Dorian Stipčić je mladi vokal koji osvaja scenu i cilja na Doru 2026

U razgovoru s njim postaje jasno: talent sam po sebi nije dovoljan na domaćoj glazbenoj sceni. Potrebna je hrabrost, priprema, mala ekipa ljudi koja te stvarno podržava i platforma koja ti omogućuje da te publika vidi. I dok sustav često otežava mladim izvođačima da se pokažu, Dorianova priča dokazuje da autentičnost, rad i iskrena emocija još uvijek mogu probiti sve barijere – čak i u natjecanju koje ponekad više liči na političku i medijsku igru nego na festival glazbe.

Kad se danas osvrneš na svoj put – od glazbene škole i kazališta do Dore – u kojem si se trenutku prvi put stvarno osjetio kao umjetnik, a ne samo kao učenik ili izvođač?

Mislim da se taj “klik” dogodio u trenutku kad sam prestao razmišljati samo o tome jesam li otpjevao sve točno, a počeo razmišljati o tome što zapravo pričam publici. To sam prvi put jasno osjetio u kazalištu, na velikoj sceni HNK Varaždin, kad sam nosio glavnu ulogu u praizvedbi mjuzikla Glazba srca mog — jer tamo nema skrivanja iza tehnike: ili si prisutan i iskren, ili nisi, a publika to odmah osjeti. Tada mi je postalo jasno da glas nije cilj sam po sebi, nego alat kojim prenosiš emociju i priču. Dora mi je u tom smislu prirodan nastavak puta, samo u pop formatu: ista odgovornost, isti pritisak uživo, ali drugačiji izričaj i drugačija publika.

Imaš iza sebe ozbiljno klasično obrazovanje, ali i iskustvo televizijskog showa – što ti je bilo teže: tehnički naučiti pjevati ili naučiti nositi se s pogledima javnosti?

Tehniku pjevanja učio sam i još uvijek učim — ona se usavršava cijeli život, i u tom smislu to je “teži” put jer traži godine discipline, strpljenja i stalnog vraćanja osnovama. No nositi se s pogledima javnosti je druga vrsta težine, jer odjednom više ne ocjenjuju samo tvoj glas, nego i tebe kao osobu, često na temelju nekoliko sekundi snimke, slike ili jednog naslova. U kazalištu te publika promatra kroz ulogu i priču, a na televiziji si ti — bez zaštite nekog kostima ili lika. S vremenom sam naučio da mi najviše pomaže ono što me izgradilo u klasičnom obrazovanju: fokus na rad, rutina i činjenica da se na pozornici uvijek vraćam onome što mogu kontrolirati — interpretaciji i istini u izvedbi.

Koliko si se kao osoba promijenio otkad si počeo javno nastupati i postoji li nešto što si morao svjesno „odučiti” da bi ostao svoj?

Kao osoba se iskreno nisam promijenio ni malo — i dalje sam isti Dorian iz Varaždina, s istim vrijednostima i istim pogledom na to što mi je važno. Ono što se stvarno promijenilo je profesionalnost: postao sam mirniji, otporniji i puno svjesniji toga koliko publika “čita” tvoju energiju, a ne samo glas. Kad kreneš javno nastupati, naučiš da se ne možeš svaki put oslanjati na inspiraciju, nego na pripremljenost i unutarnju stabilnost, i to te kao izvođača jako oblikuje. A ono što sam morao svjesno “odučiti” jest pretjerana potreba da svima budem po mjeri i da stalno tražim potvrdu izvana. U jednom trenutku shvatiš da, ako se previše prilagođavaš tuđim očekivanjima, gubiš ono najvrjednije — svoj identitet i svoj razlog zbog kojeg pjevaš. Danas mi je najvažnije ostati iskren u interpretaciji i u izborima koje radim, pa makar to ponekad značilo da neće svima biti po ukusu.

Koliko privatni Dorian utječe na umjetničkog Doriana – i obrnuto – ili su to dva svijeta koja pokušavaš držati odvojenima?

Privatni Dorian i umjetnički Dorian nisu mi dva potpuno odvojena svijeta, jer sve što pjevam i sve što interpretiram ipak prolazi kroz mene kao osobu. Moj karakter, način na koji doživljavam ljude i emocije, pa i to da sam po prirodi dosta prizemljen, izravno utječu na to kako pristupam pjesmi ili ulozi — pogotovo kad želim da izvedba bude istinita, a ne samo “točna”. S druge strane, umjetnički Dorian s vremenom je naučio štititi privatnog Doriana. Pozornica i javnost te lako povuku da budeš “dostupan” stalno, ali ja svjesno držim granice jer mi je privatni mir važan da bih uopće mogao kvalitetno raditi. Rekao bih da se ta dva svijeta međusobno hrane, ali ih ne miješam do kraja: emociju i iskustvo unosim u izvedbu, a iz izvedbe kući nosim disciplinu, fokus i profesionalnost — dok ono najintimnije ipak čuvam samo za sebe.

Što ti danas znači uspjeh: vidljivost, priznanje struke, stabilnost ili sloboda izbora?

Uspjeh je nekako trenutak kad imaš slobodu izbora, ali iskreno — ta sloboda dolazi tek kad imaš i stabilnost. Volim vidljivost jer ti otvara vrata i dovodi novu publiku, ali ona sama po sebi nije cilj, nego alat. Priznanje struke mi je važno jer dolazi od ljudi koji razumiju koliko rada i discipline stoji iza svakog nastupa, pogotovo kad dolaziš iz klasičnog obrazovanja i kazališta. Kad sve zbrojim, za mene je uspjeh trenutak kad mogu birati projekte koji me stvarno vesele i u kojima mogu rasti, bez kompromisa koji me udaljavaju od onoga tko sam. Ako pritom dođu i publika i priznanja — tim bolje, ali najvažnije mi je da osjećam smisao i da imam prostor biti svoj u onome što radim.

U kazalištu nema “popravnog”, nema montaže i nema filtera — sve se događa tu i sada, pred publikom, i to te nauči ogromnoj disciplini, koncentraciji i odgovornosti prema svakoj riječi i svakom tonu. Dalo mi je i tu posebnu vrstu adrenalina i zajedništva s ansamblom i orkestrom, gdje dišeš s ljudima oko sebe i gdje se energija prenosi uživo, bez posrednika. A ono što mi nijedna kamera nikad neće moći dati je taj neposredan, fizički kontakt s publikom — trenutak kad osjetiš kako se tišina u dvorani mijenja, kako ljudi “uđu” s tobom u emociju i kako se stvori ona neponovljiva razmjena energije. Kamera može uhvatiti kadar i emociju, ali ne može uhvatiti miris pozornice, puls dvorane i onu čistu činjenicu da svi dijelimo isti trenutak. Upravo zato mi je kazalište temelj, a sve ostalo su samo različiti jezici kojima pričam istu priču.

Imaš li ulogu ili predstavu koja te emocionalno „razmontirala” više nego što si očekivao?

Da, i to mi se dogodilo više puta, ali najviše me iznenadilo koliko me znaju “razmontirati” uloge koje izvana izgledaju kao čista energija i zabava. Primjerice, rad na mjuziklima poput Jadnika u GK Komedija ili Priče sa zapadne strane u HNK-u u Rijeci emotivno te iscrpi, jer moraš svaki put iznova proživjeti intenzitet priče, a istovremeno ostati tehnički stabilan i precizan. Ta kombinacija — emocija na maksimumu i kontrola na maksimumu — zna te potpuno isprazniti i razmontirati nakon predstave. Posebno mi je u sjećanju ostala atmosfera predstave Cabaret u HNK-u, jer je to svijet koji je zavodljiv, brz i “glasan”, a ispod svega nosi dosta mraka i napetosti. U takvim projektima shvatiš koliko ti se lik može uvući pod kožu i koliko dugo ti treba da nakon spuštanja zavjese opet postaneš samo ti. I upravo to mi je, koliko god bilo zahtjevno, jedan od najljepših dijelova kazališta.

Smatraš li da kazališni izvođači u Hrvatskoj imaju nepravedno malu vidljivost u mainstream prostoru?

Da, mislim da kazališni izvođači u Hrvatskoj često imaju nepravedno malu vidljivost u mainstream prostoru, iako iza njih stoji ogroman rad, disciplina i kvaliteta. Kazalište je specifično jer se događa uživo, u dvorani, i nema taj “instant” moment dijeljenja kao televizija ili društvene mreže, pa ponekad ostane izvan šireg radara. A zapravo, kad jednom dođeš u kazalište i vidiš što ljudi iz večeri u večer iznose na sceni, shvatiš da je to razina profesionalnosti koja itekako zaslužuje više prostora. Volio bih da se češće grade mostovi između kazališta i mainstreama, pogotovo sa mladim ljudima koje treba učiti da dolaze u kazalište, ali i na koncerte — kroz gostovanja, medijske priče, glazbene projekte i prilike poput Dore — jer publika to itekako zna prepoznati, no da bi to učinila, mora joj se pružiti prilika i približiti umjetnost.

Bi li ikad napustio kazalište zbog isključivo glazbene karijere ili je to za tebe neupitni temelj identiteta?

Kazalište nikad ne bih napustio; to je moja baza, moj san, moj cilj i doslovno moj drugi dom. Tamo sam se formirao i kao pjevač i kao čovjek na sceni, i taj osjećaj pripadnosti ansamblu, orkestru i živom trenutku izvedbe ne mogu zamijeniti ničim drugim. Glazbena karijera na pop sceni također mi je važna i želim je graditi ozbiljno, ali ne kao zamjenu za kazalište, nego kao širenje onoga što već jesam. Najbliže istini je da mi je kazalište temelj, a pop scena prostor u kojem mogu pokazati drugu stranu sebe i rasti na drugačiji način, bez odricanja od onoga što me izgradilo.

Koliko ti gluma pomaže u interpretaciji pjesme – posebno na velikim natjecateljskim pozornicama poput Dore?

Gluma mi jako pomaže u interpretaciji pjesme, pogotovo kad je u pitanju velika pozornica poput Dore, gdje u tri minute moraš ispričati cijelu priču. U kazalištu sam naučio da nije dovoljno samo “lijepo otpjevati” — publika mora osjetiti zašto to pjevaš, kome se obraćaš i što ti se u tom trenutku stvarno događa. Ta svijest o namjeri, podtekstu i emociji automatski podiže vokal, jer glas odmah dobije smisao. Posebno mi je to važno kod moje pjesme Loved, jer je jako emotivna i nosi snažnu emociju i bol koju smo svi u nekom periodu života zasigurno doživjeli. U takvoj pop baladi interpretacija pjevača je presudna: možeš imati dobar vokal, ali ako ne preneseš poruku i ne “otključaš” emociju, pjesma ne dođe do ljudi. Moj cilj je da publika ne sluša samo tonove, nego da osjeti priču i prepozna se u njoj.

Na natjecateljskim pozornicama dodatno pomaže što gluma donosi kontrolu nad tijelom i fokusom: kako stajati, gdje gledati, kada napraviti pauzu, kako disati da emocija ne pojede tehniku. Gluma me naučila biti potpuno prisutan kad su kamere blizu i kad te gleda i dvorana i televizijska publika — tada je najvažnije da ne “glumim” emociju, nego da je proživim iskreno, a da pritom ostanem vokalno stabilan.

Kako je nastala pjesma „Loved” – od prve ideje do konačne verzije – i u kojem si se njezinu dijelu najviše prepoznao?

Loved je nastala na način koji me iskreno fascinirao, jer u sebi ima nešto jako čisto i iskreno. Zamislite — Ema Dujmović imala je samo 10 godina kada je napisala tekst i melodiju, i to se u pjesmi osjeti kao prirodna, intuitivna emocija koja se ne može isforsirati. Melodija joj je također došla spontano, snimljena je kao brzi voice memo i ostala “sačuvana” dok nije došao pravi trenutak da se razvije u pjesmu spremnu za veliku pozornicu. Kad se Ema nakon nekog vremena vratila tim snimkama, ponovno je čula melodiju i doradila pjesmu u konačnu verziju. Meni je već na prvo slušanje bilo nevjerojatno koliko je Loved promišljena i muzikalna te koliko zrelo zvuči s obzirom na godine autorice. Jako sam ponosan i počašćen što je Ema izabrala baš mene da budem vokal te pjesme, jer to doživljavam kao veliko povjerenje i odgovornost. Loved je upravo takva pop balada u kojoj interpretacija nosi sve: nije dovoljno samo otpjevati tonove, nego moraš otpjevati smisao, kako bi se ljudi mogli prepoznati u toj emociji. Iskreno vjerujemo da će dotaknuti brojna srca.

Što „Loved” govori o tebi danas, a što o emocijama koje tek dolaze?

Loved mi danas govori da sam došao u fazu u kojoj ne bježim od emocije, nego je prihvaćam i imam hrabrosti pokazati je bez zaštitnih slojeva. Govori o potrebi da budemo ranjivi, tužni i voljeni onakvi kakvi stvarno jesmo, a mislim da se s tim može poistovjetiti svatko tko je ikad imao trenutak tuge, razočaranja u drugu osobu ili poraz u ljubavi. A o emocijama koje tek dolaze Loved govori kao o prostoru koji se tek otvara — o zrelijem povjerenju, o ranjivosti koja više nije slabost, nego snaga. Za mene je to pjesma koja je istovremeno i ogledalo i obećanje: da ću i dalje rasti, biti iskren u svemu što pjevam i dati publici interpretaciju iza koje stvarno stojim.

Kakav si izvođač u tri minute na pozornici Dore – i koliko se taj Dorian razlikuje od onoga iz kazališta?

Kao prva rezerva još ne znam točno kakav bih bio na pozornici Dore, jer zapravo nemam priliku pripremati se kao svi finalisti — moj posao je trenutačno čekati strpljivo hoće li se dogoditi trenutak u kojem ipak nastupam ili ne. Iskreno, taj dio je za svakog izvođača najteži, jer si mentalno stalno “na pola puta”: moraš biti spreman kao da sutra izlaziš na scenu, a istovremeno ne znaš hoćeš li uopće dobiti tu priliku. Ono što mogu kontrolirati jest priprema, i to radim svakodnevno. Pjevački sam stalno u treningu, što mi je potpuno normalno jer sam student pjevanja i profesionalno radim u kazalištu, pa mi je navika biti svaki dan u formi i spreman. Ako se nastup dogodi, želim da se ne vidi nikakva razlika — da budem siguran, stabilan i da Loved prenesem iskreno, kao da sam se za to pripremao mjesecima. U odnosu na kazalište, baza je ista: disciplina, koncentracija i istina u interpretaciji. Razlika je samo u formatu — na Dori je sve sažeto u tri minute i puno je više “u krupnom planu”, ali emocija i odgovornost prema publici su mi potpuno isti.

Koliko je tim ljudi uključen u tvoju Doru-priču i što ti je u toj suradnji bilo presudno?

U moju Dora-priču uključen je vrlo mali, ali iznimno profesionalan tim. Svatko od tih ljudi ima doslovno barem “četiri svoja talenta” s kojima barata, i upravo je to naša snaga — u kratkom vremenu uspjeli smo napraviti možda i ono što netko ne bi uspio ni s timom od 25 ljudi. Kad je ekipa mala, nema prostora za prazne priče i prebacivanje odgovornosti; svi moraju biti maksimalno operativni. Meni je u toj suradnji presudno što je ekipa pozitivna — rekli bismo da smo i dosta “pozitivno ludi” — kreativna i puna znanja, a to je na kraju najbitnije. Osim toga, osjećam da me stvarno vole, čuvaju i paze — misle na svaki detalj, od muzikalnosti i interpretacije do atmosfere u kojoj radimo. Možda nismo “najveći” i “najmoćniji” kao neki drugi, ali smo vraški kreativni i profesionalni, i meni je to najbolja moguća kombinacija. Od autorice koja ima samo 13 godina do tima kojeg možete nabrojati na prste jedne ruke — nema ih nitko, i jako sam im zahvalan na svemu i ponosan što sam dio ove priče. Uz njih jako puno učim svaki dan.

Kako si doživio trenutak kad si saznao da si rezerva – kao poraz, motivaciju ili tišinu prije moguće prilike?

Taj trenutak sam doživio kao neku čudnu kombinaciju tišine i motivacije, više nego kao poraz. Naravno da ti prvo prođe kroz glavu ono ljudsko “šteta”, jer želiš biti unutra i želiš dobiti priliku odmah, ali vrlo brzo shvatiš da rezerva znači da si i dalje u igri i da se sve može promijeniti u zadnji čas. Meni je to zapravo postala lekcija strpljenja i profesionalnosti: ostati miran, raditi svoje i biti spreman kao da nastupam sutra, iako možda neću nastupiti uopće. Najteže je živjeti u toj neizvjesnosti, ali baš me ona gura da budem još fokusiraniji i da, ako se prilika otvori, izađem na pozornicu bez imalo “rezervnog” osjećaja.

Dora već godinama nosi teret skandala, zakulisnih priča i nepovjerenja – misliš li da je problem u ljudima, sustavu ili percepciji?

Mislim da je to uvijek kombinacija sustava, ljudi i percepcije, i bilo bi nepošteno svesti priču na jednu riječ ili jednog “krivca”. Svako natjecanje koje je toliko vidljivo i emotivno važno publici automatski nosi i pojačanu sumnju, interpretacije i priče iza kulisa. Ja osobno biram fokus na ono što mogu kontrolirati: pripremu, pjesmu i nastup te poštovanje prema procesu i prema drugim izvođačima. Volio bih da Dora što više jača povjerenje kroz otvoreniju komunikaciju i dosljednost, jer na kraju svi želimo isto — da u prvom planu budu glazba, interpretacija i emocija.

Koliko mladi izvođač danas mora biti „politički” pismen da bi preživio domaću glazbenu scenu?

Mislim da mladi izvođač danas mora biti prilično “politički pismen”, ali ja to ne doživljavam kao kalkuliranje, nego kao osnovnu profesionalnu higijenu. Moraš znati kako funkcioniraju odnosi, tko što radi, što potpisuješ, kako komuniciraš u javnosti i gdje povući granicu, jer se vrlo lako dogodi da ti tuđe interpretacije postanu glasnije od tvog rada. S druge strane, vjerujem da najzdravije “preživljavanje” dolazi kad ostaneš pristojan, dosljedan i fokusiran na kvalitetu, a ne na spletke. Politička pismenost mi je važna u smislu da znam birati bitke, čuvati svoj mir i ne ulaziti u priče koje nemaju veze s glazbom. Na kraju dana, publika najviše pamti ono što si dao na pozornici, a ne koliko si bio glasan izvan nje.

Smatraš li da u Hrvatskoj još uvijek postoji jaz između talenta i prilike – i gdje se on najviše vidi?

Da, mislim da u Hrvatskoj još uvijek postoji jaz između talenta i prilike, i to je nešto što se najviše vidi kod mladih izvođača koji imaju znanje, glas i radnu naviku, ali nemaju “platformu” ili prave kontakte da se to čuje u širem prostoru. Talenta stvarno ima puno — u glazbenim školama, na akademijama i u kazalištima — ali prilike su ograničene i često se vrte oko istih kanala i ljudi. Najviše se taj jaz vidi u vidljivosti i kontinuitetu: netko može biti vrhunski izvođač, a da jednostavno nema dovoljno prostora u medijima, na radiju ili na velikim pozornicama da izgradi publiku korak po korak. Drugi dio se vidi u tome koliko je teško doći do kvalitetne autorske pjesme, ozbiljne produkcije i tima koji će te pratiti dugoročno, a ne samo “za jedan projekt, jednu sezonu”. Vjerujem da se taj jaz može smanjiti kad se više otvaraju vrata novim imenima kroz festivale, natjecanja i suradnje, ali i kad publika dobije priliku upoznati izvođače izvan trenutnih trendova — kroz nastupe uživo, kazalište i projekte koji stvarno grade karijeru.

Je li domaća glazbena scena zatvorena za nove glasove ili samo nema hrabrosti za rizik?

Ne bih rekao da je domaća scena potpuno zatvorena za nove glasove, jer se ipak stalno pojavi netko nov i probije se, ali mislim da je češći problem nedostatak hrabrosti za rizik i dugoročno ulaganje. Lakše je igrati na provjerene formule, provjerena imena i “sigurne” pjesme, pogotovo kad su medijski prostor, radijski formati i budžeti ograničeni. U praksi to znači da novi glasovi često dobiju priliku tek kad već negdje “dokažu brojkama” ili naprave priču koja se ne može ignorirati, umjesto da im se da prostor da rastu korak po korak. Ja bih volio da bude više otvorenosti za različitost — ne samo u žanru, nego i u estetici, interpretaciji i načinu na koji se netko predstavlja — jer publika itekako zna prepoznati autentičnost kad joj to ponudiš.

Da sutra dobiješ priliku mijenjati Doru iznutra, što bi bilo prvo što bi promijenio?

Prvo bih promijenio način glasanja i žiriranja, jer mislim da se upravo tu najviše stvara prostor za rasprave, sumnje i krive interpretacije. Ne zato što nužno netko radi loše, nego zato što pravila i omjeri često nisu dovoljno jasni publici, a ni izvođačima, pa se onda sve brzo pretvori u “priče”. Volio bih model koji je jednostavniji za razumjeti, transparentniji u objašnjenju i balansiraniji između struke i publike, tako da svi imaju osjećaj da se natječu pod istim uvjetima. Drugo, promijenio bih i sam proces odabira pjesama koje ulaze na Doru. Uveo bih jasnije kriterije i jasnije objašnjenje što se uopće traži, te još veću raznolikost u ljudima koji biraju — žanrovski, generacijski i profesionalno — kako bi se smanjio dojam da “prolazi uvijek isto”. Kad su kriteriji i proces jasni, i oni koji ne prođu lakše prihvate odluku jer znaju zašto. I treće, što bih definitivno izbacio, jest sustav rezervi. Iskreno, to je za izvođača psihički i organizacijski najteži položaj, jer si stalno u stanju čekanja: moraš biti spreman kao finalist, a ne možeš planirati kao finalist. Umjesto toga radije bih imao čvrsto zaključanu finalnu listu. To bi, po meni, bilo fer prema izvođačima i zdravije za cijelu priču oko Dore.

Eurosong je sve političkiji, ali i sve gledaniji – misliš li da je izgubio dušu ili ju je samo preselio na druga mjesta?

Eurosong je za mene prije svega festival glazbe, susreta i druženja različitih nacija kroz glazbu, i volio bih da to uvijek ostane njegova glavna svrha. Normalno je da s godinama, kako raste gledanost i interes, raste i količina komentara, tumačenja i “priča oko svega”, ali mislim da duša Eurosonga nije nestala. Ja bih rekao da se duša Eurosonga i dalje najviše vidi u onim trenucima zbog kojih ga ljudi i vole: kad se pojavi pjesma koja te pogodi, kad izvođač bude iskren, kad publika pjeva zajedno i kad se osjeti zajedništvo, bez obzira odakle tko dolazi. Možda se danas sve događa brže i glasnije, ali glazba i emocija i dalje pronađu put. Zato mislim da Eurosong nije izgubio dušu — nego da je naš zadatak, i kao publike i kao izvođača, da uvijek iznova podsjetimo da je u prvom planu pjesma, interpretacija i povezivanje kroz glazbu.

Gdje vidiš Doru u budućnosti: kao ozbiljnu glazbenu platformu ili isključivo televizijski spektakl?

Doru u budućnosti vidim kao ozbiljnu glazbenu platformu koja može biti i veliki televizijski spektakl, ali da bismo to imali, morali bismo mijenjati neke organizacijske stvari iz korijena. Spektakl je dobar jer privuče pažnju, dovede publiku i napravi “moment”, ali ono što Dori daje težinu i dugovječnost su pjesme, izvođači i kvaliteta nastupa koji ostaju i nakon prijenosa. To smo nekako malo izgubili kroz godine. Volio bih da Dora sve više bude mjesto gdje se lansiraju karijere i gdje pjesme žive i poslije natjecanja, a ne samo jedna večer zabave. Kad imaš dobru glazbu, dobru produkciju i fer, jasno postavljen sustav, tada televizijski sjaj dolazi kao bonus — a ne kao glavna poanta.

Mogu li emocija i autentičnost danas još uvijek pobijediti geopolitiku i algoritme?

Vjerujem da mogu, i da je emocija još uvijek najjača valuta koju izvođač ima. Geopolitika, mediji i algoritmi sigurno utječu na to što će se kome “gurnuti” pred oči, ali kad je izvedba stvarno iskrena, publika to osjeti u prvoj rečenici i u prvom pogledu, bez obzira na sve ostalo. Autentičnost možda nekad ne pobijedi odmah i “na prvu”, ali dugoročno pobijedi jer gradi povjerenje i odnos s ljudima. Na kraju, pjesma koja dotakne srce uvijek nađe svoj put — možda ne najglasnije, ali najdublje.

Postoji li izvođač ili nastup s Eurosonga koji ti je zauvijek promijenio pogled na to natjecanje?

Da, postoji — i to su zapravo dva primjera koja su mi ostala kao “dokaz” što Eurosong može biti kad se sve poklopi. Prvi je Céline Dion, jer je ona nakon pobjede na Eurosongu jedna od rijetkih kojoj je stvarno krenula velika svjetska karijera. To mi je uvijek bilo fascinantno, jer pokazuje da Eurosong nije nužno “kraj priče”, nego može biti odskočna daska ako imaš kvalitetu, glas i pravi trenutak. A od naših izvođača, apsolutno Baby Lasagna i njegovo drugo mjesto — iako smatram da je trebao pobijediti. On je dokazao da Hrvatska itekako može konkurirati drugim državama za vrhunski plasman, i to mi je dalo dodatnu vjeru u Doru i cijeli put. Posebno mi je drag i zato što je Baby Lasagna, nemojmo zaboraviti, došao iz prve rezerve — gdje se sada i ja nalazim, sasvim slučajno odustajanjem Zsaze. Tako da… Ostalo neću ni komentirati — ali mislim da svi znamo da je to bio nastup koji se pamti, a tko zna, možda — samo možda — i ja budem imao slične sreće. Daj Bože.

Koju Doru iz prošlih godina pamtiš kao prekretnicu – i zašto baš tu?

Kao prekretnicu iz prošlih godina najviše pamtim Doru na kojoj je nastupio upravo spomenuti Baby Lasagna. Ta Dora mi je pokazala koliko se stvari mogu promijeniti kad se pojavi zapravo neplanirani izvođač, ali s jasnom idejom, autentičnim identitetom i nastupom koji publika osjeti odmah, bez obzira na žanr i “pravila igre”. Prekretnica mi je bila i zato što je njegov rezultat dokazao da Dora može biti stvarna odskočna daska i da Hrvatska itekako može konkurirati za vrh na Eurosongu. A meni osobno je ta priča još bliža jer je i on došao iz prve rezerve, pa mi je to dodatni podsjetnik da se prilika može otvoriti u zadnji čas — i da tada moraš biti spreman pokazati najbolje od sebe.

Postoji li hrvatski eurovizijski nastup za koji misliš da nikad nije dobio priznanje koje je zaslužio?

Da — rekao bih baš Baby Lasagna. Iako je ostvario sjajan rezultat, mislim da na Euroviziji pjesma nije dobila priznanje koje je zaslužila u smislu “konačnog” ishoda, jer je to bio paket koji je stvarno osvojio publiku i napravio eurovizijski trenutak koji se pamti. Trebao je pobijediti. Što se glasanja tiče, meni je jasno da je to uvijek osjetljiva tema i da nitko ne može svima ugoditi, ali osobno bih volio da se u budućnosti još jače vrednuje reakcija gledatelja i fanova. Na kraju dana, Eurosong živi zbog publike i obrnuto. Najljepše bi mi bilo da taj osjećaj zajedničkog “mi smo odlučili” bude što vidljiviji, uz jasna pravila i jednak tretman za sve.

Kada bi morao izdvojiti pet izvođača ili pjesama koje su te najviše obilježile na Eurosongu, tko bi se našao na toj listi?

Johnny Logan mi je jedna od najvećih eurovizijskih ikona, jer je i dalje rekorder po broju pobjeda i simbolizira ono “zlatno” eurovizijsko autorstvo i interpretaciju. Loreen mi je posebno inspirativna zato što je jedinstvena po tome što je kao žena uspjela pobijediti dva puta, i uvijek donese nastup koji je moderan, snažan i emotivno vrlo čist. Céline Dion mi je važna jer je njezina eurovizijska pobjeda jedan od najboljih primjera kako Eurosong može biti odskočna daska za pravu svjetsku karijeru, i to mi je uvijek fascinantno kao izvođaču. Od naših izdvajam Magazin — “Nostalgija”, i to ne samo zbog toga što je pjesma obilježila jedno vrijeme, nego i zato što je u tom nastupu sudjelovala moja profesorica solo pjevanja na Muzičkoj akademiji, sopranistica Lidija Horvat‑Dunjko. Magazin je tada osvojio visoko šesto mjesto na Eurosongu, a meni taj nastup ima i posebnu emociju jer od profesorice imam privilegiju slušati sve njezine doživljaje iz prve ruke. Ona mi danas daje savjete i velika mi je podrška u svemu, pogotovo sada u periodu oko Dore i priprema za nju. I naravno, Baby Lasagna, jer je uspio pjesmom i nastupom ujediniti cijelu Hrvatsku na nekoliko mjeseci na način koji rijetko kome pođe za rukom. Uz to, njegova priča mi je posebno draga i motivirajuća jer je pokazala koliko se sve može promijeniti kad se pruži prilika i kad si spreman, „normalan“, skroman, pozitivan i jednostavno zahvalan što možeš raditi posao koji voliš.

Koliko ti je važno da publika razumije poruku pjesme, a koliko da je samo osjeti?

Meni je to nekako sve zajedno presudno, jer pjesma nije samo emocija bez smisla, niti je samo poruka bez osjećaja. Osobno mi je tekst i poruka koju pjesma nosi jako bitna, jednako kao i interpretacija, jer tek kad se to spoji, pjesma stvarno “sjedne” i dođe do publike. Volim kad ljudi razumiju o čemu pjevam, ali mi je jednako važno da to i osjete, čak i ako ne uhvate svaku riječ odmah. Najljepše mi je kad se netko prepozna u emociji, a onda kroz tekst i poruku pronađe i svoje značenje u pjesmi.

Ako se Dora dogodi – kakav trag želiš ostaviti; a ako se ne dogodi – što nosiš dalje sa sobom?

Ako se Dora dogodi, želim ostaviti trag koji se pamti po emociji i istini, a ne samo po “momentu”. Volio bih da ljudi nakon nastupa kažu da su stvarno osjetili pjesmu Loved, da je poruka došla do njih i da je interpretacija bila iskrena i snažna. I naravno, želim da se pamti i ta naša posebna priča koju nosimo — da je autorica tako mlada, a da pjesma ima zrelost i srce, i da smo je zajedno podigli na razinu velike pozornice. Uz to, znam koliko moja autorica Ema u svemu što radi (u svojem mladom ali nevjerojatno uspješnom životu) daje prostora i pažnje tome da motivira i inspirira mlade ljude. Zato naš ulazak na Doru ne bi bio samo ulazak pjevača i pjesme te želja za samopromocijom — mi smo ipak malo drugačija priča, i vjerujem da bi to bio i veliki poticaj mladima u Hrvatskoj da vide kako je vrijedno raditi, truditi se i vjerovati u sebe, te da treba sanjati jer se snovi ostvaruju. Kako Ema često voli reći, ne treba čekati idealan trenutak jer on ne postoji. Ona često kaže i da mladi razmišljaju i osjećaju svijet drugačije, i da je to njihova “supermoć”, pa bi bilo prekrasno da cijelu priču, pjesmu, ali i tu poruku, samim pojavljivanjem na Dori prenesemo svim mladim ljudima u Hrvatskoj i budemo im primjer da za uspjeh nisu važne godine, poznanstva, veliki timovi ljudi oko tebe i sto čuda. Već talent, rad, hrabrost, odlučnost, vjera u sebe i malo sreće. A ako se Dora ne dogodi, nosim dalje jednako vrijedne stvari: strpljenje, mir i još jaču potvrdu da profesionalnost znači biti spreman i kad ne znaš hoćeš li dobiti priliku. Nosim i ponos što sam dobio povjerenje pjevati Loved, rad sa mojim malim, ali vrhunskim timom, i iskustvo koje me dodatno učvrstilo. U svakom slučaju nastavljam dalje svojim putem promoviranja pjesme i video spota, te da pjesma dođe do publike i postane slušana i gledana. Nadalje nastavljam rad u kazalištu, na akademiji kako bih studij solo pjevanja uskoro priveo kraju, te rad na novim glazbenim projektima, koncertima i pjesmama — jer ovo nije “ili-ili”, nego dio mog rasta i puta.

Kako je trebao izgledati točno tvoj nastup na Dori?

Na to pitanje, čak i da imam potpuno točan odgovor, ne smijem konkretno odgovarati dok Dora ne završi, iz profesionalnosti prema pravilima i cijelom procesu. Ono što mogu reći jest da smo profesionalni, spremni i da radimo tako da u bilo kojem trenutku — pa i dva sata prije same Dore — mogu odgovorno i sigurno stati na pozornicu i donijeti Loved publici na najbolji mogući način. Fokus nam je na tome da nastup bude uvjerljiv, emotivan i dostojan pjesme, bez obzira na okolnosti i vrijeme koje imamo za pripremu.

I za kraj: koji su tvoji osobni top 5 favoriti Dore 2026. i što ih, po tebi, čini eurovizijski relevantnima?

Ne bih iskreno izdvajao “top 5” favorita, jer su mi neki natjecatelji kolege, s nekima se privatno poznajem, s nekima čak radim u nekim projektima, pa mislim da nije fer da ja u toj situaciji javno rangiram ljude. Svima od srca želim puno sreće i uspjeha, i stvarno vjerujem da svatko tko je došao do Dore ima razlog i kvalitetu zbog koje zaslužuje biti tamo. Ja sam trenutačno fokusiran na sebe i na to da, ako se moja prilika dogodi, budem spreman i donesem pjesmu publici najbolje što mogu. Kao prva rezerva živim u specifičnom “čekanju”, pa mi je najvažnije zadržati mir, radnu rutinu i profesionalnost.

Što se tiče toga što neku pjesmu čini eurovizijski relevantnom, mislim da je to kombinacija nekoliko stvari: jasna emocija i poruka koja se odmah osjeti, refren koji se pamti, snažna i uvjerljiva interpretacija, kvalitetan vokal ne samo na snimci već i u live nastupu, te vizualno predstavljanje koje je jasno i prepoznatljivo već u prvih 20–30 sekundi. Kad se to spoji s autentičnim identitetom izvođača i dobrom energijom na pozornici, pjesma ima šansu doći do šire publike, bez obzira na žanr.