Dora Kršul: “Uz svjesno zaranjanje u neugodne stvari učim kako se nositi sa sobom, svojim strahovima i očekivanjima”

Potvrda je to njezinog dugogodišnjeg kvalitetnog rada, ustrajnog istraživačkog pristupa temama od javnog interesa. Dora Kršul godinu koja je na kraju pamtit će, između ostalog, i po tome što je učila miriti se s bespomoćnošću i nesigurnošću, a nama otkriva kako se nosi s teškim temama o kojima piše.

Po čemu ćete pamtiti 2024.?

Po tome što sam se učila miriti s bespomoćnošću i nesigurnošću, po dodatnom zarobljavanju institucija, po tome da premijer neprihvatljivo govori o novinarima u terminima “osovine zla”, po putu u Škotsku i Amsterdam, i po predstavi postavljenoj po Semezdinovoj knjizi na koju smo frendica i ja odjurile u Sarajevo. I cijelu ju proplakale.

Od mladih ste se dana bavili novinarstvom, tj. željeli ste se baviti novinarstvom. Jeste li sada baš ondje gdje trebate biti? Želite li ostati u tom svijetu?

Iako sam kao klinka stvarno doma izrezivala članke iz novina i kucala neke male tekstiće na onom starom golemom računalu, novinarstvu i meni trebalo je neko vrijeme da se prepoznamo. Kad se taj klik, pred kraj studija, definitivno dogodio, to je bilo to. Uz povremene frustracije koje ovaj posao nosi, tu sam i planiram tu biti i dalje, uz druge sjajne kolegice i kolege.

Zašto Vas posebno interesira obrazovanje, tj. funkcioniranje obrazovnog sustava u Hrvatskoj?

Zato što mislim da je obrazovanje ključan segment svakog društva koje stremi ići naprijed. U temelju svakog mog teksta jest ideja da bi cijeli niz stvari u ovoj zemlji bitno drukčije funkcionirao da se kao društvo, krajnje ozbiljno, na znanju utemeljeno i bez politikantstva posvetimo pitanju kvalitete i suvremenosti obrazovanja na svim razinama, od predškolske do visokoškolske. I velike priče u kojima razotkrivamo kriminal u ovom resoru, u svojoj srži zapravo glasno ukazuju na negativnu selekciju koja je preuzela primat. Te su priče glasan apel, doveden do apsurda, da je silno potrebno obrazovanje shvatiti ozbiljno u zemlji u kojoj se samo 22 posto mladih ne namjerava iseliti u inozemstvo.

Koje biste trenutke svoje karijere izdvojili kao najljepše, one koji su Vam ostali u najljepšem sjećanju?

Jedan od najznačajnijih bio je kad sam tek došla na Telegram i kad su me posjeli za, kako mu volim tepati, boomerski stol s kolegama Irenom Frlan Gašparović, Jasminom Klarićem i tada još Anom Raić. Od tada je taj stol zapravo izvor cijelog niza najljepših trenutaka. Tu su i Silvana Menđušić, Denis Mahmutović, Jagoda Marić, a redakciju dijelim i s velikim Dragom Hedlom, što mi je ponekad i dalje teško povjerovati. Glasni smo, stalno u nekim raspravama, a sve uz puno (crnog) humora, pogotovo kada se dogodi clash između redakcijskih gen Z-jevaca i boomera pa je nužno objašnjavati da osim Graše postoji i Grše. Kad je baš neki teški kaos zbog priče koju smo razvalili, volim stati na par sekundi, osvrnuti se na tu košnicu i, onako za sebe, izguštati i osvijestiti da radim ono što volim okružena nevjerojatnim ljudima.

Koje su Vam teme posebno važne?

Vjerojatno najvažnija tema za mene je bila ona o seksualnom zlostavljanju na sveučilištima i fakultetima tijekom regionalnog pokreta #NisamTražila 2021. Tada smo, cijelim nizom istraživačkih tekstova, nakon prikupljanja hrpe dokumentacije, dokazali da je tadašnja uprava zagrebačkog sveučilišta štitila i promovirala zlostavljače i predatore, znajući da protiv njih postoje prijave studentica i bivših studentica. Bez obzira na sve što smo objavili, po tom se pitanju nikada ništa nije dogodilo i ta mi je priča bolna točka.

Koa su Vas iskustva oblikovala, u kojima ste možda i najviše naučili o sebi?

Posljednjih četiri-pet godina, kriznih u svakom mogućem smislu, natjeralo me da uz puno truda i svjesnog zaranjanja u neugodne stvari naučim kako se nositi sa samom sobom, svojim strahovima i očekivanjima. To se poklopilo s mojim ulaskom u tridesete i taj proces još uvijek traje.

Što Vas je vodilo i vodi na Vašem poslovnom putu, pa tako i putu razvoja sebe, svojih vještina i mogućnosti?

Znam da će zvučati kao floskula, ali strast prema novinarstvu, odnosno moć koju ono daje da utječeš ili barem pokušaš utjecati na neku pozitivnu promjenu u javnom interesu.

Po tekstovima koje pišete reklo bi se da ste osoba koja je sigurna u sebe. Kako ste razvijali svoje samopouzdanje i nadišli trenutke nesigurnosti?

Ma tko kaže da sam sigurna u sebe, haha! Najsigurnija jesam u svojim tekstovima, na “svom” terenu. Ta je sigurnost došla s vremenom i praksom, iako i dalje jedan mali dio mene umre od straha kad urednica stisne “objavi” na neku moju veliku priču.

Budući da se hvatate ukoštac s teškim temama, kojima pristupate ustrajno i sustavno, dalo bi se zaključiti da ste i inače ustrajna i odlučna osoba. Je li to hrabrost ili možda nekakva ludost?

Ne mislim da su to hrabrost ili ludost. Prije bih rekla da je do moje tvrdoglavosti. Užasno mi smetaju laž, nepravda, muljanje, lopovluk, a kako su upravo ove stvari u srži većine priča kojima se bavim, pristupam im – da – sustavno i ustrajno.

Kako se nosite sa svim tim problemima o kojima pišete i koje istražujete, što Vam pomaže da se od njih malo odmaknete, napunite energiju?

Mislim da ta nefiltrirana izloženost svim mogućim negativnostima dosta utječe na novinare. Borim se s anksioznošću i posljednjih šest godina idem na psihoterapiju. Riječ je o podršci bez koje mi je teško zamisliti svakodnevicu. Dosta se kolega muči sa sličnim, nažalost, i puno ozbiljnijim problemima, stoga mi se čini krucijalnim da prije svega kao struka adresiramo problem mentalnog zdravlja novinara.

Koje su Vam vrijednosti u poslu i u privatnom životu posebno važne i oko kojih nema kompromisa?

U privatnom životu inzistiram na odanosti – i odanošću uzvraćam, a u poslu patim na preciznost.

Kakva je Dora kad nije novinarka, ili je to neodvojivo od Vaše ličnosti?

Recimo to ovako: kad ne radim, volim imati punu kuću ljudi, svoje satove joge smatram svetima zbog mira koji mi pružaju, i lijep mi je jednostavan, nepretenciozan zajednički život koji smo partner i ja stvorili.

Što očekujete od 2025. godine?

Da u Hrvatskoj shvatimo kako istječe prva četvrtina 21. stoljeća i da kao građani ozbiljno počnemo zahtijevati ozbiljne politike nužne za vrijeme u kojem živimo, od onih u znanosti i obrazovanju, preko stambene politike, reforme pravosuđa, lokalne samouprave, sve do (nepostojećih) politika za mlade.

Pročitajte: One mijenjaju Hrvatsku! Sedam iznimnih žena koje nas inspiriraju i čine ponosnima

Očekujem da svaki dan djelujemo, svatko u svom području, s mišlju o podatku o samo 22 posto mladih koji kažu da namjeravaju ostati ovdje.

Fotografija i kreativno vodstvo: Jelena Balić
Styling: Lea Krpan
Make-up: Simona Antonović i asistentica Ivana Češljar
Kosa: Martin Posavec