Dalibor Petko je ime koje je već godinama sinonim za hrvatsku medijsku scenu, osobito za radijske i televizijske emisije koje spajaju glazbu i zabavu. Njegova karijera započela je još u srednjoj školi, kada je prvi put preuzeo voditeljsku ulogu i otkrio da ga scena ispunjava na način koji nijedan školski predmet nije mogao. Kao dijete introverta koji je u sebi nosio glasnog ekstroverta, Dalibor je pronašao svoj put kroz improvizaciju i prisutnost pred publikom.
Njegova prva voditeljska iskustva oblikovala su temelje karijere koja će ga dovesti do Narodnog radija i CMC televizije. Roditelji su mu od početka bili najveća podrška, iako nisu imali iskustva u medijima, ali su mu pružili slobodu da slijedi vlastite snove. Odrastajući uz televizor i snimajući sam sebe kako pjeva i nastupa, Petko je razvio ljubav prema showbizzu i umjetničkom izražaju. Njegova starija sestra Jasminka često ga je vodila na prve javne nastupe, uključujući i legendarni Turbo Limach Show, gdje je prvi put osjetio adrenalin nastupa pred kamerama. Unatoč lokalnom okruženju i ponekad podsmijehu vršnjaka, nikad nije odustao od svojih ciljeva.
View this post on Instagram
U mladosti je imao mnogo poznanstava, ali kroz godine je naučio cijeniti kvalitetu umjesto kvantitete u prijateljstvima. Danas su mu uz bok najvjerniji prijatelji, oni koji ga razumiju i podržavaju bezuvjetno. Dalibor je uvijek bio fasciniran glazbom, od tinejdžerskog popa i grupa poput Novi fosili, do otkrivanja Dine Dvornika i inspirativnih izvođača domaće scene. Njegov rad na Narodnom radiju bio je prekretnica, a emisije koje je vodio godinama bile su platforma za mnoge izvođače. Pobjeda na Večernjakovoj ruži bila je potvrda njegove karijere i priznanje publike, što ga je posebno emotivno dotaknulo. Iako je ponekad osjećao intenzivnu osamljenost u mladosti, naučio je kako balansirati između profesionalnog života i privatne sreće.
Njegova strast prema showbizzu nije ga odvojila od osobnih hobija, jer je sve što voli — film, koncerti, komentiranje televizijskih formata — uspio pretvoriti u posao. Dalibor se voli opustiti uz guilty pleasure sadržaje, no zadržava zdravu granicu između javnog i privatnog života. Smrt njegovog oca bila je emotivna lekcija o privatnosti, ali i snazi obitelji koju je uvijek snimao u pozitivnom svjetlu. Njegova mama postala je popularna figura među njegovim pratiteljima, simbol poštenja i dobrote. Dalibor se ne boji improvizacije i izazova na sceni, a upravo ga kreativni nered i nepredvidivost čini uspješnim voditeljem. Kroz godine je naučio da talent sam po sebi nije dovoljan, već je predanost i rad ključ uspjeha.
View this post on Instagram
Susreti s legendama poput Josipe Lisac ili Zdravka Čolića uvijek su ga podsjetili koliko je fascinantno biti dio medijskog svijeta. Njegova prva kazeta s Dinom Dvornikom simbolizira početak osobnog glazbenog otkrivanja i strasti prema pop kulturi. Propust u glumačkoj audiciji shvatio je kao dragocjenu lekciju — od tada zna da je njegov put upravo voditeljstvo i glazbena scena. Njegove emisije na CMC-u spajaju znanje, zabavu i improvizaciju, a publika ga prepoznaje kao autentičnu i spontanu osobu.
Iako je Eurosong i Dora medijski izazovni projekti, Dalibor ih vidi kao priliku za mlade izvođače i promociju domaće glazbe. Njegova kritičnost prema domaćoj sceni proizlazi iz želje da umjetnici iskažu svoj talent i budu autentični. Dalibor vjeruje u mlade izvođače koji stvaraju svoj put i ne oslanjaju se isključivo na reality ili društvene mreže. Njegova sposobnost da spaja iskustvo s entuzijazmom novih generacija čini ga jedinstvenim u hrvatskom medijskom prostoru. Ipak, ostaje vjeran svojim vrijednostima — poštenju, radu i iskrenoj ljubavi prema glazbi.
View this post on Instagram
Privatno, Dalibor je osoba koja zna cijeniti trenutke običnog života, ali i luksuz spontanog izleta ili putovanja u inozemstvo gdje može biti samo “običan čovjek”. Njegova filozofija prijateljstva i ljubavi temelji se na kvaliteti odnosa i iskrenosti. Svaka emisija, svaki intervju i svaka glazbena preporuka odražavaju njegovu posvećenost i autentičnost. Dalibor Petko je stoga ne samo voditelj i medijska figura, već i promotor kulture, glazbe i vrijednosti koje nadilaze ekran. Njegova karijera, strast i osobnost zajedno stvaraju priču o čovjeku koji je od dječaka s mikrofonima u sobi postao prepoznatljivo lice hrvatske glazbene i medijske scene.
Sigurno je to bio moj prvi voditeljski angažman, i to u srednjoj školi. Postojala je jedna glumačka družina koja je bila izuzetno popularna i koju su svi obožavali. Kako sam ja u srednjoj školi bio introvert po naravi, iz kojeg je zapravo vrištao ekstrovert, mislio sam da je upravo ta grupa ono što trebam. Međutim, kako to obično biva, upisao sam se u krivu dramsku grupu, u kojoj smo recitirali Krležu i slične autore. Nije moglo biti „geekovskije“ od toga. Kad sam već mislio da mi nema spasa, profesorica hrvatskog jezika predložila mi je da vodim školsku priredbu. I u toj sam ulozi bio izuzetno dobar. Tada sam nekako znao koji će biti moj budući put.
Svakako bih rekao da su to moji roditelji. Oni nisu znali puno o tome, ali ono što je najvažnije jest da mi se nisu miješali u izbor. Odgojio sam se uz televizor, gledajući sve zabavne programe koji su postojali, a kad ih nije bilo, sam sam ih stvarao. Mama me snimala dok pjevam, a showbizz me oduvijek na neki način zanimao. Odrastao sam u maloj sredini, ali uvijek sam maštao o nečem većem, pa i o tome kad sam išao na Turbo Limach Show. Starija sestra Jasminka me vodila, a u obitelji su me svi podržavali. To, nažalost, ne mogu reći za svoju okolinu. Kada sam krenuo u ozbiljnije vode, moji tadašnji prijatelji na to su gledali s podsmijehom i sve im je izgledalo bezveze. No nije mi žao ni jednog trenutka. Stvari i ljudi koji su ostali u prošlosti tamo su i trebali ostati. Nisam požalio ni trenutka.
Ljudi dolaze i prolaze, a oni koji trebaju ostati, ostaju. Svi se mijenjamo, od nekih se udaljiš i jednostavno je tako. Ponekad ne postoji logično objašnjenje, ali naučiš živjeti s tim. Kad sam bio u dvadesetima, imao sam pedesetak prijatelja, a opet sam znao biti strašno usamljen. Danas ih mogu nabrojati na prste i nikad nisam sam. Imam najbolje ljude oko sebe i ne bih ih mijenjao ni za što. Treba pronaći ono što ti odgovara i s kim se osjećaš ugodno, kako u prijateljstvu, tako i u ljubavi.
View this post on Instagram
Dosta sam transparentan na svojim društvenim mrežama, pa ljudi znaju da su moj „guilty pleasure“ dating showovi i filmovi. Nisam mnogo drugačiji od onog Petka na ekranu, samo se možda malo manje smijem. Nije da sam tužan, već se više ne smiješim baš na sve iz pristojnosti. Ne treba udovoljavati svima, pogotovo kad se prelazi granica pristojnosti, s komentarima ili upadicama samo zato što te ljudi „kao poznaju“.
Nekako sam sve svoje hobije pretvorio u posao — filmove, izlaske, odlazak na koncerte, komentiranje TV showova. Mislim da su ljudi vidjeli manje-više sve od mene. Često mi se zna dogoditi da mi kažu kako su imali krivu sliku o meni iz medija, pa ih ugodno iznenadim kad me upoznaju uživo.
Teško je sačuvati privatnost, ali to je bio moj izbor profesije i ne žalim se. Sve ima dobre i loše strane. Kad dođem u svoja četiri zida, mogu biti potpuno ono što jesam, ali već kad odem u trgovinu, ako mi se neka baka nasmiješi, znam što se od mene očekuje. I to napravim, bez obzira kakav mi je dan. Ne snimam baš svaki aspekt svog života. Moj tata je prije smrti bio dugo bolestan, pa je njegova smrt mnoge iznenadila — nitko nije naslućivao da nešto nije u redu. Ipak, svoje roditelje uvijek sam snimao u dobrom duhu i raspoloženju, želeći pokazati koliko su divni ljudi. Moja publika ih posebno voli, osobito moju mamu. Uspio sam svijetu pokazati koliko je ona divna osoba — pametna, zabavna, a nadasve neiskvarena i pravedna. I upravo to su vrijednosti koje želim promovirati.
View this post on Instagram
Ne znam što bih odgovorio na ovo pitanje. Kad odem u inozemstvo, tamo me nitko ne poznaje pa mogu biti dio mase. No onda se dogodi, recimo u Helsinkiju, da na hladnoći moram čekati ulazak u klub, i to mi se baš ne sviđa (hahaha). Volim svoj posao i sve što on nosi, tako da sam na taj način u svojoj komfor zoni.
Možda je glupo to reći u jednoj rečenici, ali osjećaj da radim nešto, a da me drugi slušaju, oduvijek je u meni. S tim se, valjda, rađaš, a ja nisam znao što točno. Kao dijete sam puno pjevao i plesao, no sve je, čini se, vodilo k voditeljstvu, novinarstvu i showbizzu. Primijetio sam da se povlačim i postajem introvert kad „ne čujem“ svoj glas. Zadnji put mi se to dogodilo na All Stars sezoni Tvoje lice zvuči poznato. Bilo je mnogo dominantnih osoba i ja sam jednostavno postao introvert. Nisam se mogao prepoznati. Najbolje od svega jest što su mi svi ti ljudi dragi i dobri i danas, ali tada sam se jednostavno ugasio.
Odrastao sam na pop-glazbi. Novi fosili bili su moja najdraža grupa. Volio sam Rivu, Tajci… Klasično tinejdžerski, a ono što je bilo u Bravu, meni je bilo super. No kad sam došao u srednju školu, bio sam iskompleksiran. Tamo su svi od drugog razreda osnovne škole slušali Depeche Mode, pa sam ja izgledao kao neki „seljo“ koji ništa ne kuži. Silno sam se želio uklopiti, pa sam, poput drugih, slušao grunge i sličnu glazbu, iako me to zapravo nikad nije zanimalo. Moj je izbor uvijek bila pop i plesna glazba, i takav je i danas.
View this post on Instagram
Možda Dino Dvornik. To je bila prva kazeta koju sam kupio sam, od novca skupljenog na maškarama. Bio je to kreativni nered, moje otkrivanje nečeg novog — glazbe koja mi se svidjela, a na koju nije utjecao nitko sa strane.
Ne bih rekao da sam propustio prilike. Čak i ako jesam, ukazala mi se prilika da to ispravim. Žao mi je što se nisam okušao u glumi, jer to je nešto što sam stvarno želio. No taj glumački „talent“ danas pokazujem kroz neke skečeve. Sjećam se jedne prekretnice u svom životu. Studirao sam na prometnom fakultetu i imao ispit koji nikako nisam mogao položiti. Zvao se grafičke komunikacije — neko crtanje nacrta, tlocrta i bokocrta koje i danas ne razumijem. Isti je dan bio i ispit i audicija za neku seriju. Mislio sam da ću stići na oboje, ali audicija je kasnila. Kolege s fakulteta javili su mi da je ispit prelagan i da svi prolaze. Ja sam mogao otići na ispit, sigurno bih ga položio, ali sam odlučio ostati na audiciji. Ulogu, naravno, nisam dobio, ali taj sam dan shvatio što me zanima u životu, a to sigurno nije prometni fakultet.
Trebam li odgovoriti na ovo pitanje? (hahaha) Teže je biti zabavljač nego netko tko raspolaže znanjem i daje informacije. Kod zabave, uz pripremu, moraš imati i „klik“ da brzo reagiraš, nasmiješ nekoga, prepoznaš trenutak i improviziraš. Tada pokazuješ jesi li ili nisi za taj posao. Okušao sam se u obje uloge, ali ova zabavljačka mene više veseli. Možda zato što je izazovnija, a ja volim izazove.
View this post on Instagram
Znate što, kad sam upoznavao ljude kojima sam se divio na televiziji, to je bilo nerealno. Osjećaš prave leptiriće u trbuhu. Sjećam se kad sam prvi put zvao Josipu Lisac na telefon — sve sam si zapisao, od riječi do riječi, i planirao što ću pitati ako odgovori potvrdno, a što ako drugačije. Imao sam tri lista papira ispred sebe. Sjećam se i kad sam išao s Karmom na turneju po Češkoj. To što je publika radila, nisam mogao vjerovati da postoji. Doslovno su nam otrgli tablicu s auta. Ili kad me Zdravko Čolić vozio u autu. To su trenuci kada se zapitaš: „Jel se ovo stvarno događa?“
Teško mi je izdvojiti jedan trenutak. Možda kad sam osvojio Večernjakovu ružu. To je nagrada za koju te nominiraju profesionalci, a o pobjedniku odlučuje publika. Te su godine bile, valjda, najveća konkurencija ikad u mojoj kategoriji. Sjećam se da sam sjedio u prvom redu i da je Jelena Rozga izgovorila moje ime. Bio je to trenutak kada nisam znao jesam li to stvarno čuo ili sam to samo zamislio u svojoj glavi (hahaha). Zamislite da se dignem i dođem na pozornicu, a netko drugi je dobio nagradu! Kad sam dobio nagradu, nisam se mogao načuditi koliko je to imalo utjecaja. Doslovno su mi čestitali svi — od prodavačica u trgovini, taksista do ljudi s estrade. Te sam godine oprostio se i od radija, pa je to bio završetak jedne uspješne priče.
Nije skandal, ali događaj koji će mi definitivno ostati u sjećanju kao najšokantniji je smrt Toše Proeskog. Sjećam se da su me s radija nazvali u osam ujutro da je poginuo. Od šoka sam samo spustio telefon i otišao direktno na posao, zaboravivši ponijeti telefon sa sobom. Od prije devet sam već zvao sve moguće pjevače da daju svoj komentar, a većini sam ja bio taj koji je priopćio vijest. Taj šok, plakanje, tuga — nikad ništa slično nisam doživio i nadam se da neću. Utjecaj koji je taj čovjek ostavio na ljude koji su ga poznavali samo kroz pjesmu bio je nemjerljiv. Doslovno je čitavi Balkan bio u suzama. Tu noć odradio sam posebnu emisiju u trajanju od dva sata, sa izjavama doslovno svih ljudi s estrade. Bio je to prvi put da se nisam mogao koristiti svojim šarmom, šalom ili upadicom, već dva sata čistih emocija i tuge. Odradio sam to bez ijedne greške i imam osjećaj da je to bila najslušanija emisija ikad. Ali to nije bila moja emisija, to je bila Tošina emisija i odradio sam je za njega.
View this post on Instagram
Dovoljno sam se toga nagledao da bih mogao reći hoće li netko uspjeti ili neće samo na temelju svog talenta. Talent je osnova, ali nije dovoljan za uspjeh u ovom poslu. Dok pozivam ljude u emisiju, mogu vidjeti koliko netko zaista želi uspjeti. Čim netko kaže: „Ne znam sad, ne bih možda, pričekaj ovo, pričekaj ono“, sve ti je jasno. Prilike se ukazuju, a na vama je hoćete li ih iskoristiti i na koji način. Kad se netko bavi ovim poslom, a nije u stanju sam promovirati svoj lik, djelo i talent, jasno je da taj netko nije za to. Ako nećeš sam sebi raditi promociju, o čemu dalje pričamo?
Mnogi misle da je ovo lak način zarade, nešto što ne iziskuje puno vremena, a donosi puno. I onda shvate koliko su u krivu. To nije nimalo lako i zato se mnogi brzo odustaju. Pogotovo zato što nešto napraviš, a svi si daju za pravo komentirati i imati mišljenje — i pritom komentiraju sve osim tvojeg rada, od izgleda, govora do odjeće. Influencerstvo je kod nas na „lošem glasu“, jer ljudi ne smatraju da je to pravi posao. Kad mi to netko kaže, uvijek mu uzvratim: „Ajde, upali kameru, pričaj nešto i da te određena količina ljudi prati, pa da te vidim.“
Nedostatak ambicije i pokušaj podilaženja publici ili radiju također brzo pokaže tko može uspjeti. Čim netko krene s rečenicom „Hoće li mi to vrtiti ta i ta postaja?“, sve ode u propast. Kao što sam već rekao: ako ti nećeš, netko drugi hoće. Danas je teže nego ikad zbog prevelike konkurencije, ali je i lakše nego ikad jer postoje društvene mreže na kojima možeš pokazati svoj talent i uspjeti. Slučaj Jakova Jozinovića je najbolji primjer: decko je upalio kameru, počeo se snimati i danas puni Arene. Da nije vjerovao u sebe, ništa od toga ne bi se dogodilo. Sviđa mi se i nova generacija — Vojko, Miach, Grše i ekipa. Furaju svoj film, ne osvrću se na prošlost i uspijevaju.
View this post on Instagram
Festivali nekad i danas nemaju mnogo veze jedno s drugim. Više to nisu političko-scenske igre, jer pobjeda na festivalu ništa ne znači. Ipak, može biti dobar oblik promocije, ovisno o žanru glazbe. Podržavam festivalsku platformu, uostalom i sam sam njezin dio. Ako ideš na festival, ne dolaziš „samo tako“ — istakni se, pokaži i iskoristi priliku.
Davno su me neki „moji heroji“ razočarali kad sam vidio da nisu ono što njihova glazba predstavlja. Isto tako, neki ljudi te oduševe, iako to nije tvoj glazbeni profil, ali njihova autentičnost i predanost poslu fascinantna je. Rano sam naučio da u posao ne treba ulaziti s pretjeranim emocijama. Neke stvari mogu pogoditi ego, ali za to treba biti realan i stati na loptu.
Uvijek navijam za mlade izvođače — spomenuo sam Jakova, Yemovce, ToMa, Matea Pilata. Uvijek ću cijeniti Severinu jer uspijeva godinama ostati na vrhu. Najbolji koncert ove godine bio je Parni valjak — apsolutno svjetske razine.
Dora je nacionalni izbor i nije puno različita od drugih nacionalnih natjecanja. Mislim da bi je trebalo održati početkom veljače, kako bi se kandidat mogao bolje pripremiti. Lokacija u Zagrebu je plus jer smanjuje troškove. Povratak polufinala daje draž natjecanju i tri večeri su, budimo realni, „guilty pleasure“ za velik broj Hrvata.
Najbolji moment za mene bio je show program 2003. godine, s Divas i Divama: Josipa, Gabi, Meri i Radojka. Te se večeri svijet spustio na pozornicu Dore — ne znam jesmo li to ikad nadmašili. Show programi često su najbolji dijelovi samog izbora.
Dora je odlična platforma za europske izvođače. Zadnjih pet godina možda i najjača u povijesti natjecanja. Maneskin je izgradio svjetsku karijeru, imali smo globalne hitove (Arcade, Snap, Tatoo), a i Eurosong zvijezde koje i danas nastupaju diljem Europe: Tommy Cash, Sam Ryder, Mahmood, pa i naš Baby Lasagna ili slovenski Joker Out. Eurosong se može i treba iskoristiti, iako je posljednjih godina u sjeni Izraelovog sudjelovanja.
View this post on Instagram
Često smo se pitali je li trebalo poslati neke izvođače s ranijim pjesmama — Toni, Vanna, Marko Bosnjak, Magazin, Nina Badrić… Ali to ne znači da izvođači koji su išli nisu zaslužili nastup. Jedini izvođač za kojeg mi je žao što nikad nije otišao je Luka Nižetić — Proljeće, Brutalero, lani Južina — tri odlična nastupa koja bi sigurno dobro prošla.
Uvijek postoje teorije zavjere koje ljudi vole razglabati. Recimo kad se pojavi Tonči Huljić, krene priča da je sve dogovoreno. I onda Huljićeva pjesma ne pobijedi i nikome ništa. Tončijeve pjesme su se plasirale u finale, a ostvarili smo i četvrto, peto i šesto mjesto — očito čovjek razumije Eurosong. Mi Hrvati volimo teoretizirati, pa ljudi s ozbiljnim karijerama zaobilaze Doru.
Sve ovisi o pjesmi. Zaostajemo u logistici i planiranju odlaska na Eurosong. Devedeset posto toga pada na izvođača, uključujući troškove. Eurosong je skupa avantura, a Hrvatska nije spremna — ni infrastrukturalno, ni financijski. Eurosong je poznat po otvorenim stavovima i seksualnim slobodama — dođe mnogo ljudi iz Europe, a neki su još uvijek prilično konzervativni.
View this post on Instagram
Već sam rekao. Stalno su prisutne nekakve ‘teorije zavjere’ i ‘stručna komentiranja’ od kojih se u 90 posto slučajeva pokaže da ništa od toga ne drži vodu. Kad se nekog uzme na zub, to samo šteti izvođaču. Ljudi bez posljedica razvlače nekog i onda kad se to ne dogodi samo se mirno nastavi kao da nije ništa bilo. Mislim da bi se trebalo oštrije kažnjavati neprovjerene informacije. Tipa napišeš HTV je tom i tom obećao pobjedu. Super, da vidimo kakve dokaze imaš. A ne to je moje mišljenje. Kad je ‘tvoje mišljenje’ krivokletstvo i blaćenje treće strane, onda i odgovaraj za to.
Apsolutno nedovoljno. Kod nas imaš emisije gdje možeš pričati o svojoj glazbi, ali tu glazbu nemaš gdje izvoditi. Svi samo žele hitove i kad god postoje nekakve emisije sviraj hitove. A gdje su novi hitovi? Tko će stvoriti nove hitove? U zadnjih deset godina na prste možemo nabrijati pjesme koje su postale antologijske. HTV ima četiri programa i niti jednu poštenu glazbenu emisiju. To je nedopustivo. Pogledajte kakva nam je scena bila devedesetih recimo i kakva je danas.
HRT je državni servis, i ne mora robovati komercijali. Neke glazbene emisije s domaćim izvođačima sigurno bi imale svoju publiku. Ne sviđa mi se sto kad i bude neka emisija netko drugi pjeva pjesme izvođača zbog kojih su neke pjesme postali hitovi. Uvijek ću radije gledati neku Jasnu Zlokić i Meri Cetinić ili recimo Daniela Popovića kako pjevaju svoje pjesme, nego da to rade neki klinci s A strane, koji jednostavno nemaju tu karizmu. Znam da je lakše tako, ali nije sad bas toliko preteško dovesti pjevače u emisiju. Pa ja to radim na tjednoj bazi.
Edina Pršić Babić može voditi i Eurosong — suvereno vlada pozornicom na hrvatskom i engleskom jeziku. Dora je HRT-ov projekt i odličnih izbora je mnogo: Duško i Barbara, Vuk i Iva, Daniela Trbović, Antonija Čosić. Treba pohvaliti i Dorijana Klarića za prošlogodišnji blue carpet.
Mojih pet favorita su: Cold Snap, ToMa, Marko Kutlić, Sergej i Lelek. Sve redom vrhunski izvođači s iskustvom. Ima još zanimljivih imena: Đuras, Devin, Fenksta, Kandžija, Lima Len… Mogla bi biti zanimljiva godina.
Pjevačica je na Instagramu objavila romantične prizore s bivšim kanadskim premijerom, ali i tople obiteljske trenutke s bivšim zaručnikom i kćeri Daisy Dove
08 siječnja 2026
Hrvatski nogometni reprezentativac podijelio je dirljive obiteljske trenutke iz Župe svetog Mateja na Viškovu i pokazao koliko su mu vjera i obitelj važni
08 siječnja 2026
Dok je snijeg zabijelio grad, pjevačica je s djecom iskoristila zimski ugođaj za sanjkanje, igru i obiteljske šetnje, a s pratiteljima podijelila tople trenutke iz privatnog života
08 siječnja 2026
Dok je Hrvatska okovana snijegom, popularna pjevačica spakirala je kupaće kostime i zamijenila minuse palmama, bazenima i egzotičnim atrakcijama Balija.
08 siječnja 2026
Glazbenik se javio iz zagrebačke zračne luke s ruksakom na leđima i poručio da odlazi na neodređeno vrijeme, bez plana i bez komfora.
08 siječnja 2026
U trenutku kada je objavljeno da je među 24 odabrana izvođača Dore 2026, Karolina Ilić doživjela je ono što mnogi mladi glazbenici sanjaju godinama. Za nju to nije bio tek prolazak na nacionalni izbor, nego potvrda da njezin autorski rad, identitet i glazbena vizija imaju svoje mjesto na velikoj pozornici. Radost i uzbuđenje ubrzo su, međutim, zamijenjeni neočekivanim obratom.
07 siječnja 2026
Bivša manekenka i poduzetnica, poznata po besprijekornoj figuri, još jednom je očarala pratitelje svojim vitkim izgledom i zategnutom linijom.
07 siječnja 2026
Bivši i aktualni kapetan Vatrenih susreli su se s najpoznatijim nogometnim insajderom, a legendarna krilatica odmah je izazvala lavinu reakcija
07 siječnja 2026
Pjesma Andromeda, s kojom se grupa Lelek ove godine predstavlja na Dori, na prvi pogled djeluje kao suvremena etno-pop kompozicija snažne emocionalne gradnje i hipnotičkog refrena. Međutim, već nakon prvog slušanja postaje jasno da se iza njezina zvuka ne krije tek estetska igra tradicijom, nego duboko promišljena naracija o identitetu, pamćenju, ženskom iskustvu i povijesnom teretu koji se prenosi s koljena na koljeno. Andromeda je pjesma koja ne traži brzu reakciju, nego strpljivo slušanje i razumijevanje konteksta iz kojeg je proizašla.
08 siječnja 2026
