Ivan Sever za HELLO! o HRT-ovim odlukama: Netko pobijedi na Dori, ali po kojim kriterijima?

Sever u ovu dorinsku priču ulazi svjesno, bez kalkulacija i bez potrebe da se prilagođava trenutačnim trendovima, oslanjajući se na vlastito autorsko iskustvo i suradnju s međunarodnim timom autora, čime dodatno naglašava univerzalnost poruke pjesme. U medijskim istupima jasno ističe kako mu je upravo osobna zrelost, ali i životna promjena koju donosi obiteljski život, omogućila drukčiji pristup glazbi — smireniji, iskreniji i fokusiraniji na emociju, a ne na formu.

PROČITAJTE: Mladi vokal koji donosi emotivnu snagu i na Dorinu pozornicu

Takav pristup odražava se i u samoj pjesmi, ali i u načinu na koji Sever pristupa natjecanju, naglašavajući da mu je Dora prije svega prilika za predstavljanje glazbe koja ima trajnu vrijednost, a ne kratkotrajni natjecateljski efekt.

PROČITAJTE: Ivan Sever ide internacionalno – “Crying Eyes” kao adut za Doru 2026.

U kontekstu ovogodišnje Dore, obilježene žanrovskom raznolikošću i velikim brojem prijava, Crying Eyes se izdvaja upravo svojom suzdržanom snagom i nenametljivom emotivnošću, dok Severov povratak na scenu otvara i šire pitanje mjesta zrelih, autorski osviještenih izvođača u suvremenom domaćem glazbenom prostoru. Njegova priča nije povratnička senzacija, nego pažljivo oblikovan nastavak karijere koji se sada, pred velikom pozornicom, ponovno susreće s publikom.

Ivane, možeš li nam opisati trenutak kada si shvatio da želiš ozbiljno graditi svoju glazbenu karijeru?

Trenutak u kojem sam shvatio da se želim baviti glazbom kao svojim primarnim poslom bio je ujedno i trenutak kada sam morao reći roditeljima da neću nastaviti obiteljski posao. Bilo je to sada već davne 2020. godine i tada mi se činilo da je to najteži razgovor koji sam ikada morao voditi. Imao sam veliku želju, ali i priliku nakon treće sezone The Voicea Hrvatska iskoristiti znanje stečeno tijekom samog natjecanja, jer sam bio u potpunosti spreman uložiti svoje vrijeme, novac i živce kako bih izgradio glazbenu karijeru. Vjerovao sam da mogu stvarati glazbu koja će u drugim ljudima pobuditi emocije, no dogodio se lockdown pa sam taj plan morao staviti na čekanje.

Godinu sam iskoristio pišući i skladajući autorske pjesme, a u lipnju 2021. objavio sam svoj prvi debitantski singl „Nevjera“ te spot za istoimenu pjesmu pod okriljem nakladničke kuće Croatia Records. Nisam mogao vjerovati koliko se stvari u glazbenom svijetu brzo događaju, ali i koliko je rada i truda potrebno kako bi nastala barem jedna pjesma. Sam put nije lagan, ali mi se odmah svidjela njegova putanja. Upoznao sam mnoge kolege glazbenike, a neki od njih postali su i moji vrlo dobri prijatelji. Gledajući retrospektivno, možda sam trebao malo bolje razmisliti, ali sigurno ne žalim. Ponekad je potrebna jedna tako luda odluka da ti se cijeli svijet okrene za 180 stupnjeva, jer nikad ne znaš kamo će te odvesti. Sve u svemu, moj put tek je započeo i jedva čekam ono što me čeka u budućnosti.

Tvoja karijera počela je na amaterskoj sceni i kroz humanitarne projekte. Kako su te ti počeci oblikovali kao izvođača i autora?

Prvu priliku za nastup pred publikom dobio sam još u osnovnoj školi. Već sam znao pjevati i tek sam počinjao svirati gitaru, no želio sam dodatno raditi na pjevanju. Upisao sam Rock akademiju u Zagrebu, smjer solo pjevanje, gdje smo često imali produkcije učenika svih uzrasta i glazbenih žanrova. Družeći se s toliko različitih ljudi i slušajući raznolike glazbene stilove, shvatio sam koliko još glazbe postoji koja me zanima i koju želim istražiti.

Prvi školski koncerti bili su prilično stresni, barem za mene. Nisam dovoljno vjerovao u svoje sposobnosti, iako je profesorica Gorana Biondić bila potpuno sigurna da sam spreman za nastupe. Uvijek me hvatala trema prije izlaska na pozornicu, no nakon prvih nekoliko tonova uspijevao sam se opustiti i pokazati ono što smo uvježbali. Posebno sam ponosan i zahvalan što sam bio dio produkcije koncerta „50 godina Jamesa Bonda“, na kojem smo izvodili soundtrackove iz filmova o Jamesu Bondu. U tom sam razdoblju puno naučio o glazbi, razvio ljubav prema jazzu i swingu, dok će rock’n’roll uvijek ostati moja prva ljubav. Ipak, pop glazba 2010-ih, osobito rad stranih kantautora iz SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva, snažno je utjecala na zvuk mojih autorskih pjesama.

Što ti je donijelo iskustvo u The Voiceu Hrvatska i kako je utjecalo na tvoj daljnji glazbeni put?

Sjećam se da sam se bojao prijaviti na The Voice jer je riječ o ozbiljnoj produkciji i velikom međunarodnom brendu. Želio sam osjetiti taj adrenalin iščekivanja – hoće li se neki od mentora okrenuti i hoću li ih uspjeti dovoljno impresionirati da me izaberu u svoj tim. Mnogi ne znaju da prije televizijskih „blind audicija“ postoji dugotrajan proces selekcije koji može potrajati i nekoliko mjeseci.

Kada sam dobio e-mail s potvrdom da sam izabran među kandidate pozvane na audicije, bio sam toliko uzbuđen da sam istoga dana krenuo intenzivno vježbati. Lako je pjevati unutar svoja četiri zida i misliti da si spreman, no sve se promijeni kada dođeš u studio, okružen kamerama i reflektorima. Prolaskom u tim Vanne dobio sam ogromnu priliku kakvu rijetki imaju. Upijao sam svako novo znanje i savjet te mogu reći da sam mnogo naučio. Trema je i dalje prisutna, ali više kao uzbuđenje nego negativan osjećaj. Postao sam svjesniji pozornice i shvatio koliko je važno povezati se s publikom. Kada bih se ponovno prijavljivao na The Voice, ne bih ni trenutka oklijevao.

Tvoje pjesme često nose snažne emotivne poruke. Odakle crpiš inspiraciju za tekstove i glazbu?

Veliki uzor u mojem stvaralaštvu je Ed Sheeran. Prvi put sam čuo njegovu pjesmu The A Team dok sam s roditeljima razgledavao Graz 2011. godine. Tada se tek probijao na svjetsko tržište, nitko u mojem krugu prijatelja nije čuo za njega, a ja sam već tada postao obožavatelj njegovih emotivnih tema. Na početku tekstopisanja oslanjao sam se na bazične ljubavne motive, no kako sam sazrijevao, tekstovi su sve više proizlazili iz osobnih iskustava i veza. Neki su tekstovi nastali i iz priča i dogodovština drugih ljudi, ponajviše mojih prijatelja i poznanika.

Ponekad mi tekst i glazba dođu spontano, bez razmišljanja, a ponekad sjednem i počnem pisati pa se iznenadim onime što mi padne na pamet. Stvaranje pjesama za mene je dug proces jer nikada nisam u potpunosti zadovoljan i uvijek težim savršenstvu, iako ono ponekad nije nužno. Najvažnije mi je da emocija iz teksta i glazbe dopre do ljudi koji je slušaju, a često mi upravo oni potvrđuju da se to i događa.

Debitantski singl „Nevjera“ imao je zanimljiv spoj klavijatura i disco-pop-rock zvuka. Kako opisuješ svoj glazbeni stil i kako se on razvijao kroz godine?

„Nevjera“ je nastala sasvim slučajno. Prije nego što sam je počeo pisati, slušao sam pjesmu „Maniac“ Michaela Sembella i razmišljao kako bi zvučala da je balada. Počeo sam se igrati baladičnim aranžmanom te pjesme i tako dobio osnovni klavijaturski kostur „Nevjere“. Nekoliko dana kasnije već sam imao i tekst, a u suradnji s prijateljem producentom Antoniom Perinom napravili smo demo-verziju. On je zaslužan za disco-rock zvuk pjesme jer je smatrao da bi bila šteta da takva pjesma nema izraženiji disco-rock „štih“, kako on to voli reći.

U svojim se pjesmama uvijek nekako držim rock-osnove, ali me često iznenadi koliko prirodno u njih ulaze pop, jazz i drugi žanrovi. Nisam osoba koja će odbiti ideju samo zato što na prvu ne djeluje kao moj stil. Želim stvarati raznovrsnu glazbu jer nikada ne znam kamo će me inspiracija odvesti. Često napišem pjesme koje zasad ostaju u ladici i čekaju svoj trenutak. Ako shvatim da neka pjesma nije za mene, otvoren sam i za mogućnost pisanja za druge izvođače.

U pjesmi „Dao sam ti sve“ tematiziraš neprepoznati trud u odnosima. Koliko ti je osobno važno da se publika može povezati s tvojim emocijama?

Svaki glazbenik želi doprijeti do svoje publike. Naravno da mi je važna reakcija svake osobe koja sluša moje pjesme i mogućnost da se poistovjeti s temom o kojoj pišem. Neke je emocije teško opisati, ali trudim se dočarati ih barem melodijom ako to već ne uspijevam tekstom. Nije mi cilj pisati isprazne tekstove o općenitim temama. Želio bih stvoriti publiku koja dolazi na moje koncerte i istinski poznaje moje pjesme, ali i privući one koji su možda došli slučajno i pridobiti ih za svoju glazbu.

Svaka glazba nije za svakoga, stoga ne očekujem milijunske stadione, iako bih, naravno, bio sretan kada bi se to dogodilo. Polako, ali sigurno želim graditi svoj autorski rad, ostajući pritom iskren i dosljedan. U pjesmama se predstavljam potpuno otvoreno, što mi je prije nekoliko godina bilo neobično. Dobra pjesma često se zavoli na prvo slušanje, ali ponekad joj je potrebno vrijeme da sazrije i postane hit.

Na Dorinoj pozornici predstavljaš pjesmu „Crying Eyes“. Možeš li nam otkriti kako je nastala i što te inspiriralo?

U početku nisam znao što bih pripremio i poslao za Doru. Prije nekoliko godina stupio sam u kontakt s Aidanom O’Connorom, koji mi je povremeno slao demo-snimke svojih pjesama, a među njima se našla i „Crying Eyes“. U rujnu 2024. raspravljali smo o prijavi na Doru, no ostalo je manje od mjesec dana do roka i nisam htio forsirati prijavu. Želio sam imati dovoljno vremena za pripremu kvalitetne pjesme jer bi ona, u idealnom slučaju, mogla predstavljati Hrvatsku na Eurosongu.

Prošle smo godine krenuli u kolovozu te postupno snimili vokale i prateće vokale. Glavni dio pjesme napravili su John Doherty i Aidan O’Connor, dok sam ja sudjelovao u određenim doradama. Tijekom snimanja vokala pomogao mi je i moj kolega i dobar prijatelj Franko Štrbac, na čemu sam mu iznimno zahvalan. Kada je pjesma bila gotova, znali smo da ima snagu i potajno smo se nadali prolasku, koji se na kraju i ostvario.

HRT je često kritiziran zbog načina odabira pjesama i favoriziranja izvođača. Kakvo je tvoje iskustvo s tim i osjećaš li pritisak s te strane?

Nije lako biti najveća nacionalna televizija i istodobno organizirati nacionalni izbor za Eurosong. Priprema takvog natjecanja iznimno je zahtjevna i stresna te zasigurno nije nimalo jednostavna. Velik broj ljudi uključen je u takav projekt kako bi sve funkcioniralo bez poteškoća, no povremeno se dogode propusti, što je sasvim normalno i ljudski. Dora je natjecanje koje se ne prati samo u regiji, nego i mnogo šire, pa mogu zamisliti koliki je pritisak na osobe koje moraju biti upućene u sve što se događa i istodobno imati plan za slučaj da nešto pođe po zlu.

Imam veliko poštovanje prema svim ljudima koji sudjeluju u organizaciji, uključujući i one koji rade iza scene i nisu vidljivi javnosti. Publika koja prati Doru, bilo da je riječ o laicima ili stručnjacima, uvijek će imati svoje mišljenje o tome tko je trebao ili nije trebao proći dalje. Smatram da osobe zadužene za odabir izvođača nikada ne mogu udovoljiti svima. Ipak je riječ o natjecanju, netko mora pobijediti, a na kraju to bude onaj najbolji u tom trenutku.

Na Dori znamo da zna biti mnogo strategija i „spletkarenja“ od strane organizacije. Jesi li ikada osjetio da se u tome moraš prilagođavati ili čuvati svoje ideje?

Moje je iskustvo s HRT-om i njihovom organizacijom izuzetno pozitivno. Kad god bi se pojavio problem ili nejasnoća, producenti i njihovi suradnici izlazili su nam u susret i pomagali u njegovu brzom i uspješnom rješavanju. Sve želje našega tima, Ivan Sever, bile su ispoštovane i nikada nismo imali poteškoća u otvorenom iznošenju ideja vezanih uz nastup i njegov izgled.

Produkcija uvijek postavlja mnogo pitanja o tome što i kako, no to je poželjno kako bi se ostvarili svi ciljevi i kako bismo se mi, kao izvođači, mogli predstaviti u najboljem svjetlu. S obzirom na to da u dvije polufinalne večeri i završnici sudjeluju 24 izvođača, u cijeli je proces uključen velik broj ljudi, uključujući i one koji nisu izravno dio HRT-a, zbog čega je dobra komunikacija iznimno važna. Na kraju, mi predstavljamo sebe i svoje pjesme, a na nama je kako ćemo se predstaviti široj publici.

Koliko ti je važno da publika Dorinu pozornicu doživi kao pošten natjecateljski teren, a ne samo kao medijski show?

Smatram velikim uspjehom već i samo sudjelovanje na Dori. Upravo je ta pozornica jedna od mojih najvećih želja kao glazbenika – pokazati svoj trud i rad te imati priliku otići na Eurosong i predstavljati svoju državu. Konkurencija je velika, osobito zato što većinu izvođača osobno poznajem. Svima nam je cilj istaknuti se, zbog čega smo spremni dati svoj maksimum kako bi publika, ali i žiri, mogli donijeti odluku.

Ideja Dore jest pokazati što su glazbenici pripremili i kako vide da bi se Hrvatska trebala predstaviti na velikom eurovizijskom natjecanju.

Kako se nosiš s pritiskom i očekivanjima HRT-a i fanova dok se natječeš na Dori, osobito kada osjetiš da su pozornice i odluke podložne politikama?

Mnogi mi se ljudi javljaju, osobno mi čestitaju i raspituju se o tijeku priprema. Interes za to kako će sve izgledati doista je velik, no sve dolazi u svoje vrijeme. Trenutačno sam opušten i još ne osjećam da je pritisak neposredno iza ugla, iako pripreme teku prema planu. Vjerojatno ću tek za nekoliko tjedana u potpunosti osjetiti razmjere onoga što me očekuje.

Očekivanja su velika i to me raduje. Publika s nestrpljenjem iščekuje spektakl koji Dora donosi. Budući da je natjecanje popraćeno velikom medijskom pozornošću, važno je predstaviti se u što boljem svjetlu, što ponekad nije jednostavno. Teško je unaprijed reći tko bi mogao pobijediti, zbog čega postoji i glas publike, Vox populi, koji na kraju nagrađuje najboljega i šalje ga na put prema Eurosongu.

Suradnja s irskim producentima Aidanom O’Connorom i Johnom Dohertyjem donijela je novu dimenziju tvojoj glazbi. Kako je izgledao taj proces i što si od njih naučio?

Nisam imao mnogo prilika surađivati s producentima, a osobito ne sa stranim producentima. Aidan i John uvijek su bili otvoreni za razgovor i dogovor oko pjesme, pa je suradnja s njima bila iznimno ugodna. Svaki novi projekt prilika je za učenje, a u ovom sam procesu ponajviše vježbao strpljenje. Budući da sam po prirodi prilično nestrpljiv, čekanje konačne verzije pjesme bilo mi je najteži dio.

Snimanje i dogovaranje aranžmana odvijalo se glatko i jednostavno jer smo svi znali što želimo postići.

Crying Eyes spaja country i rock elemente. Koji te aspekt pjesme najviše uzbuđuje za izvedbu uživo na Dori?

Od prvog slušanja „Crying Eyes“ osvojila me svojom tajanstvenom i pomalo mističnom country atmosferom, a odmah sam znao da je riječ o pjesmi za mene. Sjećam se da sam je stalno iznova slušao i svaki put otkrivao neki novi detalj koji mi se posebno svidio. Upravo su ti sitni detalji ono što me neprestano privlačilo toj pjesmi.

Pjesma je vokalno vrlo zahtjevna, što mi se posebno sviđa jer predstavlja velik izazov za izvedbu na pozornici. Svaka riječ i svaki udah moraju biti na točnom mjestu kako bi izvedba bila upravo onakva kakvu sam zamislio. Refren je snažan i ostavlja snažan dojam, zbog čega će biti ključan trenutak nastupa. C-dio, odnosno takozvani „bridge“, također je vrlo zahtjevan, kao i završni refren, u kojem je potrebno pokazati punu snagu pjesme. Spreman sam na taj izazov.

Tvoj minimalistički scenski pristup omogućuje da pjesma dominira. Koliko ti je važno da publika emociju prvenstveno osjeti kroz glazbu?

Oduvijek sam se oslanjao na svoj vokal jer sam u mladosti smatrao da je on najvažniji. Moram priznati da danas više ne razmišljam na isti način, no i dalje često stavljam naglasak na vokal i interpretaciju ispred scenskog nastupa. U suradnji sa stage direktorom Stjepanom Kelenićem osmislili smo nastup koji će biti minimalistički, ali nipošto beznačajan.

Naglasit ćemo ključne dijelove pjesme i nastupa kako bi glazba došla do izražaja, a sitnim detaljima podići ćemo cjelokupni dojam na višu razinu. Važno mi je da publika osjeti emociju koja stoji iza pjesme i vjerujem da će biti ugodno iznenađeni nastupom. Sigurni smo da ćemo ostaviti snažan dojam jer nam je ovo prvi nastup na Dori i važno nam je ostaviti dobar prvi dojam.

Koja ti je pjesma iz dosadašnje karijere najdraža i zašto?

Najdraža pjesma u mojoj dosadašnjoj karijeri je „Pusti me da sanjam“. Nastala je još 2017. godine kao ideja i čekala je četiri godine da dobije svoj puni oblik. Tekst pjesme zamišljen je kao svojevrsni razgovor između mene i moje pokojne bake, koja je preminula 2015. godine od raka gušterače. Pjesma govori o trenucima u kojima s voljenom osobom želiš provesti još malo vremena, makar i u snovima, ako to već nije moguće na drugačiji način.

Pjesmu sam napisao jer nisam imao priliku reći joj sve što sam želio pred kraj njezina života i imao sam osjećaj da je mnogo toga ostalo neizrečeno. Posebno mi je drago što sam za pjesmu snimio i videospot, čija je premijera bila upravo na njezin rođendan.

Kako balansiraš tehničko savršenstvo i emotivnu iskrenost u svojim izvedbama?

Uvijek težim tome da pjesma zvuči snažno i moćno, osobito iz vokalne perspektive. Godinama sam radio na tehnici pjevanja i vrlo sam pedantan kada je riječ o tehničkim sposobnostima. Cilj mi je precizno otpjevati frazu i pogoditi i najzahtjevnije tonove, ali da pritom sve zvuči prirodno i uvjerljivo. Jedna od važnih lekcija koje sam naučio uz Vannu i Đorđu Palić tijekom sudjelovanja u The Voiceu jest to da vokalna preciznost ne smije biti jedini prioritet.

Male su pogreške ponekad poželjne jer pjesmi daju dušu, a i sam izgovor riječi, umjesto njihova isključivog pjevanja, može pjesmi dati novu dimenziju. U posljednje mi je vrijeme emocija postala važniji čimbenik u pjevanju od tehničkog savršenstva, iako pritom i dalje pazim na tehničku izvedbu. Želim da moja interpretacija vjerno prenese emociju koja stoji iza pjesme i da se publika može poistovjetiti s onim što pjevam.

Što za tebe znači sudjelovanje na Dori – prilika za veću prepoznatljivost u regiji ili korak prema većim projektima?

Sudjelovanjem na Dori ostvarila mi se jedna velika želja i iznimno sam ponosan na to. Ovu priliku ne shvaćam olako i svjestan sam da je put do pobjede zahtjevan, no nadam se što boljem plasmanu. Nastupati na takvoj pozornici velika je čast koju treba opravdati, što se nadam da ću i učiniti.

Sudjelovanje na Dori omogućuje mi da se predstavim ne samo regionalnoj publici, nego i međunarodnoj, što se već sada vidi kroz reakcije koje dobivam. Javljaju se ljudi iz cijeloga svijeta, šalju pozdrave, pohvale, ali i kritike. Iskreno, nisam bio svjestan koliko se Dora zapravo prati. Moja je želja predstaviti se u najboljem mogućem svjetlu s kvalitetnom pjesmom i pritom možda osvojiti poneko srce u publici.

Ako bi morao opisati svoj glazbeni identitet u tri riječi, koje bi odabrao?

Prva bi riječ bila uporan. Ne dopuštam da me se lako skrene s puta koji sam si zacrtao, bez obzira na prepreke. Ne bojim se rada i odricanja jer vjerujem da, ako nešto uistinu želim, moram biti spreman podnijeti i određenu bol.

Druga bi riječ bila svestran. Odmalena me zanima mnogo različitih područja i uvijek sam željan novih znanja. Ako se na televiziji ili YouTubeu prikazuje dokumentarac, gotovo uvijek me zanima o čemu je riječ. Često sudjelujem i u pub-kvizovima s prijateljima kada imam slobodnog vremena, a mogu reći da se pritom dobro snalazimo i ostvarujemo solidne rezultate.

Treća bi riječ bila emotivan. Na prvi dojam možda djelujem snažno i ozbiljno, ali u suštini sam vrlo emotivna osoba koja pažljivo bira kome će se otvoriti. Jedan od načina na koji to činim jest upravo glazba. Kroz glazbu sam naučio mnogo o sebi i drugima. Želim da svi koji su spremni poslušati moju glazbu uživaju u pjesmi i interpretaciji te sa mnom podijele tu emociju.

Na kraju, što publika može očekivati od tebe u nadolazećoj godini nakon Dore i pjesme „Crying Eyes“?

Budući da posljednje dvije godine nisam bio aktivan u glazbenoj karijeri jer sam postao otac male, sada petomjesečne kćeri Aurore, svoj sam život u tom razdoblju posvetio supruzi Magdaleni i kćeri. Prolazak na Doru potpuno me iznenadio, ali me ujedno i potaknuo da se ponovno aktivno vratim glazbi i stvaranju.

Nakon Dore očekuje me promocija mojega prvog albuma te koncertna promocija uživo s bendom u jednom zagrebačkom klubu. Naravno, tu ne namjeravam stati. Nastavit ću pisati i skladati nove pjesme, a možda ću se okušati i u pisanju za druge izvođače, pa čak i za neku od sljedećih Dora. Nikada se ne zna.