Anđela Mužinić Vincetić: “Najvažnije je znati što želite”
Iza najbolje hrvatske parastolnotenisačice godina je ovjekovječena najvećim sportskim priznanjem – paraolimpijskim zlatom. No čak i bez ove prestižne medalje, Anđela bi bila žena kojoj se divimo.
Da se u dobi od 13 godina i perspektivnom odbojkaškom karijerom pred sobom odjednom nađu u invalidskim kolicima, većina bi se ljudi zauvijek zaogrnula velom očajanja nad vlastitom sudbinom. No ne i Anđela Mužinić Vincetić. Samosažalijevanje za ovu vrhunsku sportašicu nikad nije dolazilo u obzir. “Život ide dalje”, reći će, otkrivajući nijansu svog čvrstog karaktera, ali i sportskog uspjeha – onog potpomognutog nepokolebljivim duhom, fokusom i disciplinom.
Anđela svoje vrijeme ne troši na “što bi bilo, kad bi bilo” priče, već ide za onim u čemu istinski uživa, sportom, kao i posljednjom medaljom koja joj nedostaje u karijeri – zlatom na Svjetskom prvenstvu.
Kakav je osjećaj za Vas bio osvojiti paraolimpijsko zlato?
Predivan osjećaj, uživala sam u tom momentu. Bila sam prisutna, svjesna svega, zadovoljna, a najviše ću pamtiti osjećaj kad me trenerica Mirela podigla na stol te smo u tom trenutku shvatile da smo osvojili svijet.
Mislite li da biste ovako veliki sportski uspjeh postigli u odbojci, da nije bilo nesreće?
Danas je teško pretpostaviti kakav život bih uopće vodila da nisam imala prometnu nesreću. Želje su jedno, a stvarnost je drugo. Ne znam bih li uopće odletjela na fakultet u Ameriku i ondje pronašla klub jer je to bio jedan od ciljeva. Ali gotovo sam sigurna da ne bih s velikih natjecanja mogla donijeti ovoliko medalja koliko ih imam sa stolnog tenisa.
Sjećate li se trenutka u kojem ste shvatili da više nećete moći hodati? Kako je 13-godišnja Anđela gledala na ovu veliku životnu prekretnicu, a kako na taj događaj gledate danas?
Nije bilo nikakve drame oko prihvaćanja novog stanja, jednostavno život ide dalje, još u tim trenucima nisam bila ni svjesna svoje nesvjesnosti. Tada sam se još uvijek nadala da ću za pet godina opet igrati odbojku, ali eto, ovoga puta nada je ostala za sada samo nada. Danas, u potpunosti svjesna, gledam na to da svatko u životu ima svoje breme, različite situacije iz kojih treba izaći kao pobjednik.
To su sve situacije iz kojih nešto naučite i koje vas oblikuju kao osobu.
Cijela Vaša obitelj je u sportu, a sami ste rekli kako je Vaš jedini cilj bio uspjeti u sportu. Mislite li da su ovakav mindset, fokus i odlučnost početna točka za sportski uspjeh?
U potpunosti se slažem. Sve kreće od roditelja. Oni su ti koji vas usmjere na pravi put! Onda, kad imate potporu, najvažnije je znati što želite u životu i koji su vam ciljevi. Ako imamo ciljeve i želje, tada smo na pravom putu. Tada neće biti ni teško odreći se raznih stvari, neće biti teško raditi uporno i predano.
Što je ono zbog čega toliko obožavate sport?
Volim se natjecati, odnosno volim pobjeđivati. To je ono što me zadovoljava jer ja moram svakog dana biti bolja. Ne postoji granica, mislim da uvijek ima mjesta za napredak. Volim sport jer se vrednuje trud i rad, upornost. Volim putovati i družiti se, a to mi isto donosi sport.
Kako se nosite s očekivanjima drugih, obitelji, javnosti ili trenera, i kako uspijevate održati vlastiti ritam i viziju uspjeha?
Najteže mi je nositi se sa sobom samom. Perfekcionist sam i to mi nekad ide na živce jer sam rijetko zadovoljna učinjenim. Uvijek nađem sitnicu koja je mogla biti bolja. S druge strane, taj perfekcionizam me gura da budem bolja, tako da koliko god me živcira, u jednu ruku ga i volim.
Što Vas je sport naučio o granicama ljudskog tijela i uma?
Prvo i ono najbitnije – granice se smanjuju ili pomiču onoliko koliko radimo/ne radimo na sebi. Ako svaki dan treniraš i radiš na sebi, pomičeš granice. Naravno, na početku ćeš pomicati mnoge granice, kasnije manje, ali to je jednostavno tako, pogotovo u sportu.
Često spominjete da je mentalni trening dio Vaših sportskih priprema. Koja je najveća mentalna prepreka koju ste morali nadići da biste ostvarili svoj najveći uspjeh?
U mentalnom treningu sam od 2014. godine. Danas vidim da je to jedan dug put koji je trebalo proći. Krenuli smo od faze u kojoj sam bila jako nervozna prije meča, pa sam par godina nakon toga bila toliko opuštena da bih morala gubiti 2 : 0 kako bih se resetirala i shvatila da ja igram meč. Najteža faza bila je prepoznati stanje tijekom turnira i regulirati misli koje nas oblikuju. Danas već prepoznajem situaciju i znam koristiti metode koje mi pomažu prije i tijekom meča. Stoga mi je najveći uspjeh to što u trenucima kada gubim 7 : 1 u setu, a igra se do 11, mogu razmisliti koja se taktika igrala u tom trenutku i mijenjati ju u trenu, a ne se opterećivati i stavljati fokus na rezultat odnosno na krajnji cilj.
Kad pogledate unatrag na svoj put, koja je najvažnija lekcija koju ste naučili o sebi i svijetu oko sebe?
Lekcija koju sam naučila je ta da se ne smijem fokusirati i čvrsto držati rezultata jer u tim trenucima izgorim u želji i nemoguće je dati sve od sebe… Onog trenutka kad sam maknula pritisak rezultata i počela više uživati na treninzima i mečevima, tada se sve poklopilo.
Svijet će uvijek pričati o tebi, ali bitno je ono što ti znaš.
Što je nešto što svaki sportaš zna ili je savladao, a htjeli biste da znamo svi?
Nije tajna to da bi kao sportaš uspio, koliko god da si talentiran, moraš prije svega biti discipliniran.
Kako gledate na položaj sportaša s invaliditetom u društvu i mislite li da su se stvari promijenile u posljednjih nekoliko godina?
Kad gledamo sliku Hrvatske, napredujemo u odnosnu na to kako je bilo prije, iako me i dalje u svakom intervjuu uvijek pitaju o nesreći, tj. invaliditetu koji stavljaju u fokus. Uvijek imam osjećaj da ta tema ljude/novinare zanima više od sportskih uspjeha jer naslov uvijek kreće tim redom: invaliditet pa uspjeh. A što se tiče usporedbe s ostatkom svijeta, dalo bi se tu puno “diskutirati”. Od nekih smo bolji, a od nekih lošiji.
Koji su Vaši ciljevi nakon osvajanja zlata na Paraolimpijskim igrama i postoji li još neki izazov kojem se želite posvetiti?
Nakon godišnjeg odmora, vratila sam se treninzima, tako da nastavljam sa sportskom karijerom. Trenutačno sam u najboljim godinama. U karijeri, od zlata mi još fali svjetsko. Bila bi to lijepa zaokružena priča ako bih mogla ostvariti i taj uspjeh. Voljela bih se ostvariti i kao roditelj u skorijoj budućnosti.
Fotografije i kreativno vodstvo: Jelena Balić Styling: Lea Krpan Make-up: Simona Antonović i asistentica Ivana Češljar Kosa: Martin Posavec
Igor Barberić nije samo ime s potpisom na kazališnom plakatu – on je cijeli umjetnički univerzum. Koreograf, redatelj, izvođač, vizionar i čovjek koji pleše jednako dobro s tijelom kao i s idejama. Njegov svijet je scena, ali i ulica, studio, proba, trenutak tišine prije izlaska svjetla. Kad staneš pred njega, vidiš nekoga tko diše pokret i misli ritmom. U njegovim predstavama nema slučajnosti – svaki korak ima emociju, svaka gesta smisao.Karijeru je gradio po Europi, ali je srce ostavio u Zagrebu, gdje danas stvara najmodernije mjuzikle hrvatske scene. “Mamma Mia!”, “Chicago”, “Footloose”, “Six” – iza svih stoji njegova energija, estetika i savršena preciznost. No Barberić nije samo redatelj – on je i filozof pokreta, čovjek koji vjeruje da ples može promijeniti pogled na svijet.Na televiziji ga znamo iz “Plesa sa zvijezdama”, gdje uz osmijeh i britak komentar spaja profesionalizam i toplinu. Iza reflektora, on je vegan, aktivist i zaljubljenik u svjesan život. Kaže da ne broji kalorije, nego spašene živote – i tako zapravo definira svoj pristup svemu.Kod njega umjetnost i svakodnevica nisu razdvojene. Sve što radi, ima estetiku, smisao i pokret. Njegov život je koreografija u kojoj se smjenjuju emocija, disciplina i sloboda. On ne govori samo o umjetnosti – on je živi dokaz da umjetnost može biti način života.I zato Igor Barberić nije samo umjetnik – on je energija, stav i stil. On nas podsjeća da se ne moramo bojati pokreta, promjene ni ranjivosti. Jer, kako bi on rekao, “sve dok plešeš, živiš”.
Nakon dva poroda i velikih oscilacija u težini, Meghan Trainor priznaje da je uz liječnički nadzor krenula na GLP-1 terapiju i danas se osjeća najbolje u životu.
Glumica godine zasjenila je sve na GQ Men Of The Year zabavi u Los Angelesu, samo nekoliko dana nakon što je njezin novi film doživio težak poraz u kinima.
Instruktorica joge otkrila je da su ona i Alec Baldwin potražili stručnu pomoć kako bi lakše savladali izazove braka, medijskog pritiska i velike generacijske razlike.
Niko Čuturić jedno je od najprepoznatljivijih imena nove generacije hrvatskih influencera – kreator sadržaja koji je svojom autentičnošću i toplinom osvojio publiku na društvenim mrežama. Pod korisničkim imenom @kojeniko stvorio je prepoznatljiv svijet kratkih, duhovitih videa u kojima često utjelovljuje lik svoje majke, spajajući humor, emociju i svakodnevne situacije u formu koja je istodobno bliska i zarazna. Njegovi su skečevi postali viralni, a prirodnost i iskrenost koje donosi u svaki kadar izdvojile su ga iz mora sličnih kreatora. Osim što se istaknuo kao lice koje nasmijava tisuće ljudi, Niko je i netko tko otvoreno govori o osobnim temama – od iskustava vršnjačkog nasilja do zdravstvenih izazova koje je prošao. Upravo ta ranjivost i spremnost da progovori o stvarima koje mnogi skrivaju čine ga posebnim i važnim glasom u digitalnom prostoru. U svojoj kreativnosti kombinira humor i refleksiju, zabavu i emociju, stvarajući sadržaj koji prelazi granice običnog “influencanja”. Njegova estetika je čista, promišljena i uvijek iskreno njegova – bez pretvaranja, s dozom ironije i topline koja ga čini voljenim među publikom svih generacija.Danas Niko Čuturić broji više od sto tisuća pratitelja na TikToku i Instagramu, surađuje s brojnim brendovima i sudjeluje u javnim projektima koji promoviraju pozitivne društvene poruke. Ipak, unatoč rastućem uspjehu, ostaje dosljedan sebi – onaj koji voli nasmijati, potaknuti na razmišljanje i pokazati da je u redu biti stvaran.Niko ne gradi samo karijeru influencera, nego priču o mladom čovjeku koji svojim radom i pristupom redefinira što znači biti “javna osoba” u digitalnom dobu – s dozom šarma, iskrenosti i neupitnog talenta.
Glumica je otkrila koliko joj je teško, ali i oslobađajuće bilo izgraditi život ispočetka te ispričala emotivan trenutak kada je prvi put ušla u svoj dom kao slobodna žena.
U svijetu osobne njege, gdje se od muškaraca često očekuje besprijekorna urednost i pažnja prema detaljima, intimna higijena postaje ključna komponenta svakodnevne rutine. Među svim aspektima njege tijela, brijanje testisa izdvaja se kao izazovno područje koje zahtijeva posebnu pažnju, preciznost i odgovarajuće proizvode. Bez obzira na to je li brijanje motivirano estetskim razlozima, higijenskim potrebama ili željom za udobnošću, važno je pristupiti ovom zadatku s oprezom kako bi se izbjegle iritacije, crvenilo i nelagoda.
U trenutku kada muškarac odluči pustiti bradu, ona prestaje biti samo modni detalj i postaje pravi izraz osobnog identiteta, stila i samopouzdanja, no istovremeno zahtijeva pažnju i odgovornu njegu kože ispod dlake, jer zanemarivanje ovog aspekta može rezultirati svrbežom, perutanjem, neurednim izgledom i osjećajem zapuštenosti.
Svečanom dodjelom nagrada i premijernom projekcijom najnovijeg filma Jima Jarmuscha Otac majka sestra brat u subotu navečer je u prepunoj dvorani CineStara Branimir službeno zatvoren 23. Zagreb Film Festival. Zatvaranje je proteklo u svečanoj, emotivnoj i vrlo živopisnoj atmosferi koju su svojim prisustvom dodatno obogatili brojni domaći i međunarodni gosti iz filmskog svijeta. Među njima su se istaknuli montažer Yorgos Mavropsaridis, brazilski scenarist Tibério Azul i francuski redatelj Léo Favier, a uz njih su bili i direktor festivala Boris T. Matić, izvršna direktorica Lana Matić te programska direktorica Selma Mehadžić.
U samom srcu Zagreba, u intimnoj atmosferi Atelieru LM, ovog je vikenda otvorena izložba „Portreti i šire“ koja donosi jedinstven presjek tri desetljeća domaće kulturne i društvene scene, a publiku istodobno poziva da zastane pred više od 400 portreta koji oblikuju naše zajedničko pamćenje. Izložba je osmišljena kao pažljivo komponirana vizualna pripovijest koja istodobno otkriva lica, ali i trenutke u kojima se fotografija pretvara u osobni susret, dok svaki kadar donosi onu tihu, ali snažnu poruku koja se rađa u odnosu fotografa i portretiranog.