
Lizzo odgovorila hejterima: ‘Moje tijelo nije vaša stvar – gledajte svoja posla’
Pjevačica se obratila pratiteljima nakon viralne šale o njezinoj težini, poručivši da nitko nema pravo komentirati tuđe tijelo.
05 prosinca 2025

Čvrst stisak ruke, zainteresiran pogled i prijateljski osmijeh – to su bile prve stvari koje sam primijetila upoznavajući nagrađivanu glumicu Zrinku Cvitešić na snimanju naslovnice našeg slavljeničkog broja u Galeriji Kranjčar. Nekoliko dana prije odlaska u Dubrovnik, gdje je drugu godinu zaredom igrala u nagrađivanoj predstavi “Ekvinocijo”, Zrinka je isprobavala haljine i modne komade.
Dok sam je promatrala kako s cijelim timom ljudi razgovara kao da se znaju već godinama, na trenutak sam zaboravila da smo u društvu međunarodno priznate glumice, koja je samo u proteklih godinu dana osvojila nagradu Orlando, Nagradu hrvatskog glumišta i nagradu Vladimir Nazor za ulogu Jele u predstavi “Ekvinocijo”, Zlatnu arenu za ulogu Biserke Petrović u filmu “Dražen”… I ispred sebe vidjela opuštenu ženu, koja zna što hoće, a što neće. No prije svega vidjela sam kreativnu ženu koja pokušava što je dulje moguće ostati dijete. Znatiželjno dijete gladno života.
Ono što je najluđe u cijeloj priči je to da sam postala prvi umjetnik koji je osvojio sve nagrade u jednoj godini dvjema ulogama s kojima sam najmanje znala što bih i kako bih kad su mi bile ponuđene. Što se tiče Jele i “Ekvinocija”, mislim da sam radila sve kako bih bez te uloge ostala. Senki sam, kad me nazvala, rekla da sam ja premlada, a nakon tri tjedna proba nazvala sam svog režisera i rekla da je pogriješio, da ja to ne mogu i da ima vremena uzeti nekog drugog i spasiti i predstavu, i sebe, i mene. Što se, pak, “Dražena” tiče i gospođe Biserke, to je sigurno bila najveća odgovornost do sada i da nisam bila Biserkina želja, pitanje je bih li se usudila prihvatiti ulogu. Ono što je zajedničko Jeli i Biserki, a i meni, je to da smo žene borci. Odgojile su me žene koje su bile temelji svojih obitelji, koje su proživjele teške živote i uvijek izlazile kao pobjednice. Ono što su obje iz mene izvukle jesu geni i dio mog DNK-a na koji sam putem malo zaboravila. Zemlju, kamen, selo. Sve ostalo trebalo je stvoriti i pronaći i kod jedne i kod druge jer su obje i životima i karakterima daleko od mene. I zato su i bili toliko duboki i zanimljivi procesi, pa samim time i rezultati.

Kratka jakna i hlače Sportmax. Kravata Reserved. Nakit Cropp
Naš početak bio je vrlo neobećavajući. Prošle smo zajedno razne faze, od toga da sam mislila kako nemam dovoljno godina do toga da nisam shvaćala famu oko te uloge i činjenice da su je igrale najveće dramske glumice kroz godine, a i činilo mi se da tu i nema bogznašto za odigrati. Kasnije, kad su probe već bile u jeku, mislila sam da ja to nikako neću moći iznijeti. Danas, nakon dva odigrana ljeta, jako je razumijem, osjećam i ne dam više nikome, ne dam protiv nje i imam jaku potrebu čuvati je od svega iako ne znam točno od čega. Pronašla sam u njoj, kako sam već rekla, neke svoje gene, gene zemlje, malog mjesta, neimaštine te nedaća i borbe od svega toga, gene žena koje uvijek i iz svega izlaze kao pobjednice. Gene moje mame, ličke bake i druge, turanjske bake. Posebno ove druge godine igranja jako sam je zavoljela i svake večeri bila jako uzbuđena što ću je živjeti. Ne više igrati, niti glumiti, nego baš živjeti. Svima se nekako dogodilo ove godine baš to – sve manje glumimo, a sve više svoje uloge živimo. Divna, divna žena, uvijek na zemlji, uvijek do kraja za svoje vrijednosti…
Upravo smo završili i drugu sezonu igranja “Ekvinocija” na Dubrovačkim ljetnim igrama, usudila bih se reći još većim uspjehom nego prošle godine. Zašto? Jer progovaramo neke velike životne istine kroz predstavu. Odavno sam svjesna toga da mi kao civilizacija nismo daleko odmakli. Nakon sve pameti ovog svijeta, i dalje imamo i ratove, i glad, i prisilne migracije, i patrijarhate, i nasilje svih vrsta. I ljude koji gaze preko leševa radi osobnog uspjeha. Pa tako nimalo zapravo ne čudi ni da su teme “Ekvinocija” – mladi koji trbuhom za kruhom odlaze u druge države, potplaćeni radnici, ostavljene trudne žene, muškarci kao alfe i omege nad ženama, novac kao ono što vlada narodom i dalje aktualne. Sva sreća, život sam po sebi jest i dalje najveći dar koji možeš dobiti, pa ako uspiješ stvoriti dan u kojem se razveseliš malim stvarima, moguće je biti sretan, uz sve te teške teme koje su aktualne i koje nas okružuju. Ono što je najvažnije danas, čini mi se, jest stvoriti svoj mali krug velikih ljudi, kako pjeva Massimo, svoj mali planet na kojemu možeš živjeti sretan život. Ovo sve što nas okružuje žalosti me, ali ne dam da mi to krade životno veselje.

Blazer i bermude Leilou by Alex Dojčinović. Košulja Galileo. Kravata House. Nakit Cropp, H&M. Cipele Victoria Beckham, Heraldi for Women
Najzahtjevnija sigurno Jele, bez konkurencije. Prekretnica, bilo ih je nekoliko, ali možda najviše uloga Lune u filmu “Na putu” Jasmile Žbanić. Zahvaljujući toj ulozi postala sam Shooting star, jedna od deset najboljih mladih glumaca Europe, osvojila nominaciju za europskog Oscara, čime su mi se otvorila vrata za karijeru u Londonu te za sve što se i danas događa izvan granica Lijepe Naše.
Olivier Award bez ikakvog razmišljanja. To je bilo jednostavno nezamislivo da je uopće moguće. A kad se dogodilo, stvorilo je onaj osjećaj u meni da više ne postoji ništa što neću moći odigrati, ako ću željeti. Ona mi je donijela neku novu dimenziju samopouzdanja te presjekla pupčanu vrpcu ovisnosti o mišljenjima i željama drugih ljudi.

Haljina Leilou by Alex Dojčinović
S jedne strane predugo i preteško jer sam se stalno vraćala dva koraka unatrag, a s druge sam strane bila puno hrabrija od većine svojih kolega. Istupala sam javno protiv nejednakosti među spolovima, zbog čega sam petnaestak godina bila neprisutna u hrvatskom filmu, izlazila iz predstava zbog lošeg tretmana i prema sebi, i prema drugima, čak još i u studentskim danima. Nisam možda znala što hoću, ali znala sam što neću. A što se tiče sigurnosti, ona je uvijek na početku rada na nekoj ulozi ozbiljno poljuljana. I to je nešto što nas većinu prati u ovom poslu. Svaki put imam osjećaj da ponovno moram naučiti hodati, govoriti, misliti, osjećati. Ono što se s godinama mijenja jest vrijeme trajanja tog procesa, koji je sad već jako kratak.
Sve to nabrojeno i još puno toga neizrecivog. Možda najviše kanal kojim upoznajem sebe i svijet oko sebe. Vidim li se u njoj do kraja? Trenutačno bih rekla da ne jer se previše dajem, a time i previše trošim. To je zapravo jedino što si zamjeram, što se nisam sve ove godine barem malo naučila štedjeti. Ali onda opet, čemu živjeti život koji se ne živi punim plućima?!

Odijelo Proenza Schouler, Heraldi for Women
Mogu, bez ikakvog problema. Teški sam perfekcionist, u svemu čega se dohvatim. To me tjera da sve što radim napravim najbolje što mogu. I puno previše ima toga što me još zanima, ali svake se godine posvetim nečem novom; kuhanju, restauriranju namještaja, izradi cvjetnih aranžmana, uzgajanju citrusa. Trenutačno me zanimaju neke tehnike za zidove i podove.
Brač mi je otkrila mama. Moji su roditelji nakon rata trbuhom za kruhom došli na Brač, a mama se u Brač baš zaljubila. I tu mi je ljubav prenijela. A mir i tišinu sam s godinama naučila stvoriti bilo gdje. U Londonu, u Zagrebu, na Braču, svejedno je. Ali na otoku možda najlakše mogu isključiti svoju glavu, koju inače jako teško gasim. I tamo mi je tišina puna oblika, boja i mirisa. Tamo mi tišina najviše priča. Tamo njegujem sebe. I ono na što me otok uvijek iznova podsjeti – ako me nešto košta mira, preskupo je.

Top Leilou by Alex Dojčinović
Biljke su moja strast i moj zen. Sve sam svoje teške situacije u životu rješavala s biljkama. Nedavno sam na Baliju upoznala jednog divnog starog životnog učitelja koji je rekao da zemlja najbrže čovjeka obnavlja i puni i kako je to meni, eto, došlo prirodno. Odrasla sam na selu, među vrtovima, šumama, pašnjacima, poljima i rijekama. Priroda je dio mog DNK-a. I bez nje ne mogu. U Zagrebu imam svoje malo biljno carstvo koje svake godine raste, na Turnju tata uzgaja naš vrt koji nas svako ljeto hrani i nema mi većeg veselja nego kad uđem u berbu zaliha za more. A na Braču su moje masline, čiji se broj također iz godine u godinu povećava. One su moja oaza koju stvaram za stare dane… A u koji se god hotel, stan ili kuću nastanim zbog svog posla ili putovanja, prvo što kupujem jest neka biljka. Tek tada mogu unutra spavati i raditi, biljka mi stvara dom.
Ima. Prestala bih puuuuno prije ovisiti o mišljenjima drugih ljudi. Manje bih se borila za druge, a na svoju štetu. To mi je još uvijek najveći problem jer sam sebi često najmanje važna, a za nepravdu prema ljudima ginem. I prije bih počela cijeniti i poštovati sebe, za postići to trebalo mi je puno previše godina.
Nikad ništa ne učimo kroz uspjeh. Učimo samo kroz neuspjeh. Uvijek! A neuspjehe smo svi imali, imamo i imat ćemo. Nekoć su mi teško padali, no danas više nije tako. Ima jedan divan citat, primjenjiv u svim segmentima života: “Vrata koja se nisu otvorila nisu ni bila namijenjena tebi.”

Jesam. Prostora za razvijanje ima, naravno, do kraja života jer čovjek se mora razvijati i graditi uvijek i zauvijek, do samoga kraja. Ako stane, staje i život u svojoj punini. U svijetu trenutno vlada veliki kaos, na sve strane. Sretna sam jer su mi stvari u glavi još uvijek posložene onako kako treba, kako je ispravno, ponajprije zahvaljujući zdravom odgoju s čvrstim temeljima zbog kojih znam što je ispravno. I da, time sam zadovoljna. I ono što mi je najviše pomoglo u izgradnji sebe jest trenutak kad sam shvatila što hoću, a što neću. To je velika prekretnica u životu. Kao i trenutak kad naučiš reći “ne”.
Mislim da je vrijeme u kojem živimo opasno po dušu, opasno po zdravlje, mentalno, pa samim time i fizičko. Živimo u vremenu u kojem nas “bombardiraju” imperativima. Kako bi trebalo živjeti, što bi trebalo jesti, kako treba izgledati, što nositi, što misliti i što govoriti. I vrijeme je nekih superlativa, čini mi se. Treba biti najljepši, nositi najnovije trendove, imati najviše followera na Instagramu ili TikToku jer se tako mjeri čovjekova vrijednost i uspjeh. Tempo života i njegova cijena, koja je sve viša, ugrozili su prave vrijednosti po kojima smo mi ljudi ono što jesmo – ljudi. Nemamo vremena osjećati, disati, vidjeti, čuti, misliti, družiti se. Nemamo vremena samo biti! I to je ono što mi se čini da je danas najviše ugroženo. Manje se družimo, manje se smijemo, manje živimo. Pročitala sam negdje ovu misao: “Ljudi su stvoreni da ih volimo, stvari su stvorene da ih koristimo, a postalo je obrnuto. Stvari volimo, a ljude koristimo…”
Moj mali krug velikih ljudi, opet kako Massimo kaže. 🙂 Moja obitelj i moji prijatelji, koji su već odavno postali obitelj. Par kolega, koji su također odavno postali obitelj. Naša velika Nina Badrić u pjesmi “Moji ljudi” napisala je jedan predivan stih, koji ja jako osjećam kao svoj: “Tu su moji ljudi, tu sam kao dijete voljena…” To je točno ono što osjećam kad sam sa svojim ljudima. I to je ono na čemu sam najviše u životu zahvalna. To smatram svojim najvećim postignućem.
Uspjeh je isključivo osobna stvar i podložan je promjenama. Rijetko je uspjeh u nama isti dok smo dijete, u dvadesetima, u četrdesetima ili u osamdesetima. Sve mi se čini da je najveći uspjeh u životu biti sretan. Da bi bio sretan, moraš upoznati sebe i svoje gladi, želje, potrebe i što je to, što te čini sretnim svaki dan. Da bi bio sretan, moraš biti i zdrav, i fizički i mentalno. I ono najvažnije, činiti sebe sretnim ne znači biti egoističan. Dugo mi je trebalo da to shvatim i dugo me i često to odvlačilo od moje osobne sreće. Danas znam koliko je za sretan život, uz vrijeme kad radiš, jednako važno i vrijeme kad ne radiš. Čak i važnije. Nedavno sam slušala jedan intervju u kojem je jedna žena rekla da je za nju strašno glupa izreka kako treba živjeti svaki dan kao da ti je posljednji. Rekla je da bi to bilo jako zamorno i naporno. I onda je rekla da je ona odlučila živjeti svaki dan kao da je prvi. To mi je bilo jako blisko. Jer dijete se svaki dan budi gladno života, prepuno znatiželje i s veseljem kao primarnom točkom polazišta. To je ono što ja pokušavam i privatno i poslovno – ostati što je dulje moguće – dijete. Jer kaže se da je kreativan čovjek dijete koje je preživjelo.
Razgovarala: Antonija Vrčić
Fotografije: Matea Smolčić Senčar
Video: Danijel Brezak
Styling: Ana Nikačević
Make-up: Marko Tolić
Kosa: Zvonimir Andrić za Salon Glamour
Asistentica stilistice: Martina Kovačević
Zahvaljujemo Galeriji Kranjčar na ustupljenom prostoru za snimanje

Pjevačica se obratila pratiteljima nakon viralne šale o njezinoj težini, poručivši da nitko nema pravo komentirati tuđe tijelo.
05 prosinca 2025

Nakon mjeseci šuškanja, političko-glazbena romansa postala je javna zahvaljujući službenoj fotografiji iz Tokija.
05 prosinca 2025

Zvijezda realityja otvoreno govori o estetskim zahvatima, tvrdeći da je njezina verzija “gracioznog starenja” – ulaganje u sebe.
05 prosinca 2025

Postoji nešto gotovo meditativno u darivanju biljke – osobito one koja je u isto vrijeme i skulptura, i dizajnerski predmet, i živi podsjetnik na pažnju koju ste nekome posvetili. Upravo zato posljednjih godina sve više kreativnih duša otkriva ljepotu kokedama, delikatnih zelenih kugli omotanih mahovinom koje izgledaju kao da lebde između prirode i umjetnosti.
05 prosinca 2025

Nakon gotovo tisuću dana šutnje, potresa i dugotrajnih radova, jedan od najintimnijih prostora hrvatske kulturne baštine ponovno će oživjeti: Atelijer Meštrović sredinom prosinca otvara svoja vrata s novim stalnim postavom, promišljenim s iznimnom pažnjom i dubokim poštovanjem prema životu i djelu Ivana Meštrovića.
05 prosinca 2025