Prepoznajete li djevojčicu s fotografije? Danas je poznata hrvatska glumica, a priča iza ovih uspomena posebno je zanimljiva

Rođena 1983. godine u Splitu, Ana je odrasla na Trsteniku, gdje je pohađala osnovnu školu, a već se u djetinjstvu počela baviti baletom. Baletno obrazovanje stekla je u studiju Hrvatskog narodnog kazališta Split, a plesom se aktivno bavila do sedamnaeste godine. U mladosti se okušala i u manekenstvu te je 2000. godine osvojila titulu prve pratilje Miss Hrvatske, no profesionalni put odlučila je nastaviti u glumačkom svijetu. Akademiju dramskih umjetnosti u Splitu upisala je 2005., a diplomirala četiri godine poslije.

Kazalište je s vremenom postalo središte njezina profesionalnog djelovanja. U Gradskom kazalištu mladih Split ostvarila je niz uloga, a među ranijim angažmanima posebno se izdvaja uloga Keke u Brešanovim „Ribarskim svađama“, koju je i sama svojedobno izdvojila kao jednu od najdražih u karijeri. Nastupala je i u predstavama „Mali princ“, „Adio kauboju“, „Dica“ i „Teške ljubavi“, dok je posljednjih godina publika može gledati u naslovima poput „Zakon Zagore“, „Apokalipsa radnika“, „Šuti, muči“ i „Zlatokosa“. Uz glumački rad bavi se koreografijom i scenskim pokretom, područjima u kojima se njezino dugogodišnje plesno iskustvo prirodno nadovezuje na kazališno obrazovanje.

Njezini interesi pritom nisu ostali ograničeni na pozornicu. Završila je i studij kineziologije, a dodatno se obrazovala u području art terapije. U novijem dijelu karijere posebno se istaknula ulogom Nore u predstavi „Lutkina kuća, dio drugi“, dok se izvan kazališta posvetila humanitarnom radu kroz udrugu HU GRU. Takav profesionalni put, obilježen različitim oblicima obrazovanja i rada, zanimljivo se nadovezuje na priču koju je sada podijelila sa svojim pratiteljima.

„Nemam slike iz osnovne škole. Nismo imali para za film. A još manje za razvit film“, napisala je glumica uz fotografije koje su je vratile u školske dane.

Njezine riječi jednostavno opisuju vrijeme u kojem fotografiranje nije bilo svakodnevna navika, a troškovi kupnje i razvijanja filma za pojedine obitelji predstavljali su izdatak koji si nisu uvijek mogle priuštiti. Upravo zato fotografije koje je nedavno dobila imaju posebnu osobnu vrijednost. Sačuvao ih je njezin nekadašnji školski kolega Mario, s kojim je dijelila klupu u osnovnoj školi i koji se nakon mnogo godina ponovno pojavio u njezinu životu.

Kako je otkrila, Mario je bio izvrstan učenik, a njegova marljivost i uspjeh ostavili su na nju trajan dojam. Danas predaje na američkom Sveučilištu Stanford, što je Ana u svojoj objavi popratila karakterističnim humorom, prisjećajući se koliko je već kao djevojčica osjećala potrebu držati korak s njim.

„I koji je toliko dobro učio da mi je nabio cjeloživotni osjećaj da moram dati više od sebe. U svemu. Zadao mi je ritam“, napisala je, dodavši kako je imala sreću, ili nesreću, sjediti upravo s dječakom koji će jednoga dana predavati na Stanfordu.

Posebno ju je iznenadilo što je Mario, osim zajedničkih fotografija, sačuvao i njezine likovne radove iz osnovnoškolskih dana. Nakon toliko godina ponovno je dobila priliku vidjeti vlastite crteže i prisjetiti se dijela djetinjstva od kojeg joj je ostalo vrlo malo fotografskih uspomena.

U toj se školskoj priči može prepoznati i dio karaktera koji Ana danas otvoreno pokazuje. Sklonost visokim očekivanjima, natjecateljski duh i potreba za stalnim usavršavanjem teme su koje se provlače kroz njezina javna istupanja, osobito kada govori o glumačkom poslu, tjelesnoj pripremi i obrazovanju. Iako se profesionalna karijera ne može svesti na jedno prijateljstvo iz školskih klupa, zanimljivo je da upravo tom odnosu glumica pripisuje dio svoje dugogodišnje radne discipline.

Objavljene fotografije prikazuju je u društvu vršnjaka, s dugom kosom, okruglim sunčanim naočalama i izrazom lica koji je i samu Anu potaknuo na šalu o vlastitom karakteru. Prisjećanje na školske dane završila je riječima: „Mario mi je obilježio život i postavio ljestvicu visoko, znala sam dobro crtat, i uvik sam ‘mirisala’ na problem.“

Pratitelje je potom upitala djeluje li im na fotografijama više kao vrag ili anđeo, ostavljajući im da sami procijene koliko se djevojčica sa starih snimki razlikuje od žene koju danas poznaju s kazališnih pozornica i iz javnog života.

Nakon više od dva desetljeća profesionalnog rada, brojnih kazališnih uloga i novih obrazovnih iskustava, Ana Gruica Uglešić ovom se objavom vratila razdoblju prije svih tih ostvarenja. Fotografije koje sama nije imala sačuvao je netko tko je s njom dijelio svakodnevicu školskih dana, a njihov ponovni susret donio joj je uspomene za koje nije znala da su još uvijek sačuvane.