U Zagreb stiže festival koji otkriva neispričane priče iza najvećih imena umjetnosti, arhitekture i dizajna. Evo zašto ga vrijedi posjetiti

U središtu festivala nalaze se ljudi čiji se rad danas proučava na umjetničkim i arhitektonskim fakultetima, čiji se namještaj još uvijek proizvodi i čije su građevine postale prepoznatljivi dijelovi gradova. Dokumentarni filmovi pritom se ne zadržavaju isključivo na njihovim profesionalnim biografijama. Bave se odnosima s obitelji i suradnicima, prvim narudžbama, profesionalnim nesuglasicama, osobnim ambicijama i okolnostima u kojima su pojedina djela nastajala. Takav pristup omogućuje da se iza poznatih imena upoznaju konkretni ljudi, uključujući njihove nedoumice, neuspjehe i odluke koje su utjecale na njihov rad. Posebno mjesto u programu zauzimaju autorice koje su desetljećima djelovale u profesijama u kojima su muškarci češće dobivali javna priznanja, iako su žene ravnopravno sudjelovale u razvoju modernog dizajna i arhitekture.

Filmski program započinje u četvrtak, 22. listopada, u 19 sati francuskim dokumentarcem „Svijet prema Marku Rothku“ redateljice Pascale Bouhénic. Film iz 2023. godine traje 52 minute i prati umjetnički razvoj slikara koji je postao jedan od najpoznatijih predstavnika američkog apstraktnog slikarstva. Mark Rothko, rođen 1903. u tadašnjem Ruskom Carstvu, na području današnje Latvije, kao dijete emigrirao je u Sjedinjene Američke Države, gdje je postupno razvio slikarski izraz po kojem je danas prepoznatljiv. Njegova velika platna s pravokutnim površinama boje na prvi pogled djeluju jednostavno, ali Rothko je njihovim odnosima, prijelazima i intenzitetom nastojao izazvati duboko emocionalno iskustvo. Odbijao je tumačenje svojih slika kao pukih formalnih kompozicija i smatrao da se slikarstvo mora baviti temeljnim ljudskim osjećajima, uključujući tragediju, usamljenost i smrt. Dokumentarac istražuje njegovu potragu za slikarskim jezikom kojim bi takva iskustva mogao prenijeti bez oslanjanja na prepoznatljive likove i prizore.

Rothkov odnos prema vlastitim djelima posebno je zanimljiv zbog načina na koji je razmišljao o njihovom izlaganju. Nije mu bilo svejedno na kojoj će visini slike biti postavljene, koliko će gledatelj biti udaljen od platna i kakva će rasvjeta obasjavati obojene površine. Želio je da promatrač uspostavi neposredan odnos sa slikom, umjesto da je doživljava kao dekorativni predmet. Takvo razumijevanje slikarstva najpotpunije je ostvareno u Rothkovoj kapeli u Houstonu, prostoru za kontemplaciju u kojem arhitektura, svjetlost i monumentalna platna čine povezanu cjelinu. Njegov primjer otvara pitanje koliko na doživljaj umjetničkog djela utječe prostor u kojem se ono nalazi, što je jedna od tema koje povezuju ovogodišnje filmske naslove.

Iste večeri u 20 sati slijedi „Miralles“, dokumentarni film redateljice Marije Mauti iz 2024. godine, nastao u španjolsko-meksičkoj produkciji. U stotinu minuta film rekonstruira život i rad katalonskog arhitekta Enrica Mirallesa, koji je preminuo 2000. godine u dobi od 45 godina. Miralles je pripadao generaciji arhitekata koja je tijekom posljednjih desetljeća 20. stoljeća propitivala ustaljene geometrijske obrasce i odnos građevine prema okolnom prostoru. Njegovi projekti često su nastajali iz detaljnog proučavanja terena, lokalne povijesti i načina na koji će ljudi koristiti pojedini prostor. Među njegovim najpoznatijim ostvarenjima nalazi se groblje Igualada pokraj Barcelone, projektirano s Carme Pinós, gdje se arhitektura postupno spušta u krajolik, a putanje kretanja i materijali sudjeluju u oblikovanju iskustva posjetitelja. Miralles je sa svojom kasnijom profesionalnom i životnom partnericom Benedettom Tagliabue osnovao arhitektonski ured EMBT, a među projektima na kojima je radio nalazi se i zgrada Škotskog parlamenta u Edinburghu, dovršena nakon njegove smrti.

Redateljica Maria Mauti ne pokušava njegov život prikazati kao jednostavan slijed profesionalnih uspjeha. Filmska priča započinje njegovom smrću, a zatim se kroz arhivske materijale, sjećanja i prikaze građevina vraća različitim razdobljima njegova stvaralaštva. Miralles je bio poznat po crtežima, kolažima i složenim procesima projektiranja u kojima konačni oblik građevine nije nužno bio unaprijed određen. Dokumentarac zato istražuje i njegov način razmišljanja, odnose s ljudima koji su s njim radili te osobnost koja je ostala predmet interesa dugo nakon njegova odlaska. Film je prikazivan na međunarodnim dokumentarnim festivalima, među kojima su DOK Leipzig i Ji.hlava, a zagrebačka projekcija omogućit će publici susret s arhitektom čiji su projekti ostali utjecajni i izvan Španjolske.

Petak, 23. listopada, donosi tri dokumentarca koja se bave različitim oblicima stvaralaštva, od arhitekture i scenografije do tržišta umjetničkih reprodukcija. U 17 sati prikazuje se „Portal“ mađarske redateljice Erike Kapronczai, portret Attile Ferenczfy-Kovácsa, arhitekta, industrijskog dizajnera, scenografa i vizualnog umjetnika. Njegov rad teško je svesti na jednu disciplinu jer se podjednako bavio oblikovanjem stvarnih prostora i stvaranjem izmišljenih svjetova za kazalište i film. U njegovim se projektima susreću motivi povijesne arhitekture, mitologije, fantastike i futurističkih vizija, a dokumentarac istražuje kako nastaje takav osobni vizualni jezik. Ferenczfy-Kovács dobitnik je mađarske nagrade Kossuth, a film prikazuje i njegov privatni prostor, razgovore o snovima te odnos prema stvaralaštvu koje često doživljava kao samotnu aktivnost. Film je 2025. godine proizveo kArton studios, a redateljica je za njega nagrađena na 44. Mađarskom filmskom festivalu.

U 19 sati slijedi portugalski dokumentarac „Prva Siza“ redateljice Sare Nunes, posvećen počecima karijere Álvara Size Vieire, jednog od najpoznatijih živućih portugalskih arhitekata i dobitnika Pritzkerove nagrade 1992. godine. Za razliku od uobičajenih biografskih filmova koji se koncentriraju na najpoznatije građevine, ovaj se vraća projektu četiriju kuća u Matosinhosu, nastalom dok je Siza još bio student. Šezdesetak godina nakon njihove izgradnje arhitekt se ponovno susreće s Fernandom Netom, svojim prvim klijentom i vlasnikom jedne od kuća. Njihov susret postaje polazište za razgovor o arhitekturi koja se tijekom desetljeća mijenja zajedno s ljudima koji u njoj žive. Kuća nakon useljenja ne ostaje nepromijenjen projekt. Stanari je prilagođavaju svojim potrebama, mijenjaju namještaj, obnavljaju pojedine dijelove i stvaraju uspomene koje projektant nije mogao predvidjeti. Kroz razgovore sa Sizom, stanovnicima i arhitektonskim kritičarem Francescom Dal Coom film promatra što se događa s izvornom arhitektonskom zamisli kada građevina postane nečiji dom.

Sizin profesionalni put posebno je zanimljiv zbog njegove dosljednosti u proučavanju mjesta na kojem projektira. Njegove građevine često se opisuju kao jednostavne, ali iza takvog dojma nalaze se detaljna razmatranja svjetlosti, proporcija, pogleda i kretanja kroz prostor. Među njegovim poznatim projektima nalaze se bazeni u Leçi da Palmeiri, muzej suvremene umjetnosti Serralves u Portu i crkva Santa Maria u Marco de Canavesesu. Film „Prva Siza“ vraća se razdoblju prije međunarodnih priznanja i velikih javnih narudžbi, kada je mladi arhitekt tek počinjao razvijati svoj pristup projektiranju. Dokumentarac iz 2025. godine traje 60 minuta, a osvojio je i nagradu publike na festivalu Cinema Urbana, posvećenom arhitektonskom filmu.

Petak završava u 20.45 njemačkim dokumentarcem „Neki to vole lažno“ redatelja Stanislawa Muche, koji gledatelje vodi u Dafen, naselje na području kineskog Shenzhena poznato po proizvodnji slikarskih reprodukcija. Ondje tisuće slikara izrađuju kopije poznatih umjetničkih djela, od van Goghovih „Suncokreta“ i Monetovih „Lopoča“ do Rembrandtovih autoportreta i Leonardove „Mona Lise“. Film prikazuje tržište na kojem se reprodukcije prodaju po cijenama koje ovise o dimenzijama, složenosti motiva i potražnji. Prema podacima navedenima u festivalskom opisu, pojedine reprodukcije mogu se kupiti za nekoliko desetaka eura, dok složenije kompozicije postižu više cijene. Dafen je tijekom posljednjih desetljeća postao središte proizvodnje slika namijenjenih međunarodnom tržištu, a ondje se umjetnost istodobno tretira kao zanat, roba i izvor prihoda za brojne obitelji.

Muchin film otvara raspravu o autorstvu i vrijednosti umjetničkog rada. Slikar koji godinama reproducira van Goghove poteze mora razviti tehničku vještinu, poznavati boje i razumjeti kompoziciju, ali njegov rad na tržištu nema status originalnog umjetničkog djela. Istodobno, vrijednost izvornika može dosegnuti desetke ili stotine milijuna eura, pri čemu cijena ovisi o autorstvu, povijesti vlasništva, rijetkosti i interesu kolekcionara. Dokumentarac promatra svakodnevicu ljudi koji žive od reproduciranja svjetski poznatih slika, uključujući obitelji čija djeca odrastaju među kopijama djela koja se u europskim muzejima čuvaju iza sigurnosnih sustava. Riječ je o filmu koji se bavi i ekonomijom umjetnosti, radnim uvjetima te razlikom između tehničke izvedbe i umjetničkog autorstva.

Subota, 24. listopada, započinje u 11.30 posebnom projekcijom francuskog dokumentarca „Charlotte Perriand: Pionirka umjetnosti življenja“ redatelja Stéphanea Gheza. Film iz 2019. godine prati život i profesionalni razvoj dizajnerice Charlotte Perriand, rođene 1903. u Parizu, koja je tijekom 20. stoljeća sudjelovala u promjeni načina projektiranja namještaja i stambenih interijera. Perriand je 1927. počela surađivati s Le Corbusierom i Pierreom Jeanneretom, a njezin doprinos oblikovanju modernističkog namještaja danas je predmet brojnih izložbi i povijesnih istraživanja. Među poznatim komadima nastalima u tom profesionalnom okruženju nalaze se naslonjači i ležaljke s metalnim konstrukcijama, koji su postali prepoznatljivi primjeri dizajna 20. stoljeća. Iako su se takvi predmeti dugo povezivali ponajprije s Le Corbusierovim imenom, Perriandina uloga u njihovom razvoju danas je znatno bolje dokumentirana.

Njezin rad nije se ograničavao na oblikovanje pojedinačnih komada namještaja. Bavila se organizacijom malih stanova, mogućnostima industrijske proizvodnje, uporabom novih materijala i načinima na koje se životni prostor može prilagoditi svakodnevnim potrebama. Tijekom boravka u Japanu početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća upoznala je tradicionalne metode obrade drva, bambusa i druge lokalne materijale, što je utjecalo na njezin kasniji dizajn. Perriand je nastojala povezati funkcionalnost, dostupnost i kvalitetu stanovanja, a sudjelovala je i u projektiranju interijera za francusko planinsko odmaralište Les Arcs. Dokumentarac Stéphanea Gheza prati njezin razvoj od pariške avangarde do kasnijih projekata, pokazujući kako su se njezini stavovi o namještaju i prostoru mijenjali tijekom desetljeća.

U 17.15 na programu je španjolski dokumentarac „Bog to vidi“, koji su režirali Alex Guimerà i Guillem Ventura. Film se bavi Oscarom Tusquetsom Blancom, arhitektom, dizajnerom, slikarom i piscem rođenim 1941. godine u Barceloni. Tusquets je jedan od osnivača dizajnerske tvrtke BD Barcelona Design, koja je tijekom desetljeća surađivala s brojnim umjetnicima i dizajnerima te proizvodila namještaj koji se često nalazi na granici funkcionalnog predmeta i skulpture. Njegov profesionalni interes obuhvaća arhitekturu, industrijski dizajn, slikarstvo i književnost, a poznat je i po dugogodišnjem prijateljstvu sa Salvadorom Dalíjem. Upravo su osobni odnosi i susreti s drugim umjetnicima jedan od temelja dokumentarca, u kojem se spominju Miquel Barceló, Antonio López, Albert Serra i književnik Mario Vargas Llosa.

Tusquets pripada generaciji stvaratelja koja nije prihvaćala strogu podjelu između umjetničkih disciplina. U njegovu radu moguće je pronaći elemente klasične umjetnosti, suvremenog dizajna, dekorativnosti i ironije. Dokumentarac iz 2025. godine traje 89 minuta, a kroz razgovore i osobne anegdote prikazuje njegov odnos prema vlastitom radu, prijateljstvima i kulturnoj sredini u kojoj je djelovao. Posebno se bavi njegovim uvjerenjem da kreativni proces ne mora biti povezan s patnjom, iako zahtijeva disciplinu i dugotrajan rad.

U 19 sati slijedi „Kuća Cini Boeri“ talijanske redateljice Maddalene Bregani, dokumentarni portret arhitektice i dizajnerice koja je tijekom druge polovice 20. stoljeća razvila prepoznatljiv pristup stanovanju i oblikovanju namještaja. Cini Boeri, rođena 1924. u Milanu, diplomirala je arhitekturu na Politehničkom sveučilištu u Milanu, a tijekom ranog profesionalnog razdoblja surađivala je s Giom Pontijem i Marcom Zanusom. Poslije je otvorila vlastiti studio i razvila niz projekata koji su se bavili odnosom privatnosti, obiteljskog života i fleksibilnosti prostora. Njezin dizajnerski rad uključuje poznatu modularnu sofu Strips, fotelju Ghost izrađenu od savijenog stakla u suradnji s Tomuom Katayanagijem te namještaj koji je proizvodila talijanska tvrtka Arflex.

Boeri je posebnu pozornost posvećivala načinu na koji ljudi stvarno koriste prostor. Smatrala je da arhitektura mora omogućiti određenu slobodu pojedincu, čak i kada više ljudi dijeli isti dom. Njezini stambeni projekti zato često uključuju pažljivo organizirane privatne zone, mogućnost različitih načina korištenja prostorija i namještaj koji se prilagođava potrebama korisnika. Film Maddalene Bregani polazi od prostora u kojima je Boeri živjela i radila te kroz sjećanja članova obitelji, suradnika i ljudi koji su je poznavali rekonstruira njezinu osobnost i profesionalni put. Posebno je zanimljiv odnos između njezinih arhitektonskih ideja i obiteljskog života, jer je Boeri vlastita razmišljanja o stanovanju primjenjivala i u privatnom okruženju. Dokumentarac je nastao 2025. godine i prikazan je na Architecture Film Festivalu u Rotterdamu.

Subotnji program završava u 20.45 irskim dokumentarcem „GUGGI“ redatelja Iana Thuilliera. Film prati Dereka Rowena, poznatog pod umjetničkim imenom Guggi, koji je početkom osamdesetih godina bio jedan od osnivača dublinskog postpunk sastava Virgin Prunes. Grupa je bila poznata po eksperimentalnoj glazbi, kazališnim elementima nastupa i vizualnom identitetu koji se razlikovao od tadašnje konvencionalne rock scene. Nakon odlaska iz sastava Guggi se postupno posvetio slikarstvu, razvijajući prepoznatljiv motiv zdjela i posuda koje prikazuje u jednostavnim kompozicijama. Ti oblici u njegovim radovima često imaju simboličku dimenziju, a povezuju se s osobnim iskustvima, sjećanjima i odnosom prema duhovnosti.

Dokumentarac je sniman tijekom dvije godine u Dublinu i Provansi, a uključuje prizore iz umjetnikova ateljea, arhivske materijale i razgovore s ljudima koji su obilježili njegov privatni i profesionalni život. Među njima su Bono, pjevač grupe U2, glazbenik Gavin Friday, filmski redatelj Jim Sheridan i slikar Sean Scully. Guggi je odrastao u Dublinu u vrijeme kada se oblikovala glazbena scena iz koje su proizašli brojni međunarodno poznati irski izvođači. Njegova povezanost s Bonom i Gavinom Fridayem traje još od mladosti, a film istražuje kako su se njihova prijateljstva održala unatoč različitim profesionalnim putovima. Redatelj se pritom bavi i umjetnikovim odrastanjem, obiteljskim okolnostima te prijelazom iz glazbenog performansa u slikarstvo.

Nedjelja, 25. listopada, počinje u 16 sati američkim dokumentarcem „Stardust: Priča o ljubavi i arhitekturi“, koji je režirao Jim Venturi, sin arhitekata Roberta Venturija i Denise Scott Brown. Film donosi osobnu priču o njihovu dugogodišnjem braku, profesionalnoj suradnji i idejama koje su tijekom druge polovice 20. stoljeća utjecale na razvoj postmodernističke arhitekture. Robert Venturi bio je autor knjige „Complexity and Contradiction in Architecture“, objavljene 1966. godine, u kojoj je kritizirao pojednostavljene interpretacije modernističke arhitekture i zagovarao prihvaćanje složenosti, povijesnih referenci i različitih značenja građevina. Denise Scott Brown, arhitektica, urbanistica i teoretičarka, posebno se bavila odnosom arhitekture i svakodnevnog urbanog života, a njihovo zajedničko istraživanje Las Vegasa rezultiralo je knjigom „Learning from Las Vegas“, objavljenom 1972. godine u suradnji sa Stevenom Izenourom.

Njihov rad promijenio je način na koji se u arhitektonskoj teoriji promatraju komercijalni prostori, reklame, prometnice i obične gradske građevine. Umjesto da ih odbacuju kao nevažnu ili estetski manje vrijednu arhitekturu, Venturi i Scott Brown proučavali su njihove funkcije i značenja. Posebno su se zanimali za odnos između građevine i znakova kojima ona komunicira s okolinom. Njihova istraživanja izazivala su rasprave u arhitektonskoj zajednici, ali su postupno postala sastavni dio obrazovanja novih generacija arhitekata.

Dokumentarac „Stardust“ donosi i osobnu perspektivu njihove suradnje, uključujući pitanje profesionalnog priznanja Denise Scott Brown. Kada je Robert Venturi 1991. godine dobio Pritzkerovu nagradu, njegova dugogodišnja partnerica nije bila uključena među laureate, što je poslije izazvalo rasprave o položaju žena i priznavanju zajedničkog autorskog rada u arhitekturi. Film prati njihovu životnu priču kroz gradove koji su imali posebno mjesto u njihovoj biografiji, među kojima su Philadelphia, Rim, Venecija, Pariz, London i Las Vegas. Budući da je redatelj njihov sin, dokumentarac uključuje obiteljsku perspektivu koja se razlikuje od uobičajenih profesionalnih portreta. Njihov odnos prikazan je kroz svakodnevne razgovore, zajednička iskustva i dugotrajnu povezanost privatnog života s arhitektonskim radom.

U 18 sati slijedi „Izvan slike“, dokumentarac An.Ash Smolar iz 2025. godine, koji se izravno bavi položajem žena u povijesti arhitekture. Film istražuje zbog čega su brojne arhitektice, unatoč profesionalnom radu i sudjelovanju u velikim projektima, ostale izvan najpoznatijih povijesnih pregleda, stručnih publikacija i javnih priznanja. Problem nije ograničen na pojedinačne slučajeve. Tijekom velikog dijela 20. stoljeća žene su se suočavale s otežanim pristupom obrazovanju, profesionalnim udruženjima, samostalnim narudžbama i vodećim položajima u arhitektonskim uredima. Čak i kada su sudjelovale u projektiranju, njihov se doprinos nerijetko pripisivao muškim kolegama ili voditeljima studija.

Film se bavi načinima na koje se oblikuje službena povijest arhitekture i pitanjem tko odlučuje koja će imena ostati zabilježena. Arhitektonske nagrade, muzejske zbirke, monografije i sveučilišni programi imaju veliku ulogu u tome koji će autori postati poznati široj javnosti. Kada se pojedina arhitektica izostavi iz takvih pregleda, njezin rad može ostati slabo poznat desetljećima, čak i ako su građevine na kojima je radila i dalje u svakodnevnoj uporabi. Dokumentarac također prati suvremene napore da se rad zanemarenih autorica ponovno istraži i predstavi javnosti. U kontekstu ovogodišnjeg DA2 programa posebno se nadovezuje na filmove o Charlotte Perriand, Cini Boeri i Denise Scott Brown, čije karijere pružaju konkretne primjere različitih iskustava žena u arhitekturi i dizajnu.

Festival će u nedjelju u 20 sati zatvoriti dokumentarac „Akris: Moda s tradicijom“ njemačkog redatelja Reinera Holzemera, posvećen švicarskoj modnoj kući Akris i njezinu kreativnom direktoru Albertu Kriemleru. Modnu kuću osnovala je Alice Kriemler-Schoch 1922. godine u St. Gallenu, gradu poznatom po tekstilnoj industriji i proizvodnji vezene čipke. Tijekom sljedećih desetljeća obiteljski posao prerastao je u međunarodnu modnu kuću koja je zadržala neovisnost i usmjerenost na kvalitetu materijala, preciznu izradu i krojeve prilagođene svakodnevnom nošenju. Albert Kriemler preuzeo je kreativno vodstvo 1980. godine, a njegov rad karakteriziraju istraživanje tekstila, arhitektonska konstrukcija odjeće i suradnja s umjetnicima.

Dokumentarac prati Alberta i Petera Kriemlera tijekom priprema za obilježavanje stote obljetnice modne kuće, uključujući organizaciju revije u Parizu i muzejske izložbe u Zürichu. Kamera ulazi u atelje i prikazuje postupke koji prethode predstavljanju nove kolekcije, od odabira tkanina i razvoja krojeva do završnih proba. Film također istražuje kako se obiteljska tvrtka prilagođavala promjenama u modnoj industriji, osobito u razdoblju kada su brojne povijesne modne kuće postale dijelom velikih međunarodnih luksuznih grupacija. Reiner Holzemer već se bavio modnim stvarateljima u dokumentarcima o Driesu Van Notenu i Martinu Margieli, a njegov film o Akrisu nastavlja interes za radne procese, osobnosti dizajnera i organizaciju modnih ateljea. Film iz 2025. godine traje 89 minuta i osvojio je priznanje za modni dokumentarac na Newport Beach Film Festivalu.

Ovogodišnji DA2 program tako povezuje različita razdoblja umjetnosti i dizajna, od modernističkih eksperimenata prve polovice 20. stoljeća do suvremenih rasprava o autorstvu, profesionalnom priznanju i tržišnoj vrijednosti umjetničkih djela. Filmovi o Rothku, Mirallesu i Sizi približavaju individualne stvaralačke procese, dok dokumentarci o Perriand, Boeri i Scott Brown istražuju odnos arhitekture prema svakodnevnom životu i društvenim okolnostima. Priče o Guggiju i Tusquetsu pokazuju kako pojedini umjetnici tijekom karijere prelaze iz jedne discipline u drugu, a film o kineskom Dafenu postavlja pitanje granice između umjetničkog rada i industrijske proizvodnje. Selekcija se pritom ne ograničava na poznata imena, već uključuje i manje poznate stvaratelje čiji profesionalni putevi nude drukčiji pogled na umjetnički rad.

Umjetnička ravnateljica i selektorica festivala Tina Hajon u najavi osmog izdanja istaknula je želju da se publici predstave različite kreativne osobnosti, uključujući autorice čiji doprinos povijesti arhitekture i dizajna nije uvijek bio primjereno prepoznat. Program je sastavljen tako da publika može pratiti razvoj pojedinih autora, ali i upoznati okolnosti u kojima su nastajali njihovi projekti. O festivalskoj nagradi Iskra odlučivat će žiri u sastavu Ivan Doroghy, Audrey Faucher i Mia Roth Čerina. Nagrada se dodjeljuje filmu iz natjecateljskog programa, dok posebne projekcije ostaju izvan konkurencije.

Filmske projekcije pratit će razgovori „Šta DA?“, u kojima će stručnjaci iz područja umjetnosti, arhitekture, dizajna i drugih kreativnih profesija raspravljati o temama otvorenima u dokumentarcima. Takav format omogućuje da se pitanja iz filmova povežu s profesionalnim iskustvima domaćih autora i s konkretnim primjerima iz arhitektonske i umjetničke prakse. Razgovori su dio festivalskog koncepta od ranijih izdanja, a zamišljeni su kao nastavak projekcija u kojem publika može čuti različita tumačenja prikazanih djela i životnih priča.

DA2 Film Festival osnovan je 2019. godine, a tijekom prethodnih sedam izdanja predstavio je dokumentarce o brojnim poznatim umjetnicima, arhitektima i dizajnerima. Među autorima čiji su se životi i radovi našli u ranijim festivalskim programima bili su Marina Abramović, Maurizio Cattelan, Renzo Piano, Bjarke Ingels, Jeff Koons, Bruce Mau i Annie Lennox. Festival se profilirao kao specijalizirana filmska manifestacija koja dokumentarnim filmom približava područja arhitekture, dizajna i vizualnih umjetnosti publici izvan uskih profesionalnih krugova.

Osmo izdanje nastaje u produkciji Pari Pikule i Secret Arts Cinema, uz podršku Grada Zagreba, Hrvatskog audiovizualnog centra i Turističke zajednice grada Zagreba. Partnerske institucije su Institut Liszt – Mađarski kulturni centar, Talijanski kulturni centar i Obala Art Centar Sarajevo. Ulaznice za pojedinačne projekcije dostupne su putem Eventima i na njegovim ovlaštenim prodajnim mjestima, a u ponudi je i festivalski paket za svih dvanaest filmova, po cijeni od 51,50 eura s uključenom naknadom za izdavanje. Projekcije u Institutu Liszt održavat će se od 22. do 25. listopada, dok je festival najavljen za razdoblje od 21. do 25. listopada. Online program bit će dostupan od 23. listopada do 1. studenoga na platformi ondemand.kinomeetingpoint.ba. Dodatne informacije o programu, projekcijama i popratnim događanjima objavljuju se na službenoj stranici www.da2filmfestival.com i društvenim mrežama festivala.