Nikolina Pišek servirala je jesenski look koji ćemo rado kopirati čim zahladi
Nikolina Pišek za jesenske dane bira kombinaciju koja se oslanja na crnu kožu, jednostavan sivi komad i nekoliko detalja u toplijim tonovima. Outfit je prilagođen prijelaznom razdoblju u kojem jutra i večeri već traže nešto zatvoreniju odjeću, dok preko dana još uvijek nije vrijeme za teške kapute i debele slojeve.
Osnova looka je crno kožno odijelo sastavljeno od strukiranog sakoa i hlača širokih nogavica. Sako prati liniju tijela i lagano se sužava u struku, dok duža silueta završava preko bokova. Koža ima diskretan reljefni uzorak koji podsjeća na krokodilsku teksturu, pa potpuno crna površina ne djeluje jednolično. Klasični reveri, dugi rukavi i jednostavno kopčanje zadržavaju formu sakoa, dok sjaj kože posebno dolazi do izražaja na dnevnom svjetlu.
Hlače nastavljaju istu teksturu i boju, ali su krojene opuštenije. Visoki struk i ravniji gornji dio prelaze u duge, široke nogavice koje se lagano šire prema dnu. Takav kroj dobro funkcionira uz strukirani gornji dio jer outfit ostaje definiran u struku, a ostatak siluete djeluje opuštenije. Duljina hlača gotovo prekriva obuću, što dodatno izdužuje cijelu liniju.
Ispod crnog sakoa Nikolina nosi jednostavnu sivu dolčevitu. Upravo taj komad cijeloj kombinaciji daje izraženiji jesenski karakter. Siva razbija dominaciju crne, ali ostaje dovoljno neutralna da se uklopi s kožom i modnim dodacima. Dolčevita je pripijena uz tijelo i nema vidljivih ukrasa, pa se lako uklapa ispod strukiranog sakoa bez dodatnog volumena. Za hladnija jutra kakva dolaze tijekom jeseni ovakav spoj dolčevite i kožnog sakoa može biti praktična alternativa klasičnoj jakni.
Na nogama su otvorene sandale s vrlo tankom, visokom metalnom potpeticom. Tamnosmeđi ton obuće povezan je s torbom, dok minimalistički remenčići ostavljaju stopalo gotovo potpuno otvorenim. To je ujedno detalj koji kombinaciju zadržava između kasnog ljeta i prave jeseni. Kada temperature dodatno padnu, isti koncept outfita lako bi funkcionirao s gležnjačama ili zatvorenim cipelama.
Torba je manjih dimenzija, izrađena u tamnosmeđem materijalu koji izgledom podsjeća na brušenu kožu. Ima izduženu, blago zaobljenu formu, kratku ručku i zlatne metalne detalje. Smeđa uz crnu kožu unosi topliji ton, a zlatni elementi na torbi povezuju se sa zlatnim hoop naušnicama koje Nikolina nosi uz ovaj look.
Crne sunčane naočale imaju širok, geometrijski okvir i dodatno prate tamnu paletu odijela. Nakit je sveden na nekoliko komada, među kojima se najviše vide zlatne naušnice i prstenje. Manikura je svijetla i neutralna, bez jarke boje koja bi odvlačila pažnju od odjeće.
Kosu nosi raspuštenu, s dugim valovima i prijelazom iz tamnosmeđeg korijena prema toplijim karamel i medenim tonovima na dužinama. Volumen i mekani valovi ublažavaju strože linije kožnog odijela. Make-up je također u neutralnim, toplim tonovima, s definiranim očima, uređenim obrvama i nude ružem.
Cijela kombinacija dobro se uklapa u početak jeseni, posebno u dane kada se izmjenjuju svježija jutra i još uvijek ugodne dnevne temperature. Kožno odijelo daje dovoljno pokrivenosti, dolčevita uvodi dodatni sloj, a sandale zadržavaju dio prijelaznog, ranog jesenskog karaktera. Crna, siva i tamnosmeđa čine paletu koja se lako može prenijeti i u hladniji dio sezone jednostavnom zamjenom otvorenih sandala zatvorenom obućom i dodavanjem kaputa.
Osnovu kombinacije čine bijela majica kratkih rukava s reljefnim natpisom „BERBA 1971” u svijetloplavoj boji i crne traperice visokog struka, blago suženog kroja
Prošlogodišnji Advent u Zagrebu umjetnik Saša Šekoranja obilježio je instalacijom „Prvi snijeg”, kojom je prostor nekadašnje Prve gradske štedionice u prolazu Oktogon pretvorio u mjesto susreta likovne umjetnosti, glazbe i uspomena na stari Zagreb. Središnji dio instalacije činio je gotovo deset metara visok božićni bor oblikovan od svjetlom ispisanih stihova pjesme „Prvi snijeg”, koju je izvodila Gabi Novak, na tekst Ivice Krajača i glazbu Nikice Kalogjere. Prostorom se širila njezina izvedba pjesme, a oko svjetlosnog bora bilo je raspoređeno pedesetak Šekoranjinih crteža i skica izrađenih perom i tušem. Na njima su se nizali prizori zagrebačkih krovova, dimnjaka, krošnji, glazbenog paviljona, stare uspinjače i drugih gradskih motiva koji su podsjećali na zimski Zagreb. Instalacija je otvorena 19. prosinca 2025. godine, a bila je zamišljena kao umjetnikov dar gradu i posveta Gabi Novak. Šekoranja je tada poznatu pjesmu pretvorio u prostornu kompoziciju u kojoj su se svjetlost, rukom nacrtani prizori i glazba povezali u osobnu priču o gradu.
Džejla Ramović i Jakov Jozinović, dvoje mladih izvođača regionalne glazbene scene, predstavili su zajedničku pjesmu „Suze“, kojom su ostvarili suradnju o kojoj se počelo razmišljati još nakon njihova prvog zajedničkog nastupa. Duet je nastao iz međusobnog poštovanja, dugogodišnje želje za zajedničkim radom i iskustva koje su podijelili pred publikom, a u njegovu stvaranju sudjelovali su glazbenici s kojima je Jozinović već ranije surađivao. Pjesma je okupila izvođače čiji se glasovi razlikuju po boji i načinu interpretacije, ali su upravo u tim razlikama pronašli prostor za zajednički glazbeni izraz.
Pisanje poezije u kontekstu muške emocionalne ekspresije sve se češće promatra kao prostor u kojem se razgrađuju dugotrajni kulturni obrasci šutnje, emocionalne suzdržanosti i društveno uvjetovane ideje o tome što znači biti „jak“, pri čemu se snaga tradicionalno pogrešno poistovjećivala s potiskivanjem osjećaja, umjesto s njihovim razumijevanjem i svjesnim izražavanjem. U suvremenom psihološkom i kulturnom diskursu poezija se tako ne pojavljuje samo kao književna forma, nego i kao alat introspekcije, samoregulacije i kreativne obrade unutarnjih stanja, osobito kod muškaraca koji su odrastali u okruženjima u kojima emocionalna artikulacija nije bila poticana ili je bila doživljavana kao slabost.
U suvremenom društvu, u kojem se granice između fizičkog i digitalnog prostora sve brže brišu, terapijski pristupi mentalnom zdravlju doživljavaju duboku transformaciju, a među najintrigantnijim i najperspektivnijim inovacijama ističu se tehnologije proširene stvarnosti (AR) i virtualne stvarnosti (VR). Njihova primjena u području mentalnog zdravlja, osobito kada je riječ o muškoj populaciji, otvara sasvim novu dimenziju razumijevanja stresa, anksioznosti i emocionalne regulacije, ali i redefinira načine na koje se uopće pristupa psihološkoj podršci u 21. stoljeću. Važno je pritom naglasiti da svaka primjena ovakvih terapijskih pristupa mora biti shvaćena isključivo kao komplementarna medicinskim postupcima, te da je uvijek i isključivo obavezna konzultacija, pregled i procjena kod doktora i u bolnici ili drugoj ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi prije bilo kakvog uključivanja u terapijske protokole.
U vremenu koje neumoljivo diktira brzinu, učinkovitost i površnost, čin brijanja gotovo je neprimjetno sveden na rutinski zadatak, lišen pažnje, značenja i osobnog doživljaja. Ipak, iza tog svakodnevnog pokreta, koji mnogi obavljaju mehanički i bez razmišljanja, skriva se potencijal za nešto mnogo dublje i suptilnije — prostor introspekcije, ritual koji nadilazi fizičku potrebu i prelazi u sferu svjesnog postojanja. Umjetnost ritualnog brijanja nije tek povratak tradiciji, nego svjesna odluka da se vlastitom tijelu, vremenu i umu pristupi s pažnjom kakvu rijetko njegujemo u suvremenom životu.