“Tajni akord” Ivana Škrabea i Mehmeda Begića album je koji zvuči poput izgubljene beat generacije na jadranskoj magistrali

Od prvih taktova jasno je da ovo nije album koji pokušava zadovoljiti algoritme ni uhvatiti trendove. „Tajni akord“ nastaje iz nekog drugog vremena i unutarnjeg prostora – onog u kojem su Leonard Cohen, Bob Dylan, Tom Waits, beat književnost, jazz barovi i kasnonoćni radijski programi još uvijek imali moć mijenjati živote. Album objavljen za nezavisnu izdavačku kuću “InterstellaR.” djeluje poput zbirke razglednica poslanih iz različitih gradova, pustinjskih motela i unutarnjih pejzaža dvojice autora koji su godinama gradili vlastite umjetničke svjetove, svatko na svojoj strani granice, a sada ih spojili u jednu cjelinu.

Ivan Škrabe već je godinama jedna od najmističnijih pojava regionalne kantautorske scene. Njegova biografija ne zvuči poput tipične glazbene karijere, nego kao uvod u roman. Formativne godine proveo je između Jastrebarskog, Zagreba, Firence i otoka Iža, studirao filozofiju i religijske znanosti, svirao po festivalima, živio daleko od estradne užurbanosti i godinama stvarao glazbu koja se opire svakom pokušaju žanrovskog zatvaranja. Njegove pjesme često opisuju kao mantrične, psihodelične i gotovo obredne, a kritičari su ga tijekom godina nazivali jednim od najtalentiranijih i najnepredvidivijih hrvatskih kantautora. Njegov glas nikada ne djeluje nametljivo – više podsjeća na pripovjedača koji sjedi preko puta vas u polumračnom baru i priča priče koje zvuče kao snovi.

S druge strane nalazi se Mehmed Begić – pjesnik, nomad, prevoditelj, autor spoken word poezije i čovjek čija biografija jednako lako može pripadati književniku, glazbeniku ili filmskom scenaristu. Rođen u Čapljini, godine je proveo u Nikaragvi i Dominikanskoj Republici, prevodio Leonarda Cohena, istraživao hispanoameričku poeziju i stvarao djela koja su odavno stekla kultni status među ljubiteljima regionalne alternativne književnosti. Njegove knjige nose naslove poput „Vrijeme morfina“, „Pisma iz Paname: detektivski jazz“ ili „Pauk u meskalinu“, a upravo ta estetika noćnih gradova, beatničke melankolije i egzistencijalnog lutanja snažno se osjeća i na „Tajnom akordu“.

Njihova suradnja djeluje prirodno, gotovo sudbinski. Kroz devet pjesama albuma prolaze trubaduri, lutalice, kockari, izgubljeni sinovi Dylana i Cohena, žene koje djeluju poput priviđenja i gradovi koji se pojavljuju kao kratki bljeskovi u retrovizoru automobila. Sve započinje pjesmom „Gledanje kroz papir“, atmosferičnim otvaranjem u kojem se uz gitare i četkice bubnjeva pojavljuje i pisaća mašina Mehmeda Begića – detalj koji savršeno definira poetiku cijelog projekta. Zvuk tipki koje udaraju po papiru ovdje nije efekt nego simbol; podsjetnik da je riječ o albumu nastalom iz riječi jednako koliko i iz glazbe.

Posebno mjesto zauzima singl „Budni i ludi“, pjesma koja zvuči kao soundtrack noćne vožnje prema nepoznatom gradu. Begić ju opisuje kao cestu kojom vas vozi Del Shannon, stazu niz koju se do refrena spušta Bob Dylan i mjesto na kojem Jim Morrison još uvijek pleše budan i lud. U toj jednoj pjesmi sažeta je čitava estetika albuma – nostalgija za vremenom kada su pjesme bile više od potrošne zabave, kada su nosile miris motela, benzinskih postaja i neprospavanih noći.

No „Tajni akord“ nije tek romantično zazivanje prošlosti. Album vrlo precizno pokazuje kako kantautorska glazba i danas može zvučati svježe, uzbudljivo i autentično. Veliku ulogu u tome ima produkcija Dejana Lapanje, slovenskog glazbenika i producenta koji je album snimao, miksao i masterirao u svom Resnevem studiju. Lapanja je uspio zadržati sirovu emocionalnost pjesama, ali im istovremeno dati širinu i atmosferu zbog koje cijeli album diše poput soundtracka za imaginarni road movie.

Važnu ulogu imaju i gostujući glazbenici. Trube Luke Mrše pjesmama daju gotovo filmsku dimenziju, posebno u završnoj pjesmi „Sedam“, koja flertuje s poetikom kasnonoćnog radija i jazz klubova američkog juga. Električne gitare Ivana Glasnovića unose prljavu, bluzersku teksturu, dok vokal Katarine Juvančič u pjesmi „Starom navikom da lutam“ albumu daje nježan kontrapunkt njegovoj dominantnoj muškoj melankoliji.

Iako je riječ o glazbenom albumu, „Tajni akord“ funkcionira gotovo kao književno djelo. Svaka pjesma djeluje poput zasebnog poglavlja, a zajedno stvaraju atmosferu neprestanog putovanja – fizičkog, emocionalnog i duhovnog. Tu su tragovi Kerouaca, Cohena i bitničke poezije, ali i specifična regionalna senzibilnost koja cijelom projektu daje autentičnost. Ovdje nema pokušaja imitacije američkih uzora; Škrabe i Begić njihove poetike prevode na jezik balkanskih cesta, jadranskih noći i posttranzicijske melankolije.

Možda je upravo zato „Tajni akord“ toliko poseban. U vremenu hiperprodukcije i brzog zaboravljanja, ovaj album ne pokušava biti viralan ni instantan. On traži slušatelja koji će mu se prepustiti polako, možda kasno navečer, kad grad utihne i ostanu samo glas, gitara i osjećaj da negdje u pozadini još uvijek postoji neka stara, zaboravljena frekvencija na kojoj glazba može zvučati iskreno.