Sve je krenulo sasvim spontano, jednim reelom koji je u vrlo kratkom roku izazvao velik broj reakcija i komentara. Nakon što je RAYE 20. ožujka objavila spot za “Click Clack Symphony”, pojavile su se očite vizualne sličnosti s kadrovima iz Gininog spota, koji u tom trenutku još nije bio objavljen. Reakcije ekipe koja je radila na spotu bile su brze i glasne, komentari Ginininih obožavatelja i pratitelja na društvenim mrežama brojni, a cijela se situacija u vrlo kratkom roku pretvorila u pozitivnu priču, onu koja potvrđuje kako “veliki umovi slično misle”.
Internet je, očekivano, eksplodirao. “Prva reakcija mi je bila panika, nisam znala bi li se smijala ili plakala, moja ekipa sa seta je bila u šoku! Morala sam to podijeliti na mrežama, uz scene iz mog spota s datumom snimanja, koji je bio 8 dana prije nego što je Raye objavila svoj spot.” kaže Gina.
Kronologija priče ide ovako: Ginin spot snimljen je 12. ožujka, nekoliko dana prije objave Rayeinog videa, dok je službeni izlazak zakazan za 8. travnja, objasnila je Gina na svojoj Instagram stranici. “Ona voli” tako prirodno dobiva dodatni sloj značenja
Pjesma govori o odnosima u kojima postoji privid bliskosti, ali ne i stvarna povezanost. O situacijama u kojima netko voli pažnju, sigurnost ili ideju odnosa, ali ne i osobu koja stoji ispred njega. Emotivno suzdržana, ali precizna, “Ona voli” otvara prostor za prepoznavanje, bez dramatizacije, ali s vrlo jasnim osjećajem praznine koji ostaje.
Nastavite čitati nakon oglasa
Vizualno, spot prati isti ton: intiman, pomaknut i lagano distanciran, fokusiran na atmosferu više nego na narativ, što dodatno pojačava osjećaj neizrečenog.
Upravo ta neizvjesnost ono je što povezuje cijelu priču i pjesmu i trenutak koji joj je prethodio. Koliko brzo donosimo zaključke, koliko lako povjerujemo u ono što vidimo i koliko često stvarnost dođe tek naknadno.
Nastavite čitati nakon oglasa
Autori pjesme su Gina Damjanović i Marko Bratoš, a režiju spota potpisuje Nina Damjanović.
Pjesma “Ona voli” i spot su dostupni na svim digitalnim platformama.
Postoje večeri koje jednostavno nadilaze uobičajene koncertne doživljaje, večeri koje se ne pamte samo po glazbi, već po emociji koja se zadrži dugo nakon posljednjeg akorda – a upravo takva večer očekuje nas 19. lipnja 2026. godine na čarobnoj Ljetnoj pozornici u Opatiji, kada će jedna od najvoljenijih hrvatskih glazbenih diva, Doris Dragović, stati pred publiku i još jednom dokazati zašto njezino ime desetljećima nosi težinu istinske glazbene veličine.
Grupa Viva, omiljena splitska glazbena formacija koja već više od dva desetljeća svojom glazbom prati živote brojnih slušatelja, ponovno je uspjela dirnuti srca publike, i to s pjesmom koja nosi najiskreniju i najtopliju poruku ljubavi – novim singlom pod nazivom “Vridilo se molit”. Ova pjesma nije samo još jedan glazbeni uradak u njihovom bogatom opusu, već svojevrsna emotivna izjava koja zrači toplinom, iskrenošću i autentičnošću, baš kao da grupa ponovno objavljuje svoj prvi singl, a ne nasljednicu hitova koji su ih učvrstili u srcima obožavatelja. Pjesme poput “Ja oprostit ću sve”, “Šteta duše, šteta tila”, “Dalmatinac i ni riči više” te “Volin sve bilo” učinile su Vivu bendom koji publiku prati kroz sve životne situacije, od najradosnijih do onih koje diraju u srce svojom tugom, potvrđujući kako glazba, kada je iskrena, može postati vjerni suputnik na životnom putu.
U vremenu u kojem se stvarnost svakodnevno rasipa u milijunima digitalnih fragmenata, u kojem se granica između dokumentiranog i konstruiranog gotovo neprimjetno briše, a pažnja publike neumoljivo raspršuje između beskrajnih nizova sadržaja, povratak dokumentarnom filmu djeluje gotovo kao čin tihog otpora – spor, promišljen i duboko ljudski. Upravo u takvom kontekstu, najava 22. izdanja Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox ne funkcionira tek kao informacija o još jednom kulturnom događanju, već kao poziv na zaustavljanje, promatranje i razumijevanje svijeta koji nas okružuje, ali i onih njegovih dijelova koji nam inače ostaju nedostupni.
Dermot Kennedy, irski kantautor čiji se emotivan i snažan glas odavno profilirao među najprepoznatljivijima na suvremenoj glazbenoj sceni, s objavom trećeg studijskog albuma The Weight of the Woods otvara novo i osobito zrelo poglavlje svoje karijere koje obilježava njegov umjetnički razvoj, intimnost izraza i duboku povezanost s vlastitom glazbenom i životnom pričom. The Weight of the Woods službeno je objavljen 3. travnja 2026. godine za Island Records i Interscope Records, a nastao je u produkciji Gabea Simona, producenta poznatog po radu s imenima poput Noah Kahana i Lane Del Rey, pri čemu je glazba pisana i snimana između ruralne Irske, u blizini Kennedyjeva doma, i glazbeničke prijestolnice Nashvillea, čime album ujedinjuje autentične irske glazbene korijene s američkim country i folk senzibilitetom koji je umjetniku osobno blizak i inspirativan.
U vremenu u kojem glazba često ostaje na razini prolaznog dojma, bend Ischariotzcky odlučno bira suprotan smjer – onaj koji traži strpljenje, introspekciju i emocionalnu izloženost. Njihov novi singl ‘No Rest’ ne nastoji osvojiti na prvu, već se polako uvlači pod kožu, otkrivajući slojeve koji nadilaze uobičajeni okvir rock izraza i ulaze u prostor osobnog suočavanja s gubitkom, bolešću i tihim, ali upornim procesom ozdravljenja.
U ciklusu Lisinski subotom, ovaj put iznimno u nedjelju, gostuje orkestar koji u Zagreb dolazi nakon što je bio rezidencijalni orkestar netom održanog Salzburškog uskrsnog festivala.
Zagreb je sinoć postao mjesto gdje glazba nadilazi vrijeme i prostor, a emocija nadmašuje samu ideju koncerta. Dvorana Lisinski, rasprodana do posljednjeg mjesta, odjekivala je snažnim tonovima bezvremenske talijanske kancone, dok je glas Al Bana ispunjavao svaki kutak prostora, stvarajući osjećaj intimnosti unatoč veličini događaja. Ovo nije bio tek još jedan datum na svjetskoj turneji – ovo je bio susret dvaju svjetova: umjetnika koji ovaj grad doživljava kao svoj drugi dom i publike koja je generacijama odrastala uz njegove pjesme. Večer je bila ne samo glazbeno, već i emocionalno putovanje koje je povezalo generacije, premostilo jezične barijere i utkalo životne priče u jedno nezaboravno iskustvo, a kulminacija večeri stigla je završnim taktovima svjetskog hita “Felicità”, koji je ujedinio dvoranu u zajedničkom slavlju života i radosti.
U srcu Pule, ondje gdje se slojevi povijesti susreću s tihim ljetnim večerima i gdje kamen pamti glasove davnih vremena, ove će se lipanjske noći dogoditi susret glazbe i prostora kakav se ne doživljava često. Malo rimsko kazalište, skriveni dragulj antičke arhitekture, ponovno će oživjeti – ovoga puta u znaku suvremenog virtuoziteta i bezvremenskih melodija koje nadilaze žanrove i epohe.
Kada se govori o trenutnoj kulturnoj dinamici u kojoj se različite umjetničke forme i žanrovi prožimaju, rijetko se može pronaći primjer koji tako jasno spaja suvremenu pop glazbu i suvremenu kinematografiju kao što to čini utjecaj Reputation turneje Taylor Swift na film Mother Mary i izvedbu Anne Hathaway. Ovaj utjecaj nije površna referenca niti marketinški trik — radi se o stvarnom, duboko promišljenom i višeslojnom procesu oblikovanja karaktera, vizualne estetike i ambijenta filmskog djela kroz prizmu popularne glazbene kulture.
U digitalnom oceanu društvenih mreža, gdje objave brzo dolaze i nestaju, jedna stara poruka iz prošlosti ponovno je ugledala svjetlo dana, izazvavši lavinu reakcija i smijeha među internetskom publikom. Riječ je o tweetu Travisa Kelcea, zaručnika svjetski poznate pjevačice Taylor Swift, koji je prije čitavih šesnaest godina – u mladenačkoj euforiji i snu o uspjehu – podijelio svoje misli o Mjesecu i viziji vlastite budućnosti. Njegova poruka, jednostavna a opet naivna, glasila je otprilike ovako: “Mjesec izgleda nevjerojatno večeras… Odmorit ću se ovdje malo i samo vizualizirati svoj uspjeh te upijati prizor.”
Postoje projekti koji već u najavi zvuče kao sigurna karta za uspjeh, ali postoje i oni rjeđi, intrigantniji, koji djeluju kao sudar različitih svjetova – književnog, glumačkog i produkcijskog – i upravo u toj napetosti kriju svoj potencijal. Serija The Corrections pripada ovoj drugoj kategoriji. Jer kada se u istoj rečenici nađu ime jedne od najvećih glumica današnjice, roman koji se desetljećima smatra referentnom točkom suvremene američke književnosti i platforma koja oblikuje način na koji gledamo serije, tada očekivanja prirodno rastu izvan uobičajenih okvira.
Hollywood ponovno otvara vrata jedne od svojih najromantičnijih i najmitologiziranijih priča – ali ovoga puta u znatno mračnijem, introspektivnijem tonu koji obećava sasvim drukčije iskustvo od onoga na koje smo navikli.
Poseban detalj bio je odvojiva podsuknja koja je pružala dodatnu pokrivenost, dok je lepršavi porub do koljena unio dinamiku u kretanju i dao haljini lagani, gotovo fluidni karakter.
