Marko Petrić otkriva zašto nikada ne osjeća da je potpuno zreo kao glumac
U trenutku kada se u domaćem kulturnom prostoru često traže brze definicije, jasne etikete i laka prepoznatljivost, Marko Petrić ostaje glumac koji se tim zakonitostima tiho, ali dosljedno opire. Njegov profesionalni put, koji se proteže od klasičnog kazališnog obrazovanja i ansambl-igre do televizijske i filmske popularnosti, ne može se svesti na jednu ulogu, jedan format ili jedan medij. Ono što ga povezuje i određuje jest proces – stalni povratak na početak, svjesno odbijanje komfora i trajna potreba za istraživanjem.
Kada danas govori o glumačkoj zrelosti, Petrić ne nudi romantičnu ideju „prelaska praga“ nakon kojeg je sve jasno i zaokruženo. Naprotiv, on inzistira na stalnom resetiranju. Svaki novi projekt za njega započinje iz nule, bez obzira na iskustvo, prethodne uspjehe ili stečeni status. Tek kada ovlada materijalom i unutar zadane strukture pronađe sigurnost i slobodu, govori o nečemu što se može nazvati zrelošću – ali i tada s oprezom. Razvoj glumca, prema njegovu shvaćanju, neraskidivo je povezan s osobnim razvojem, a ideja konačne, dovršene zrelosti ostaje iluzija. U tom kontinuiranom kretanju, u tom odbijanju konačnih odgovora, leži i temelj njegove profesionalne etike.
U središtu njegova interesa danas nalazi se sinteza: forma, tekst, psihološka dubina lika i odnos s publikom ne postoje odvojeno, već samo u međusobnoj ovisnosti. Forma bez sadržaja za njega je prazna, jednako kao i psihološki razrađen lik koji ne uspijeva uspostaviti vezu s gledateljem. Upravo tu Petrić vidi posebnost kazališta – u neposrednom, neponovljivom susretu između izvođača i publike. Taj odnos, naglašava, ne može zamijeniti ni reproducirati umjetna inteligencija: ljudska prisutnost, improvizacija u realnom vremenu, prijenos emocije i energije događaju se samo „ovdje i sada“. Svaka je izvedba drugačija, čak i kada je naslov isti, jer publika nije ista, a ni izvođači nisu u istom unutarnjem stanju. Taj neuhvatljivi, ali presudni ljudski faktor ostaje srž njegova shvaćanja glume.
Petrićeva karijera obilježena je stalnim prelascima između kazališta i rada pred kamerom, a te dvije sfere ne doživljava kao suprotstavljene, već kao međusobno nužne. Kazalište mu često dolazi kao odmor od snimanja, dok kamera postaje predah od kazališne svakodnevice. Iako se obje prakse nazivaju istim imenom – gluma – alati koje zahtijevaju bitno su različiti. Kamera traži preciznost, mirnoću i gotovo asketski fokus, kao i jasno razumijevanje kontinuiteta, budući da se rijetko snima kronološki. Kazalište, s druge strane, podrazumijeva punu tjelesnu ekspresiju, rad s glasom i jasno oblikovan luk predstave od početka do kraja. Upravo ta izmjena registara održava ga budnim i kreativno aktivnim.
Unatoč brojnim zahtjevnim ulogama koje su od njega tražile duboko emocionalno i psihološko kopanje, Petrić ne prepoznaje iskustvo u kojem bi se morao „ponovno sastavljati“ kao glumac. Granice je pomicao, istraživao i testirao, ali nikada nije osjetio da se profesionalno raspao. Ta stabilnost ne proizlazi iz lakih izbora, već iz jasno postavljenog odnosa prema vlastitom procesu i granicama. Kazalište u njegovu životu nikada nije bilo nužnost u egzistencijalnom smislu, već prostor slobode. Iako priznaje da je u mlađim godinama prema njemu ponekad imao površniji odnos, danas ga doživljava kao drugi dom. Razvijeni osobni glumački proces naučio ga je važnosti potpune predanosti od samog početka. Kazalište za njega nije hijerarhijska struktura, već kolektiv u kojem svi imaju jednaku važnost – od tehničkog osoblja do uprave – i u kojem se gradi gotovo obiteljska atmosfera.
Iako se u javnosti često percipira kao „tražen“ glumac, Petrić vrlo trezveno govori o realnosti domaćeg tržišta. Kontinuitet posla nikada nije zajamčen, a privilegij potpunog biranja projekata rijetko je stvaran. Umjesto kalkulacije, vodi se zahvalnošću za priliku i iskrenom glađu za izazovima, uz želju da tijekom karijere oblikuje što širi i raznolikiji raspon uloga.
U radu na liku polazi od instinkta, ali ga brzo podupire analizom i istraživanjem. Ne govori o ravnoteži kao apstraktnom cilju, već o praktičnom korištenju svih dostupnih alata. Tijelo u kazalištu ima posebno mjesto: ono je, prema njegovim riječima, vanjska manifestacija unutarnje geste. Ipak, tijelo i govor moraju biti u potpunom suglasju – u suprotnom, izvedba sklizne u neželjeni žanr. Iako je ostvario niz ozbiljnih i dramatskih uloga, priznaje da je najmanje imao prilike raditi u satiri i komediji, upravo onim žanrovima koji ga danas najviše intrigiraju. Televizijsku popularnost prihvaća bez zadrške, svjestan da ona često nadjačava kazališni rad u percepciji publike, ali istodobno ga veseli kada upravo ta vidljivost nekoga dovede u kazalište.
U profesionalnim odlukama jasno slijedi vlastiti unutarnji kompas. Više je puta odbio isplative i vidljive projekte, osobito reklame za kockarnice, kladionice i slične proizvode, smatrajući da nisu u skladu s njegovim vrijednostima. Jednako mu je važno povjerenje unutar ansambla i odnos s redateljem, iako je svjestan da na te okolnosti ne može uvijek utjecati. Ono na što može utjecati jest vlastito ponašanje: nastojanje da povezuje ljude, a ne da narušava odnose.
Suvremenu domaću glumačku scenu promatra s optimizmom. Sve veći broj glumaca pokreće vlastite kazališne inicijative, piše tekstove i samostalno producira projekte, ne oslanjajući se isključivo na institucije. Taj entuzijazam, smatra, rezultira novim, svježim predstavama i filmovima te kontinuiranim pojavljivanjem mladih, iznimno talentiranih glumaca. Iskustvo ga je oslobodilo straha od pogreške. Danas duboko osjeća ono što je ranije samo racionalno razumio: da ne postoji jedinstavan odgovor na pitanje kako nešto „mora“ izgledati. Pogreška više nije katastrofa, niti dokaz nedostatka talenta, već sastavni dio procesa. Ta unutarnja sloboda omogućila mu je veću profesionalnu disciplinu, ali i veću blagost prema samome sebi.
Prijelaz iz privatnog u profesionalno stanje prati jednostavnim ritualima – disanjem, vizualizacijom i svjesnim odvajanjem od vanjskih distrakcija. U izvedbi voli ostaviti osobni potpis, ondje gdje je to moguće, no kada tekst ili forma zahtijevaju apsolutnu preciznost, potpuno poštuje režijsku koncepciju.
Kritike danas više ne doživljava kao mjerilo vlastite vrijednosti. Ono što je nekada izazivalo strepnju, sada je tek jedno od mišljenja. Mnogo važnijima smatra savjete kolega, osobito kada dolaze iz dobronamjerne i stručne pozicije, jer često otvaraju perspektive koje izvođač sam ne može vidjeti. Percepcija publike ne opterećuje ga pretjerano. Svjestan je da ga drugi ne vide onako kako on vidi sebe, ali to ne doživljava kao problem. Najdraža su mu ona jednostavna, gotovo usputna pitanja koja svjedoče o stvarnom interesu publike, lišena idealizacije.
Posebno emotivno govori o trenucima koji ga podsjećaju zašto je odabrao ovaj poziv. Jedan od takvih dogodio se tijekom proba za predstavu Cyrano de Bergerac, kada je prvi put pogledao peti čin u kojem ne sudjeluje. Snaga kolektivne izvedbe i emotivni naboj scene doveli su ga do suza, a ovacije na premijeri potvrdile su mu ono što kazalište u svojoj biti jest – zajedničko iskustvo koje nadilazi pojedinca.
O budućnosti govori bez čvrstih planova. Ideje postoje, ali vjeruje da će se uloge mentora, autora ili redatelja, ako su mu namijenjene, otvoriti spontano. Privatni život, osobito nakon zasnivanja obitelji, dobio je novu dimenziju i jasnoću. Vrijeme je postalo dragocjeno, a profesionalni fokus usmjereniji i discipliniraniji. Suprugu opisuje kao životnu partnericu u najširem smislu, a roditeljstvo kao iskustvo koje je oboje oplemenilo i donijelo novu perspektivu. Očinstvo ga je promijenilo iznutra, pomaknulo fokus s vlastitih potreba i, kako vjeruje, produbilo njegovo razumijevanje likova koje tumači.
Granice između privatnog i profesionalnog života danas mu se čine jasnima. Dijeljenje intimnih trenutaka ima mjeru, a povratak tišini nakon svjetala pozornice ili kamere uvijek vodi istom mjestu – domu i obitelji. U tom miru, izvan reflektora, zatvara se krug jednog glumačkog puta koji ne traži brze zaključke ni konačne definicije, već se gradi strpljivo, slojevito i s dubokim poštovanjem prema procesu.
Kada danas pogledaš svoj profesionalni put, koji trenutak smatraš istinskim početkom svoje glumačke zrelosti – onim u kojem si prestao „igrati uloge“, a počeo ih doista živjeti?
Čini mi se da, bez obzira na to koliko iskustva imam, svaki projekt počinjem ispočetka. Iz nule. I nakon što ovladam određenim materijalom i počnem se osjećati sigurno i ugodno u nekoj strukturi, tada imam osjećaj neke „zrelosti“, ako se to tako može nazvati. Ako bih morao to preciznije odrediti… Kako se razvijam kao osoba, tako se razvijam i kao glumac. I mislim da nikada ne dođeš u točku u kojoj kažeš: „OK, to je sad to. Sad sam zreo.“
Što te u ovom trenutku kao glumca najviše zaokuplja: psihološka dubina likova, forma, tekst ili odnos s publikom?
Sve te stvari zajedno, jer ako je forma bez sadržaja ili psihološka dubina likova nema povezanost s publikom, sve mi se to čini praznim. Kazalište je posebno upravo zbog tog odnosa s publikom. To je nešto što AI nikada neće moći zamijeniti ili generirati. Prenošenje priče i emocija, ljudska neposrednost, improvizacija na licu mjesta. Svaka je predstava drugačija, bez obzira na to što je naslov isti: drugačija je publika, drugačija je naša energija kao izvođača. I to je taj neprocjenjivi ljudski faktor.
Često balansiraš između kazališta i televizije. Kako se tvoj unutarnji glumački mehanizam mijenja pri prijelazu s pozornice pred kameru?
Rad u kazalištu dobro dođe kao odmor od snimanja, a rad pred kamerom kao odmor od kazališta. Oboje spada pod isti nazivnik „gluma“, ali su alati potpuno drugačiji. Kamera zahtijeva laserski fokus, minimalizam i mirnoću, kao i poznavanje kontinuiteta scenarija, jer se često ne snima kronološkim redom. Kazalište, s druge strane, zahtijeva ekspresiju cijelim tijelom i plasiranje glasa, kao i kontinuitet od početka do kraja predstave.
Postoji li uloga koja te profesionalno „razgradila“ – ona nakon koje si morao ponovno sastavljati sebe kao glumca?
Postoji pregršt uloga koje su bile doista zahtjevne i zbog kojih sam morao duboko kopati, istraživati i pomicati vlastite granice. Ali nijedna u kojoj sam se baš morao ponovno sastavljati. Ne znam zapravo što to točno znači.
Koliko ti je kazalište danas nužnost, a koliko sloboda? Doživljavaš li ga kao bazu ili kao utočište?
Kazalište nikada nisam promatrao kao nužnost. Uvijek je bilo prostor slobode i istraživanja. Kao mlađi sam ga ponekad shvaćao površno, čak bio pomalo i kampanjac. Ali danas, kada sam već razvio vlastiti glumački proces učenja, razumijem koliko je važno od samog početka krenuti „all in“. Kazalište doživljavam kao drugi dom. To je kolektiv u kojem su svi sektori važni i u kojem vlada svojevrsna obiteljska atmosfera, od portira do ravnatelja.
Kako biraš projekte u fazi karijere u kojoj si prepoznat i tražen, a istodobno i dalje gladan izazova?
To su lijepe riječi, ali to što, primjerice, danas radim mrvicu više nije garancija da ću sutra imati jednako posla. Živimo na tržištu koje je prilično malo, pa nije baš da imam privilegij birati. Sretan sam kada mi se pruži prilika. Apsolutno sam gladan izazova i nadam se da ću imati priliku kreirati što raznolikiji raspon uloga.
Što ti je važnije u radu na ulozi: instinkt ili analiza i na koji način uspostavljaš ravnotežu između ta dva pristupa?
Nakon prvog čitanja intuitivno krenem u nekom smjeru, koji potom potkrijepim analizom i istraživanjem. I to je uglavnom to. Nema ravnoteže u klasičnom smislu – koristim se svim alatima i tehnikama koliko god mogu.
U kazališnim ulogama često pokazuješ snažnu fizičku i emotivnu prisutnost. Koliko tijelo za tebe progovara prije teksta?
Gluma je za mene svijest o vanjskoj manifestaciji unutarnje geste. Kada radim u kazalištu, pokušavam se što više služiti tijelom. Ali mislim da tijelo i govor moraju biti u sinkronicitetu jer u suprotnom dobivamo specifičan žanr.
Postoji li tip lika ili žanr u kojem se još nisi okušao, a koji te duboko intrigira?
Najmanje sam imao priliku raditi satirične i komične uloge. Iskreno, takve me uloge najviše privlače.
Kako se nosiš s činjenicom da televizijska popularnost u percepciji publike često nadjačava kazališni rad?
Na to ne mogu utjecati, ali mi je uvijek drago kada netko dođe u kazalište zato što me gledao u nekom filmu ili seriji.
Jesi li ikada odbio projekt koji je mogao biti isplativ ili vrlo vidljiv, ali nije bio u skladu s tvojim unutarnjim kompasom?
Naravno. Više puta. To su najčešće reklame za kasina, kockarnice, kladionice, razne naprave za vejpanje i slično.
Koliko ti je važno povjerenje redatelja i ansambla te prepoznaješ li odmah kada se nalaziš u sigurnom kreativnom prostoru?
Predivno mi je kada se to dogodi i izrazito mi je važno. Na te okolnosti, međutim, ne mogu utjecati u nekom velikom opsegu. Trudim se uvijek iznova biti onaj koji povezuje unutar tima, a ne onaj koji urušava.
Kako gledaš na suvremenu domaću glumačku scenu – vidiš li danas više hrabrosti ili više kompromisa nego ranije?
Ma, divno je. Sve više kolega pokreće svoje kazališne družine, rade vlastite predstave i ne oslanjaju se na institucije i audicije (kojih zapravo i nema ili su zatvorenog tipa). Iz tog kolektivnog entuzijazma nastaju sjajne predstave i uloge. Također, sve više glumaca piše scenarije i prijavljuje ih na natječaje, pa se snima i sve više filmova. I svake godine izlazi toliko mladih glumaca da svakih nekoliko godina ispliva neki nevjerojatan talent. Rekao bih da vidim hrabrost i entuzijazam.
Na koji način godine iskustva mijenjaju tvoju profesionalnu disciplinu, a na koji te oslobađaju straha od pogreške?
S iskustvom zaista osjećam, a ne samo racionalno razumijem, da nitko zapravo ne zna kako bi nešto trebalo izgledati. I ako pogriješim, nije smak svijeta. I nisam najgori i najnetalentiraniji zbog tog jednog trenutka. Nisam toliko strog prema sebi i ne bojim se ispasti glup. To je nešto što me često kočilo – strah od potencijalne pogreške.
Imaš li vlastiti ritual ulaska u ulogu, nešto što ti pomaže prijeći iz privatnog u profesionalno stanje?
Vježbe disanja, vizualizacija materijala. Mobitel ostaje u garderobi, a ne sa mnom.
Koliko si sklon improvizaciji, a koliko poštivanju zadanog okvira teksta i režijske koncepcije?
Uvijek volim dodati malo svog potpisa u tekst. Mislim da je to nešto što iste uloge čini različitima i samu izvedbu autentičnom. Ali ako se radi o stihu ili materijalu koji zahtijeva potpunu točnost, tada poštujem koncepciju i redatelja.
Kako se nosiš s kritikama – vrednuješ li ih prema izvoru ili prema vlastitom osjećaju istine?
Sjećam se da sam na počecima rada u kazalištu, kada bi izašla premijera, čekao kritiku u novinama i strepio. A onda s vremenom shvatiš da je to samo nečije mišljenje. Tako da se zapravo ni ne sjećam kada sam posljednji put pročitao kritiku predstave u kojoj sam igrao. S druge strane, kritike ili savjete kolega vezane uz neki glumački postupak rado poslušam, pogotovo ako su dobronamjerni. To su često stvari koje su mi promaknule i koje se bolje vide izvana. Više puta sam, upravo zbog savjeta kolega, napravio bolju ulogu.
Imaš li dojam da te publika danas doživljava onako kako bi želio ili je ta percepcija često pojednostavljena?
Nemam dojam da me doživljavaju onako kako ja vidim sebe. Ali to nije ni važno. Svatko ima svoje mišljenje. A ja nemam potrebu glumiti da sam bolji nego što jesam. Najdraže mi je pitanje: „A gdje sam ja tebe gledao?“ – Prika, ne znam ja što ti gledaš (smijeh)
Postoji li trenutak na sceni ili na snimanju koji ti se duboko urezao kao podsjetnik na razlog zbog kojeg si odabrao ovaj poziv?
Svakih se toliko dogodi takav neki trenutak. Posljednji se dogodio baš nedavno, dok smo bili u procesu proba za predstavu Cyrano de Bergerac. Mene nema u petom činu i najčešće sam, dok su kolege radile peti čin, bio slobodan. Pred premijeru sam napokon otišao pogledati peti čin i bio je toliko emotivan da sam plakao kao kišna godina. Došla je premijera i, kada sam na premijeri, ali i na izvedbama nakon nje, vidio ovacije i ljude na nogama kako plješću, pomislio sam koliko sam sretan što sam tu i što se mogu baviti ovim divnim poslom. Znao sam što osjećaju jer sam tu čaroliju kazališta i sam osjetio nekoliko dana ranije.
Kada razmišljaš o budućnosti, vidiš li se isključivo u ulozi glumca ili i kao mentora, autora ili redatelja?
Ne znam. Vjerujem da će se te stvari, ako se moraju dogoditi, otvoriti spontano. Stalno imam neke ideje u glavi i možda jednu od njih jednom i realiziram.
Koliko ti je privatni život postao važniji otkako si zasnovao obitelj i kako se ta promjena odražava na tvoj profesionalni fokus?
Privatni život mi je uvijek bio važan, a sada je to još jedna razina više. Odražava se tako da sada znam da nemam vremena za gubljenje. Zato pokušavam iz svake probe izvući maksimum. Ne ostavljam zadatke za kasnije, nego sve pokušavam napraviti, naučiti i uvježbati u što kraćem roku.
Što ti je supruga donijela u život, ne samo na emotivnoj razini, nego i u smislu stabilnosti i pogleda na svijet?
Supruga mi je prije svega životna partnerica u svemu. Sada smo i roditelji. Zajedno se razvijamo i pokušavamo izvući najbolje jedno iz drugoga. Roditeljstvo nas je oboje oplemenilo. To je nevjerojatna privilegija i osjećaj.
Kako te očinstvo mijenja iznutra i osjećaš li da te taj novi identitet oblikuje i kao glumca?
Očinstvo je neka nova verzija mene. Prebacuje fokus sa mene i mojih potreba na naše malo biće koje nam donosi toliko radosti. A kao glumac vjerujem da sada bolje mogu razumjeti uloge očeva.
Je li danas lakše ili teže povući jasnu granicu između posla i privatnog života, osobito u javnom zanimanju kakvo je tvoje?
Ne mislim da je teže. Posao je posao, a privatni život je privatni život. Definitivno dijelim neke privatne stvari, ali zna se mjera i granica ukusa.
Kada se svjetla ugase, publika ode, a kamera stane, čemu se u tišini najradije vraćaš?
Svome domu i svojoj obitelji.
Kako ti je Cedevita pomogla da ostaneš svjež i pun energije tijekom napornih dana snimanja showa?
Osvježila nas je kada je to bilo najpotrebnije tijekom snimanja showa.
Influencerica, model i poduzetnica objavila je intiman trenutak u trenirci i otkrila da želi zauvijek sačuvati uspomenu na svoje prvo trudničko razdoblje
Manekenka Elena Dizdar na Instagramu je podijelila niz fotografija i trenutaka koji su obilježili njezin siječanj – od snimanja u Manchesteru i St. Moritzu do novih poslovnih suradnji, zaruka i važnih životnih prekretnica
Henry Cavill već godinama intrigira publiku — i to ne samo kao Superman ili Geralt od Rivije, nego i kao glumac koji, kako se šuška po Hollywoodskim i online kuloarima, ne želi sudjelovati u projektima koji su previše “woke” i trendovski. Dok studioski marketing pokušava glumce gurnuti u uloge koje više prate društvene norme i medijske kampanje nego stvarnu umjetničku viziju, Cavill navodno odabire pametnije i promišljenije korake.
Influencerica je iskreno progovorila o neobičnom aranžmanu podijeljenog skrbništva zbog kojeg svaki drugi tjedan živi s Charlesom Pearceom i kćerima pod istim krovom
Influencerica, model i poduzetnica objavila je intiman trenutak u trenirci i otkrila da želi zauvijek sačuvati uspomenu na svoje prvo trudničko razdoblje
Valentinovo je onaj trenutak u godini kada se emocije prirodno pretaču u male geste, pažljivo birane detalje i rituale koji imaju značenje, a manikura se pritom sve češće nameće kao suptilan, ali moćan oblik izražavanja ljubavi – prema drugima, ali i prema sebi. Upravo tu estetiku promišljene nježnosti i urbanog self-carea njeguje Jana Dužanec kroz svoj brend Jana Nails, pretvarajući njegu noktiju u mali, ali važan svakodnevni luksuz.
Valentinovo se često pretvara u niz očekivanih gesta – cvijeće koje traje nekoliko dana, pokloni koji brzo završe zaboravljeni. No posljednjih godina sve je izraženija potreba za darovima koji imaju dublje značenje. Onima koji ne ostaju vezani uz jedan datum, već se prirodno uklapaju u svakodnevne rituale. U takvom kontekstu, Melem se pojavljuje kao logičan, ali i neočekivano emotivan izbor – jer, zapravo, ljubav počinje od malih gesta, a ponekad i od malih briga za sebe: budi sam sebi Melem, ili budi i ti nekome drugome Melem.
