Devin Juraj o Dori i HRT-u: ‘Spletkama na Dori se ne bavim, moj fokus je samo umjetnost’

Devin se ističe svojom predanošću i disciplinom, ali i sposobnošću da svakodnevni život promatra kroz refleksiju i introspektivu. Svaki njegov dan započinje s jasno definiranim ciljem i planom, jer želi da vrijeme koje ima bude ispunjeno smislom i zadovoljstvom. Iako se u sebi još uvijek osjeća kao dijete koje je oslobođeno školskih okova, ozbiljno shvaća svoj umjetnički put i sve izazove koji ga prate. Inspiraciju crpi iz male stvari, poput rituala ispijanja kave nakon ručka, koji ga povezuje s obitelji i djetinjstvom u Istri. Vjera i ideja da bude dobar čovjek oblikuju njegov karakter izvan umjetnosti, dok njegova umjetnička sloboda dolazi do izražaja kroz pjevanje, ples i glumu.

Devin priznaje da je najvažnija spoznaja koju je kroz umjetnost stekao – da ne postoje granice u njegovom osobnom razvoju. Njegova kreativna filozofija temelji se na autentičnosti i iskrenosti, a to je vidljivo i u pjesmi Over Me, s kojom se natječe na Dori 2026. Pjesma je moćna, refleksivna i osobna, odražava unutarnji svijet mladog umjetnika i njegove promišljene poruke. Priprema za Doru zahtijeva pažljivo balansiranje vokalnih sposobnosti, plesačkih koreografija i vizualnog identiteta, što Devin obavlja s profesionalnom ozbiljnošću.

PROČITAJTE: Prvi put slušamo “Over Me” – Devin ovom pjesmom traži svoj eurovizijski trenutak

Njegova kazališna iskustva omogućila su mu da razvije emocionalnu kontrolu i scensku prisutnost, koja publiku povezuje s njegovom interpretacijom. Scenografija i kostimi pjesme Over Me osmišljeni su kao refleksija simboličnog „oronulog carstva“, dok vizualni elementi nastupa dodatno naglašavaju dramaturgiju. Unatoč pritisku javnosti i medija, Devin jasno razdvaja svoj privatni život od profesionalnog, jer želi zadržati integritet i autentičnost. Njegova umjetnička strast ne poznaje granice, a najveće zadovoljstvo nalazi u stvaranju i dijeljenju emocija s publikom.

Prva značajna scena bila mu je nastup na Danima glazbe u Puli, koji je označio početak njegovog samostalnog glazbenog izraza. Kroz sudjelovanje u Tvoje lice zvuči poznato naučio je kako testirati vlastite granice i razvijati scensku sigurnost. Devin je umjetnik koji u umjetnosti vidi više od izvedbe – on stvara priču, emociju i iskustvo. Njegova diskografija, ali i autorski rad, reflektiraju razmišljanja o društvu, identitetu i mladim ljudima u današnjem svijetu.

On ne teži popularnosti po svaku cijenu, već izražava vlastitu viziju kroz glazbu i scenu. Njegova upornost i ambicija pomažu mu da svaku izvedbu oblikuje do savršenstva. Publika na Dori može očekivati autentičnu, snažnu i emotivnu izvedbu koja kombinira sve njegove umjetničke sposobnosti.

PROČITAJTE: Od pulskih ulica do svjetala pozornice i Dore 2026., ovo je Devin Juraj!

Devin kroz svaki projekt uči i raste, svjestan da je umjetnost proces, a ne cilj sam po sebi. Njegova pjesma Over Me istovremeno je introspektivna i univerzalna, i kroz nju publika dobiva uvid u njegov unutarnji svijet. Na sceni je svjestan svake note, pokreta i izraza, jer želi da publika osjeti iskrenost i energiju. Njegov umjetnički put potvrđuje da talenat, disciplina i osobna autentičnost mogu stvoriti jedinstvenu prisutnost koja se pamti. Devin Juraj je ime koje će publika ovogodišnje Dore pamtiti, ne samo zbog pjesme, već i zbog cjelokupne energije koju unosi u umjetnički izraz.

Kada se probudiš, koja je prva misao koja te motivira za novi dan?

Misao koja me motivira da započnem svaki dan jedna je koju si ponavljam već dulje vrijeme, a to je spoznaja da godine prolaze i da ne želim na najvažnije i najtransformativnije godine gledati kao na razdoblje u kojem sam se tek tražio. Budim se s ciljem da dan provedem u zadovoljstvu i sreći, pa se za to pripremam već večer prije. Uglavnom uvijek napravim popis svega što me čeka sljedeći dan, tako da se svako jutro budim s jasnim ciljem. U šali bih rekao da glumim odraslu osobu jer se u sebi i dalje osjećam kao klinac koji odjednom više ne mora u školu pa je primamljivo samo ustati i raditi što god poželiš. No svoju karijeru i cjelokupan umjetnički razvoj doista shvaćam vrlo ozbiljno i prema tome se ponašam kao da mi je to posao. U umjetnosti ne postoji radno vrijeme – ponekad inspiracija udari u sedam ujutro, kada su glasnice potpuno nespremne za pjevanje. Volim to što na svoju umjetnost mogu gledati kao na nešto što me ujutro diže iz kreveta. Budim se sretan što mogu biti ono što jesam.

Tko ili što ti najviše oblikuje karakter izvan glazbe i umjetnosti?

Vjera, ali i ideja osobe kakva želim biti izvan glazbe i cijelog tog svijeta. Prije otprilike pola godine čuo sam rečenicu koja me nasmijala jer je dotaknula bolnu točku: „Umjetnik najviše želi biti normalan.“ U tome ima mnogo istine jer mi umjetnici na život gledamo drukčije. U nama postoji neumorni talent za kompliciranje, određena apatija prema doslovnom; sve je za nas duboko i „previše“, pa takvo često postaje i naše stvaralaštvo. Moj karakter najviše oblikuju trenuci u kojima sam primoran biti Devin Juraj, a ne Devin – kada sam nečiji prijatelj, susjed, suputnik u tramvaju ili tek osoba koja stoji iza nekoga u redu u trgovini. Ponekad se osjećam toliko izolirano, dijelom vlastitom zaslugom, da su mi ti trenuci socijalizacije iznimno uzbudljivi jer promatram koje su moje prve, iskonske emocije. S ponosom mogu reći da mi je prva želja biti dobar čovjek. Ne tvrdim da sam dobar niti da sam svetac, ali u svijetu koji je postao hladan, anoniman i udaljen, želim biti nečije svjetlo i toplina – makar na trenutak. Bilo da je riječ o običnom pozdravu na stubištu, pomoći s vrećicama, davanju uputa ili jednostavnom obraćanju, to u meni budi neopisivu sreću. Tu se prirodno nadovezuje i vjera – želja da se oblikujem u simbol dobrote, jer je to trag koji želim ostaviti iza sebe.

Koja je tvoja tajna ovisnost ili mali ritual koji te čini sretnim?

Kava nakon ručka. To je snažan dodir s mojom prošlošću i izravna emocionalna veza s obitelji. Kod mojih u Istri jedno je pitanje uvijek isto: „Ti bevi caffe?“ – što na istarsko-talijanskom dijalektu znači: hoćeš li popiti kavu? To je naš ritual, naše utočište. Tu se okupljamo kada se raspadamo, to je naša oaza. Kava, bilo da je riječ o talijanskoj moki ili instant-kavi (koja moju djevojku iz Napulja zgraža), moj je organizator misli.

Što si posljednje naučio o sebi kroz umjetnost, a da te iznenadilo?

Naučio sam da nemam granica, barem kada je riječ o osobnom razvoju. Glazbom sam se počeo baviti početkom 2020. godine i iz nekog mazohističkog razloga nisam si dopuštao da nešto ne znam. Nazovite to ambicijom ili niskim samopouzdanjem, ali trebalo mi je dugo da prihvatim da neznanje nije kraj svijeta. Dugo sam nosio taj teret, a danas se u retrospektivi smijem koliko sam sam sebe živcirao. U posljednje dvije godine iznimno sam odrastao i uživam u učenju – u rastu kao umjetnik i izvođač. Veseli me spoznaja da ću za godinu dana imati nove vještine, za dvije još više, a za pet znam da neću biti ista osoba kakva sam danas.

Koja je tvoja najveća strast izvan pjevanja, plesa i glume?

Videoigre. Bez imalo zadrške – obožavam ih. Neupitno je da imam snažnu povezanost s djetinjstvom, a one tu poveznicu simboliziraju najintenzivnije. Volim bježati u druge svjetove u kojima ne moram biti ni Devin ni Devin Juraj. Mogu biti netko sasvim treći i uživati u spoznaji da su pravila ondje potpuno drukčija.

Kako balansiraš privatni život s pritiskom javnosti i karijere?

Možda „balansiranje“ nije prava riječ; prije bih rekao da ih strogo razdvajam. Ne dopuštam da se sudaraju, iako je to danas iznimno teško. Digitalno doba dovelo je do toga da ljudi žele ući u tvoju intimu, u tvoj dom i tvoju svakodnevicu. Ja sam prilično netalentiran za društvene mreže jer nemam potrebu dijeliti sve o sebi, svojim bližnjima i privatnom životu. Jednom kada se izložiš, to postaje trajno javno vlasništvo. Ne dopuštam da Devin i Devin Juraj budu ista osoba – to su dvije vrlo različite jedinke. Trenutno je to izvedivo, ali svjestan sam da će s vremenom postati teže pa se na to pripremam. Pritisak karijere ne doživljavam doslovno; ja sam umjetnik, a ne reality-program. Ne želim mijenjati svoje vrijednosti zbog tuđih očekivanja ili potrebe za dramom.

Koja ti je najdraža uspomena iz djetinjstva koja te oblikovala kao umjetnika?

Iskreno, nemam jednu konkretnu uspomenu. Više je riječ o okolnostima. Kao dijete shvatio sam da je granica moje mašte samo ona koju sam si sam postavio. Od najranijih dana govore da sam na svako pitanje odgovarao s „zašto“. Za mene „zato što ne“ nikada nije bio odgovor. Ta se znatiželja preslikala i u moju umjetnost. Imao sam bujnu maštu koja me noćima držala budnim. Kada si sam u ulici s dvije kuće u okolici male Savičente i nema djece kilometrima unaokolo, prisiljen si stvarati vlastiti svijet. U svojoj glavi proživio sam stotinu života, a ovaj je jedini u koji se uvijek moram vratiti.

Ako bi mogao s bilo kim iz prošlosti podijeliti trenutak svoje karijere, tko bi to bio i zašto?

Iskreno, ne bih izdvajao nijedan konkretan trenutak karijere, već jednu popodnevnu kavu. Moj otac bio je zaljubljenik u glazbu i glumu; znao je svaki bend i svakog glumca, za razliku od moje majke koja, kako sama kaže, „nema pojma“. Radije bih s njim razgovarao o svim trenucima koje, nažalost, nije mogao doživjeti. Njegova smrt u mojoj ranoj dobi snažno me obilježila, ali kroz majčine riječi shvaćam koliko nam je DNK sličan – ljubav prema glazbi, književnosti, patosu umjetnosti i pozornici. Vjerujem da bi ga zanimalo kako je to živjeti s takvim ciljevima.

Što ti je najteže priznati samom sebi u vezi umjetničkog izraza?

Da, u suštini, nikoga nije briga što radiš. Ta je misao zapravo oslobađajuća jer postoje daleko važnije uloge od naše. Umjetnici jesu nositelji kulture, ali ne smatram svoju ulogu važnijom od liječnika, medicinskih sestara, profesora ili vatrogasaca. Ta spoznaja uklanja teret s leđa i omogućuje stvaranje iz radosti, a ne iz potrebe za potvrdom.

Kada osjećaš najveću kreativnu slobodu – dok plešeš, pjevaš ili glumiš?

Najveća sloboda dolazi kada sam u ulozi pjevača. Iako glazba ima svoja pravila – u kazalištu su ona najstroža, osobito u mjuziklu, koji je najzahtjevnija forma kazališta – kada je riječ o mom autorskom radu ili obradama koje izvodim, osjećam dopuštenje da budem tko god želim. Postoji prekrasan odnos između mene i publike: ja sam dirigent koji kroz interpretaciju daje smjer, a oni su moj orkestar emocija.

Koji projekt iz prošlosti ti je najviše otvorio oči za mogućnosti umjetnosti?

Mjuzikli u sezonama 2024. i 2025. pokazali su mi da sam sposoban ostvariti gotovo sve što zamislim. Taj „emotivni vojni rok“ kroz koji sam prošao snažno je utjecao na moj dojam o samome sebi i na spoznaju koliko mi je istinski stalo do onoga što radim. Shvatio sam koliko volim širiti se kroz različite grane umjetnosti i koliko je mogućnosti u stvaranju, te sam s takvim mentalitetom odlučio nastaviti. Polako učim prepoznavati izvore inspiracije za elemente svojih pjesama – od kostimografije, teksta, scenskog pokreta do melodije. Sve se lijepo balansira u autentičnoj mješavini koja definira mene.

Ako bi svoj prvi singl ili scenski nastup mogao opisati jednom riječi, koja bi to bila?

Trenutak istine. Moj prvi veći nastup kao pjevač bio je na Danu glazbe u Puli 2021. Imao sam dugu plavu kosu, žičani mikrofon (kojih se inače bojim jer se uvijek zapetljam u njih), šešir i stalak za note s isprintanim tekstovima – na koje sam danas alergičan – a akustičnu gitaru svirao je Mauro Giorgi. Taj dan sam odlučio što želim i zašto to želim, a sve nakon toga bilo je moguće zahvaljujući toj odluci.

Koja je najveća lekcija koju si naučio radeći u kazalištu?

Naučio sam da nikad nije dovoljno i da uvijek može bolje. Radio sam s izuzetno vještim ljudima i brzo shvatio da je kazalište vrlo okrutno mjesto – ne zbog ljudi, već zbog same veličine industrije. Neminovno je da se uspoređujemo s uzorima, jer u polju mjuzikla nema milosti. Kolege „van“ su izuzetno talentirani i neprestano nas inspiriraju. U kazalištu ne postoji fraza „dovoljno je dobro za mjesto gdje jesmo“. Guramo se jer želimo da publika shvati predanost ljudi na sceni. U godinu dana napredovao sam više nego ikad, jer nisam htio biti samo dobar – publika zaslužuje najbolje.

Koja je najčudnija situacija koja ti se dogodila iza scene, a nitko ne zna?

Nemam jednu situaciju iza scene, već jednu anegdotu sa same scene. 2023. nastupao sam u Puli, kao i obično skakao po bini lijevo i desno. Nisam mario za posljedice, no tek nakon nastupa shvatio sam da sam cijelu drugu polovicu koncerta proveo s poderanim međunožjem. Hvala Boqu što sam nosio crne gaće! To je priča koju uvijek pričam na obiteljskim okupljanjima, jer izaziva lavinu smijeha.

Koji je tvoj najveći izazov u karijeri do sada i kako si ga svladao?

Dugo sam mislio da trebam tuđe odobrenje ili priznanje da bih se bavio ovim poslom i bio ono što jesam. Svijet je stvorio najveće umjetnike i mislioce prije vremena, ali nije im dao potvrdu da ono što rade ima smisla. Svi su sumnjali u sebe, ali nisu čekali dopuštenje. Naučio sam da je priznanje samom sebi ključno; ako sebe ne priznaš, nikada nećeš ostvariti viziju. Znam tko sam, što želim i kojim putem želim koračati – ali ne žudim za tuđom pažnjom.

Kako je iskustvo u „Tvoje lice zvuči poznato“ promijenilo tvoj umjetnički pristup?

TLZP mi je pokazao koliko sam siguran u svoj nastup. Volim scenski nastup, a TLZP mi je pružio najviše mogućnosti za eksperimentiranje. Svaka epizoda bila je izazov i zabava; nastup je bio trenutak u kojem sam mogao gurati svoje granice i testirati što mogu postići. Mentalitet koji sam usvojio ondje i danas je prisutan u mom radu: ako nešto mogu, idem, ako ne mogu, nadograđujem sebe dok ne mogu.

Koja pjesma iz tvoje diskografije najbolje odražava tvoj unutarnji svijet i zašto?

OVER ME je najtočnije ogledalo mene: aranžman, tekst, melodija i spot. Ta pjesma odražava mene, ali ne cijelu moju priču. Stari opus preslika je mladenačke opuštenosti; sada sam odlučniji i sigurniji. OVER ME nastala je kao demo u prvim danima moje odlučnosti. Tekst je refleksivan, jer sve što pjevam sada nastaje s pažnjom i promišljanjem.

Kako ples i gluma utječu na tvoju glazbu – vidiš li ih kao jedinstvenu cjelinu ili zasebne discipline?

Jedno bez drugog ne ide. Ne mogu bez plesa i glume jer pri stvaranju pjesme uvijek prolazim kroz nju i kao nastup. Želim da pjesme ostave trag, da publika osjeti priču, a ako treba, i korak. Kad stanem na pozornicu, znam da ću dati sve od sebe i da će moja duša biti zadovoljna.

Koja je tvoja najdraža izvedba do sada i što je činilo magiju trenutka?

EUROSONG, Event fanova Eurosonga u Puli, bio je posebna noć. Iako volim sve nastupe, taj me obilježio. Pjevao sam tri obrade i svoju prvu metal autorsku pjesmu. Energija publike, povezanost i euforija činili su neopisivu magiju. Oni su mi dali motivaciju da dam sve od sebe, a ja sam im zauzvrat vratio pozitivnu energiju. Ta noć me učvrstila u spoznaji kamo želim ići.

Kada si prvi put pomislio da bi Dora mogla biti prava platforma za tebe?

Oduvijek sam znao da je Dora platforma prikladna za moj umjetnički profil jer sam teatralan i volim stvarati velike stvari. Najveća briga s pjesmom OVER ME bila je što ću s njom ako ne uspije. Nije pisana kao radijski hit ni pjesma za spontano slušanje – ona je velika u svom razmjeru i čeka svoj nastup. Kada sam je napisao, znao sam da je Dora prava pozornica za nju. Također, znao sam da je Dora praćena od strane internacionalnih fanova Eurovizije, što mi je jako drago jer uvijek težim da moj rad vidi publika koja ga cijeni. Dora je mjesto gdje se trud i rad istinski cijene.

Što te odmah osvojilo u pjesmi OVER ME i zašto si je izabrao za Doru 2026.?

OVER ME je najiskrenija pjesma koju sam do sada napisao. Bez kompromisa, bez straha, puna ljubavi, ali stvorena u zadnji tren. Posebno mi je vezana jer je dugo stajala u mobitelu prije nego što je finalizirana. Dao sam joj sve što sam znao da joj treba, u najboljem mogućem obliku. Nisam je stvarao za Doru, nisam htio da bude klišej. Želio sam da nosi moj pečat, da se odmah prepozna – ovo je Devin, zar ne?

Koja je priča iza nastanka OVER ME – od teksta do aranžmana?

Tekst je refleksija mene samog i stanja mladih u današnjem nepouzdanom svijetu. Od 2020. naovamo, čini se da svijet više nije za ljude, a posebno za mlade. Pjesma govori o pojedincu na prekretnici života, kojem se nudi velika dobit po cijenu velikog gubitka. Suočava se s praznoćom života i plitkošću materijalnog, okružen ljudima koji mu ne žele dobro. Inspiracija je došla iz osjećaja praznine današnjeg društva, gubitka humanosti i nezadovoljstva ljudi. Aranžman je blisko povezan s mojim senzibilitetom i temom koju ću razvijati u daljnjem autorskom radu – priču o carstvu koje više ne postoji, a koje nas uči koračati sjenama vlastitih grešaka.

Kako bi opisao pjesmu OVER ME nekome tko je nikad nije čuo u tri riječi?

Velika, moćna, okrutna.

Koliko je tvoj tim bio uključen u pripremu pjesme i izvedbe, i kako su podijeljene uloge?

Osim aranžera i producenta Aleksandra Valenčića i gitarista Maura Giorgia, tim je ograničen. Aleksandar je prijatelj, suradnik i mentor – pomaže mi da vizija pjesme dođe do izražaja, ali nikada nije stavljao okove mojoj ekspresiji. Zajedno smo stvorili pjesmu koja otkriva ono „nešto“ što ja čujem, a što je važno da pjesma dosegne publiku.

Koja je najveća promjena ili izazov u scenskom nastupu u odnosu na prethodne projekte?

Dora zahtijeva stalnu konzistenciju u izvedbi. Televizijski format i kamere nameću drugačija pravila nastupa nego koncertna scena. Eurovizija mi je često kontradiktorna jer je format sličan, ali arena je mnogo veća. Publika u studiju ove godine bit će manja, što me rastužuje, no nastupit ću kao da sam pred cijelim svijetom.

Koliko će ti kazališno iskustvo pomoći u interpretaciji i koreografiji na Dori?

Godine kazališnog nastupanja omogućile su mi razvijenu razinu vještine, koju ću primijeniti na pozornici Dore. Kazalište mi je pomoglo osvijestiti koliko je mentalne i fizičke pripreme potrebno prije izlaska na scenu. Prije bih „izgaravao“ do krajnjih granica, a sada znam kako regulirati snagu nastupa i zadržati izvedbu unutar zdravih granica. Održivost je ključ, jer želim ponoviti vrhunske izvedbe, a iskustvo mi omogućuje da brinem o svom psihičkom i vokalnom zdravlju.

Što možemo očekivati od kostima, vizualnog identiteta i scenografije za OVER ME?

OVER ME je početak slojevite tematike u mojoj priči i diskografiji. Nastup neće biti manje impresivan od očekivanja publike – cilj mi nije samo zadovoljiti očekivanja, već pokazati što jesam. Vizualni identitet spota i pjesme odražava tematiku oronulog carstva koje više ne postoji. Je li to unutarnja borba ili inspiracija poviješću bivše Austro-Ugarske monarhije u mojoj rodnoj Puli – vidjet ćemo.

Koja emocija je najvažnija da publika osjeti dok gleda tvoj nastup?

Iskrenost. Ne pokušavam biti nešto što nisam. Prezentiram se publici kao ono što jesam, ne ono što bih želio biti. Želim da publika osjeti povezanost sa mnom, jer pjesma nije nastala za Doru ili Euroviziju, već kao iskreni odraz mene kao glazbenika.

Koje tehničke pripreme ti predstavljaju najveći izazov – ritam, vokal, ples ili sve zajedno?

Najveći izazov je uklopiti sve vizije u trominutni nastup. Moja koreografkinja često ponavlja: „Too much!“, ali radim s njom jer razumije moj potencijal. Imam veliku maštu i ambiciju, što ponekad stvara kaos – ideja stiže prije nego što sam probavio prethodnu. Uz rokove, to je pravi izazov, ali ga preživljavamo. Nekad bih volio odmoriti od samog sebe.

Ako bi mogao izmijeniti jedan dio Dore prije nastupa, što bi to bilo i zašto?

Volio bih da se Dora održava u velikoj dvorani ili areni. Volim velike bine i publiku ispred sebe – lakše se diše pred morem ljudi, a nastup dobiva dodatnu dimenziju. Velika dvorana podigla bi spektakl i vizualni dojam nastupa.

Koliko važnu ulogu imaju vizualni efekti i spotovi u predstavljanju pjesme na natjecanju?

Vizualni materijali važni su, ali umjetnost se ne smije reducirati na njih. Ponekad ljudi zaboravljaju koliko je sve skupo u produkciji, ali potrebno je biti realan. Publika cijeni trud, ali ulazak u dugove nije potreban. Glazba i nastup su srž, a vizualni efekti su dodatak. Umjetnost prepoznaju oni koji je osjećaju, čak i zatvorenih očiju. Nesavršenost dodaje karakter – krv i znoj pokazuju istinsku predanost.

Koji dio priprema ti je bio najizazovniji, a koji te najviše iznenadio ili zabavio?

Najizazovniji dio je bio uskladiti tim. Učim kroz proces i shvaćam zašto sam umjetnik, a ne voditelj firme. Najviše uživam u probama – vizualiziram nastup, pozornicu i sve detalje, živim pomalo u budućnosti i u tom procesu najviše se zabavljam.

Što misliš o natjecateljskoj atmosferi Dore i je li istinska konkurencija ili više gluma?

Glazba ne bi smjela biti natjecanje. Autorski radovi nastali iz dubine duše natječu se oko fiktivnog pojma kvalitete u moru subjektivnosti, što je smiješno. Ipak, ovdje smo i nosimo se s tim. Sretan sam što je moja pjesma odabrana, ali duh natjecanja od mene se ne osjeća. Sa zadovoljstvom stojim rame uz rame sa svima i pružam publici zabavu koju zaslužuje.

Jeste li ikada osjetili pritisak ili namještanje od strane organizatora ili HRT-a, i kako ste reagirali?

Nisam. HRT je velika organizacija koja radi najbolje što može. Sva moja iskustva s njima bila su izvrsna – uvijek su nudili priliku da se predstavim. Trudim se olakšati im teret oko nastupa i radim svoj posao najbolje što mogu.

Ako bi mogao otvoreno progovoriti o kontroverzama, favoritiziranju ili spletkama unutar Dore, što bi otkrio publici?

Nemam ništa za otkriti. Drama je sastavni dio „showbusinessa“, ali ne želim se time baviti. Jednom kad se svjetla ugase, svi idemo kući. Vraćam se obitelji, djevojci, mački, svom privatnom životu. Tračeve zadržavam za sebe. Previše smo odvojeni kao ljudska bića da bismo još više raspršivali energiju – moj fokus ostaje na stvaranju i umjetnosti.