Otkrij nevjerojatnu priču tunela Dingač: Pelješki simbol vina, tradicije i spektakularnih pogleda

Bilo je subotnje jutro, 29. studenog 1975., kada je u Potomju započelo novo poglavlje lokalne povijesti. Pelješka župa – unutrašnjost poluotoka – od tog je trenutka konačno bila povezana s legendarnim padinama Dingača. Mještani i vinogradari, naviknuti na duga, mukotrpna pješačenja kozjim stazama, dobili su put koji je njihov rad promijenio iz temelja. Umjesto sat vremena nošenja grožđa na magarcima i mazgama s obale Trstenika, trebalo je tek nekoliko minuta – i samo četiri kilometra.

Iza ove priče stoji vizionar Vice Miličić, čovjek koji je prvi vjerovao da Dingač zaslužuje infrastrukturu dostojnu svojeg potencijala. Rasprava je bila duga: cesta ili tunel? Kada je odluka konačno pala, vinogradari su – čvrsto povezani kroz zadrugu – preuzeli teret financiranja. Splitski Konstruktor, pod vodstvom glavnog projektanta i Potomjanina Pavla Andričevića, prokopao je brdo u devet mjeseci. Tunel je otvoren na Dan republike, u prisutnosti profesora Rudija Jelića, i taj je trenutak ostao urezan u lokalnu memoriju kao simbol jednog drukčijeg, samopouzdanog Pelješca.

Tunel koji je otvorio put jednom od najcjenjenijih hrvatskih vina

Zahvaljujući tunelu, Dingač je prodisao punim plućima. Vinogradi su se proširili, a vino od plavca malog – koje je još 1964. dobilo međunarodni certifikat najviše kategorije kvalitete – konačno je moglo pokazati svu svoju snagu. Danas ZOI Dingač obuhvaća 758 hektara, od čega je oko 78 hektara pod lozom. S tih strmih padina, okupanih suncem i morem, stižu vina koje enolozi opisuju kao kompleksna, moćna, trpka, rubin crvena, toplog, bogatog okusa i dugog završetka. Vina koja nose karakter krajolika i težinu povijesti.

Od infrastrukture do atrakcije

No tunel Dingač nije samo prometnica – on je iskustvo. Uzak, s jednostranim prometom, često tjera vozače da zastanu, osluškuju i provjere dolazi li netko iz drugog smjera. Biciklisti ga obožavaju, jer vožnja kroz tunel pa izlazak na sunčane padine Dingača djeluje poput naglog ulaska u drugi svijet.

Zimi se u tunelu znaju stvoriti ledene sige – Pelješčani ih, s dozom lokalnog humora, nazivaju skandaleti. Nije neobično, kažu, jer je Potomje često najhladnije mjesto u ovom dijelu Dalmacije. Kada padne kiša, voda se prirodno slijeva prema Dingaču, a novi asfalt i rasvjeta koje je postavila općina Orebić jamče sigurnost unatoč prirodnim specifičnostima krša.

A onda dolazi onaj trenutak zbog kojeg se svaki posjetitelj zaljubi. Prođete tunel i pred vama se otvori pejzaž koji gotovo oduzima dah: strme, kamene padine koje spuštaju trsove sve do mora, kristalinična plavetnina, pogled na Mljet i Korčulu, osjećaj da stojite na rubu svijeta. To je Dingač – sirov, iskonski, nezaboravan.

Dingač danas: destinacija za ljubitelje autentične Dalmacije

Podno ovih padina smjestila su se mala mjesta Borak i Potočine, skromna, ali sve popularnija među putnicima koji traže mir, čisto more i autentičnu dalmatinsku svakodnevicu. Mnogi dolaze zbog vina, ostaju zbog pogleda, a vraćaju se zbog osjećaja da su otkrili nešto rijetko i posebno.

Pola stoljeća nakon svog otvaranja, tunel Dingač nije samo inženjerski pothvat. On je most između prošlosti i budućnosti Pelješca, između težine vinogradarskog rada i lakoće mediteranskog ljeta, između autentične tradicije i modernog turizma. I podsjetnik da velike priče ponekad prolaze malim, gotovo neprimjetnim putovima – ali ostavljaju trag koji traje generacijama.