Stipe Štrkalj za HELLO!:”Metallica u podrumu, klapa na katu – iz tog kaosa rodio se moj glazbeni identitet zbog kojeg sam ispao u prvoj emisiji The Voicea”

Kada govori o pjesmi „Sanjaj“, jasno je da ne priča samo o glazbi, nego i o trenutku u kojem čovjek mora stati pred samoga sebe i priznati što mu je doista važno. Svoj put započeo je između dvaju svjetova – kanadskog rock’n’rolla i dalmatinske tradicije – i upravo taj kontrast oblikovao je njegov glazbeni identitet. U njegovim pjesmama jednako snažno odjekuje energija refrena Metallice kao i mekoća dalmatinske balade.

U klapi je naučio da se srce mora uskladiti s drugima, a u bendu DiLema kako je teško, ali dragocjeno, voditi cijelu priču. Iskustva s pozornice, od pobjede u Omišu do televizijskog formata The Voice, ostavila su u njemu neizbrisiv trag, ali i podsjetnik da glazba nije natjecanje, nego putovanje. Svaka etapa na tom putu donijela mu je novu snagu, a svaka prepreka pretvorila se u lekciju. „Sanjaj“ je stoga više od debitantske pjesme – to je manifest njegovog stvaralaštva i životne filozofije. Ona nosi poruku da snovi nisu luksuz, već nužnost, a nada nije slučajna, već izbor. Snimljena u dalmatinskom krajoliku, pjesma se stopila s prirodom koja je postala glavni scenarist i najbolja kulisa.

U tim kadrovima nije bilo potrebe za efektima jer je emocija izvirala sama od sebe. Štrkalj vjeruje da prava čarolija ne treba šminku, nego iskrenost, pa upravo to prenosi kroz svaki ton. Glazbu doživljava kao oblik terapije, ali i most prema ljudima koji u njegovim stihovima pronalaze djelić sebe. Njegova obitelj nije samo inspiracija, nego i srce cijele priče, jer bez njih glazba ne bi imala jednaku toplinu.

Kada govori o svojoj pjesmi, ističe tri riječi – vjera, ljubav i nada – i upravo one postaju njegov životni kompas. Nije slučajno da publika u pjesmi „Sanjaj“ pronalazi svjetlo, jer ono proizlazi iz osobnog iskustva i unutarnjeg optimizma. Stipe Štrkalj danas staje pred svijet s pjesmom koja je dugo čekala svoj trenutak, a sada otvara novo autorsko poglavlje s iskrenošću koja se ne može sakriti.

„Sanjaj“ je vaša prva pjesma, a već nosi snažnu emotivnu poruku. Jeste li imali osjećaj da upravo ovim singlom trebate otvoriti svoje autorsko poglavlje?

Od svih pjesama koje sam napisao, „Sanjaj“ mi je uvijek bila najposebnija i osjećao sam da upravo njome trebam otvoriti svoje autorsko poglavlje. Ona nosi dio mog osobnog putovanja, i kad je slušam, uvijek me vrati u trenutke kada sam prvi put osjetio da glazbom mogu prenijeti ono najintimnije iz sebe. Taj period života bio je pun kontrasta. S jedne strane uspon benda, a s druge osobna želja da napravim nešto što je samo moje. Pjesma je kao dašak intime koji sam godinama čuvao u ladici, čekajući pravi trenutak. Kad je došao, znao sam da nema natrag. Želio sam da ljudi odmah osjete iskrenost i toplinu koje „Sanjaj“ nosi. Smatram da prva pjesma uvijek definira ton onoga što želiš reći publici. Za mene je to bilo jasno, trebala je to biti pjesma s dušom, pjesma koja se ne može sakriti. I danas mi se čini da sam tim izborom napravio najbolji mogući početak svog puta.

Pjesma je nastala još 2022. godine – zašto je tek sada ugledala svjetlo dana?

Istina je da je pjesma nastala još 2022., ali život je ponekad majstor tempiranja. Tada sam bio uvjeren da će bend krenuti ozbiljnije u autorskom smjeru, i čak smo imali jedan lijepi početak s pjesmom „Hodamo“. No, okolnosti su nas odvele drugim putem, a ja sam se našao u situaciji da sačuvam „Sanjaj“ za sebe. Ono što je bilo posebno je to da je pjesma u međuvremenu postala dio mog doma. Naime, moji sinovi su često pjevušili refren dok bi se igrali po kući. To je bio trenutak u kojem sam shvatio da je ona više od obične pjesme; postala je mala obiteljska himna. Kad ti djeca nesvjesno potvrde vrijednost onoga što si stvorio, onda znaš da moraš pustiti pjesmu u svijet. Čekanje je, u konačnici, donijelo novu emociju i dublji smisao. Vjerujem da sada dolazi ljudima u pravom trenutku, baš onako kako treba.

Kažete da se u priči pjesme i sami prepoznajete. Koji je trenutak Vašeg života najviše oblikovao „Sanjaj“?

„Sanjaj“ nije samo moj osobni portret, već i ogledalo vremena u kojem živimo. Čini mi se da nam svima nedostaje optimizma i vjere da sutra može biti bolje. Pjesmom želim ljude podsjetiti da snovi nisu luksuz, nego potreba. Moj život je obilježilo mnogo sanjarskih trenutaka, od selidbi i novih početaka do glazbenih iskoraka. Inspirirala me i jedna posebna osoba, koja je svojom borbom i snagom pokazala da se sve može kada vjeruješ u sebe, a pjesmu sam njoj i posvetio, iako to do sada nisam otkrivao. Upravo ta tajna daje pjesmi „Sanjaj“ dodatnu težinu i intimu. Kad je izvodim, osjećam kao da pričam priču ne samo o sebi, već i o svima koji se bore sa svojim izazovima. Možda zato ljudi u njoj pronalaze komadić sebe.

Spot ste snimali na čarobnim lokacijama od Zadra do Knina. Postoji li neki trenutak sa snimanja koji pamtite kao „filmski“ ili posebno emotivan?

Snimanje spota bilo je pravo malo putovanje, od šuma i kamenjara do skrivenih dalmatinskih proplanaka. Moj prijatelj i snimatelj Toni Lekić stigao je čak iz Austrije i zajedno smo lutali mjestima koja su na kraju postala filmska kulisa. Bilo je smijeha, umora i neočekivanih trenutaka, poput onog kad smo doslovno hodali satima dok me noge nisu izdale. Ali upravo ti trenuci daju autentičnost cijelom procesu. Kad sam na kraju vidio spot, shvatio sam da sve to hodanje i improvizacija imaju smisla. Posebno mi je drago što nismo forsirali emociju. Ona se prirodno pojavila u kadrovima, u pogledu, u krajoliku. To je za mene filmsko, kada život sam napiše scenarij. Uvijek ću pamtiti to putovanje kao iskustvo koje je pjesmi dodalo novu dimenziju.

Redatelj je u početku planirao specijalne efekte, a na kraju je priroda odigrala glavnu ulogu. Što je Vama značilo snimati u takvom krajoliku?

U početku smo planirali sasvim drugačiji koncept spota, sa specijalnim efektima i zamišljenim scenama koje podsjećaju na film „Ja ću budan sanjati“. Ali kako to često biva, priroda nas je pobijedila. Mrak nas je zatekao na snimanju, vrijeme nas je stislo, a Toni je morao natrag u Austriju. Umjesto scenarija punog trikova, dobili smo iskrenost dalmatinskog krajolika i to je ispalo najbolje moguće rješenje. Za mene je bilo nevjerojatno iskustvo snimati usred pejzaža koji su mi zapravo tako blizu, a opet sam ih otkrivao prvi put. Shvatio sam da prava čarolija ne treba šminku, nego srce. Ponekad je dovoljno stati u tišinu prirode i pustiti da ona priča svoju priču. I vjerujte mi, to iskustvo ostaje urezano dublje nego bilo kakvi specijalni efekti.

Glazbu i tekst potpisujete sami – kako izgleda Vaš kreativni proces? Što nastaje prvo: melodija, slika ili emocija?

Moj kreativni proces uvijek je nepredvidiv i baš zato ga volim. Nekad krene od jedne jednostavne melodije koju odsviram na gitari ili klaviru, a nekad se u meni probudi emocija koju moram pretočiti u stih. Najčešće sve to snimam na mobitel, da mi ‘ne pobjegne’. Dogodi se da cijela pjesma izađe odjednom, kao da mi ju je netko šapnuo, a znaju proći i mjeseci da ništa ne uspijem završiti. Ne vjerujem u pisanje na silu. Pjesma mora izaći iz mene iskreno, jer samo tada može dirnuti nekoga drugoga. Ima i onih „pjesničkih kriza“ kada se osjetim kao da sam prazan, ali i to je dio puta. Uvijek se iznova iznenadim kako baš onda, kad se najmanje nadam, dođe neki stih ili melodija koja mi promijeni dan. I na kraju, taj proces mi je zapravo poput osobnog dnevnika, svaka pjesma je trenutak mog života.

Rođeni ste u Vancouveru, odrasli na spoju rock’n’rolla i dalmatinske pjesme – koliko Vas je taj kontrast oblikovao kao glazbenika?

Rođen sam u Vancouveru, a odrastao između rock’n’rolla i dalmatinske pjesme i upravo taj spoj dao mi je poseban pogled na glazbu. Kod bake i djeda često sam se nalazio između dvaju svjetova. U podrumu je ujak svirao rock, a na katu se pjevala naša dalmatinska pjesma. Jedan trenutak slušao bih Metallicu, a već drugi Danijela Maršana ili Tomislava Ivčića. To iskustvo me naučilo da glazba nema granica i da se sve može povezati. Vjerojatno zbog toga danas volim istraživati razne stilove i imam uho za različite žanrove. Osjećam da sam jednako doma i u snažnom rock refrenu i u nježnoj dalmatinskoj baladi. Upravo taj kontrast oblikovao me kao glazbenika i dao mi širinu koju možda ne bih imao da sam rastao samo u jednom okruženju. To je moj identitet, most između dva svijeta koji se na kraju susreću u mojim pjesmama.

Klapska tradicija je obilježila vaš put. Što ste iz klapskog iskustva prenijeli u svoju autorsku glazbu?

Klapa je za mene bila više od glazbe, bila je životna škola. Naučila me kako se diše zajedno, kako se sluša drugoga i kako se srce usklađuje s glasovima oko tebe. U klapi nema mjesta za ego, jer cijela snaga dolazi iz zajedništva. Upravo ta lekcija ostala je duboko u meni i danas. Kad pišem svoje pjesme, uvijek tražim tu harmoniju. Dakle, ne samo u zvuku, nego i u emociji. Imao sam sreću učiti od velikih klapskih voditelja, poput Ante Radosa, i to iskustvo oblikovalo je moj glazbeni radni duh. Naučio sam da ništa ne dolazi bez discipline i stalnog rada. Ali isto tako, shvatio sam da glazba nije samo tehnika, nego i ljudskost. Sve to sam prenio u svoj autorski rad. Kad pišem, klapska iskra i dalje živi u meni, u harmonijama, u osjećaju za zajedništvo, u svakoj noti.

Iza sebe imate pobjedu na festivalu u Omišu. Koliko su ti trenutci važni za vaše samopouzdanje danas?

Omiški festival bio je jedno od najposebnijih poglavlja u mom životu. To nisu bile samo probe i nastupi, nego cijela atmosfera, noći pod žižulom, pjesma do jutra i prijateljstva koja traju i danas. Pobjeda na Omišu donijela mi je veliko samopouzdanje, jer kad si dio takvog događaja, znaš da si prošao jednu važnu glazbenu stepenicu. Ali više od same pobjede, pamti se osjećaj zajedništva i rad koji stoji iza svega. Da bi se stalo na tu pozornicu, morao si osjetiti svaku riječ i svaki stih, potpuno se predati glazbi. Mene je to oblikovalo kao pjevača, ali i kao čovjeka. Naučio sam da se trud i disciplina uvijek isplate, ali i da glazba donosi najveću radost tek kada se dijeli. Danas mi prisjećanje na te dane izmami osmijeh na lice, jer znam da je to bila baza na kojoj sam kasnije gradio sve.

Publika Vas pamti i iz showa The Voice – kako danas gledate na to iskustvo?

Iskustvo u „The Voiceu“ bilo je kratko, ali vrlo intenzivno i nezaboravno. Iako sam ispao već u prvoj emisiji, ono što se događalo iza kamera bilo je pravo bogatstvo. Vokalne vježbe, probe, druženje s mentorima i kolegama, sve je to bila prilika da naučim nešto novo i da se okušam u velikom televizijskom formatu. Bio sam pun optimizma jer su probe pokazivale da imam što ponuditi, iako su na kraju odluke otišle drugim putem. Naučio sam prihvatiti da glazba nije natjecanje, nego putovanje u kojem svatko dobije svoj trenutak. „The Voice“ mi je dao priliku da me ljudi upoznaju i dalo mi je iskustvo koje i danas rado prepričavam. Nisam ga doživio kao poraz, nego kao korak na stepenicama koje me vode do današnjeg trenutka. Sve što se tamo dogodilo, nosim sa sobom kao lijepu uspomenu i lekciju.

Osnovali ste bend DiLema. Koliko Vas je rad s bendom pripremio za samostalni iskorak?

Bend DiLema osnovao sam nakon klapskog razdoblja, jer sam želio istražiti žanr koji mi je tada bio blizak i u kojem i danas stvaram. To je bilo vrijeme puno koncerata, proba i rada. Pjevali smo s velikim imenima poput Thompsona, Dalmatina i Sandija Cenova. Kao frontmen morao sam preuzeti i odgovornost organizatora, motivatora i vođe, što mi je dalo ogromno iskustvo. Naučio sam koliko je zahtjevno uskladiti različite ljude, karaktere i ideje, a da sve to na kraju zvuči skladno. Taj period me očvrsnuo i pokazao mi da se glazba nije samo pjesma, nego i cijela struktura koja stoji iza nje. Bend mi je bio svojevrsna priprema za samostalni put, jer sam osjetio kako je to stajati na čelu jedne priče i donositi odluke. Kad prođeš takvu školu, kasnije znaš da se sam možeš nositi sa svim izazovima. Danas s osmijehom gledam na to razdoblje. Bilo je puno rada, ali i puno radosti.

„Sanjaj“ nosi snažnu poruku o vjeri u bolje sutra. Jeste li i sami osoba koja uvijek pronalazi svjetlo, čak i u najtežim trenucima?

Priznajem da nije uvijek lako ostati optimist, ali ja se trudim u svemu pronaći barem malu zraku svjetla. Čovjek jednostavno mora unositi pozitivu u svoj život, jer bez nje nema pravog funkcioniranja. Naravno, život donosi i teške trenutke, ali ako uspijemo pronaći barem djelić razloga za vjeru u bolje sutra, onda smo pobijedili. Ja osobno nastojim gledati izazove kao priliku da rastem i da iz njih nešto naučim. Ponekad mi i najmanje stvari, poput osmijeha djece ili šetnje uz more, vrate snagu. Ne bježim od tame, ali uvijek tražim svjetlo. I upravo to je poruka „Sanjaj“, da nikada ne prestanemo tražiti bolju stranu života. To nije uvijek lako, ali vjerujem da se vrijedi boriti za takav pogled. Možda zato i pišem pjesme, da podsjetim sebe i druge da se uvijek isplati vjerovati.

Često ističete obitelj i svoje sinove kao najveću inspiraciju. Kako oni reagiraju na Vašu glazbu?

Obitelj mi je oslonac i najveći izvor inspiracije. Moji sinovi već su tinejdžeri i jako me veseli što vole dobru glazbu, što ih instrumenti privlače i što s njima mogu dijeliti pjesme. Kad me vide s gitarom, odmah se uključe i nekad se zna dogoditi da cijela kuća zvuči kao mala glazbena proba. Njihova podrška mi je najvažnija, jer oni su moji najiskreniji kritičari, ali i najveći fanovi. Zna se dogoditi da baš oni prvi osjete pjesmu i pjevaju refren dok ja još razmišljam treba li ga uopće pustiti van. To mi je najveća nagrada, vidjeti da glazba prirodno ulazi u njihov svijet. Moja obitelj nije samo inspiracija, nego i razlog zbog kojeg sve ovo radim. Od samog početka glazbeni mi je put bio povezan s njima, i vjerujem da će tako i ostati. Oni su moj vitar u leđa i moje najsnažnije sidro.

Koja Vam je prva misao prošla kroz glavu kada ste čuli završnu verziju pjesme „Sanjaj“ u produkciji Ivana Popeskića?

Kad sam čuo završnu verziju, osjećaj je bio kao da mi je netko pročitao misli. Ivan je veliki profesionalac i znao sam da će pjesmu oblikovati na pravi način, ali ipak me iznenadilo koliko je točno pogodio ono što sam želio. Čim sam čuo demo, sve je kliknulo i znao sam da je pjesma dobila svoje pravo ruho. Bilo je posebno zadovoljstvo osjetiti da netko drugi toliko duboko razumije tvoju glazbenu viziju. Ivan ima dar da u svakoj pjesmi pronađe ono jedinstveno i da ga naglasi, a „Sanjaj“ je za mene sada zaokružena priča upravo zahvaljujući njemu. Taj trenutak mi je potvrdio da je čekanje imalo smisla. Kad se okrenem iza sebe, drago mi je što nisam žurio. Svaka pjesma ima svoj trenutak, a ovaj je došao u pravom obliku.

Ako biste morali opisati „Sanjaj“ u tri riječi – koje bi to bile?

Kad bih „Sanjaj“ morao opisati u tri riječi, to bi bile: vjera, ljubav i nada. Vjera u bolje sutra i u to da svaki trud na kraju pronađe svoj smisao. Ljubav kao pokretač svega, jer bez nje ne bi bilo ni ljudi, ni glazbe, ni svijeta. A nada kao svjetionik koji nam pokazuje put i onda kad sve izgleda teško. Te tri riječi su, zapravo, temelj cijele pjesme, ali i moj osobni životni kompas. Dok pjevam „Sanjaj“, upravo te tri sile osjećam u sebi. One su ono što želim prenijeti publici. Ne kao prazne pojmove, nego kao stvarne emocije koje svatko može osjetiti. U njima se krije i moja poruka, a to je da ne prestajemo sanjati, jer u snovima se uvijek skriva put prema stvarnosti.

Vjerujete li da glazba može iscijeliti i podići ljude u trenucima kad im je najteže?

Ne vjerujem samo da glazba može iscijeliti, nego sam potpuno siguran u to. Za mene je glazba najbolji lijek i najjači oblik terapije. Kad mi je teško, kad sam sretan ili kad sam izgubljen, uvijek se vratim instrumentu i notama, i odmah osjetim promjenu. Glazba nas podiže, povezuje i vraća nas samima sebi. Naravno, svatko reagira na drugačiji žanr, ali u konačnici svi osjećamo tu moć. Meni je najveće bogatstvo kada vidim da moje pjesme dotaknu nekoga drugoga, da mu donesu utjehu ili osmijeh. To je trenutak u kojem shvatim da glazba nije samo moj put, nego i most prema ljudima oko mene. Bez nje bih bio poput robota, bez emocije, bez duše. Glazba me oblikuje i drži, i zato vjerujem da je ona univerzalni lijek.

Tko su Vam glazbeni uzori i koje Vas pjesme vraćaju samome sebi kada vam treba mir?

Moji glazbeni uzori su šaroliki, baš poput mog života. Volim melankoliju i emotivnost pa često slušam Toma Odella ili Birdy, a onda me uhvati nostalgija za osamdesetima pa si pustim The Cure, The Smiths i cijelu tu scenu. Kad mi treba energija, uvijek posegnem za starom Metallicom. S druge strane, volim i našu domaću glazbu, od Buce i Srđana do zadarskih legendi koje sam slušao kao dijete. Sve to stvorilo je jednu glazbenu „voćnu salatu“, ali mislim da upravo u toj raznolikosti leži moj identitet. Ljudi me često pitaju što slušam i teško mi je dati jednostavan odgovor, jer za mene glazba ovisi o trenutku i raspoloženju. Ponekad tražim mir, ponekad snagu, a ponekad samo toplinu poznatih melodija. Sve to me oblikuje i vraća meni samome kad mi treba oslonac.

Koja je najveća prepreka na Vašem glazbenom putu, a koja Vas je na kraju ojačala?

Ne volim riječ prepreka, jer svaka je zapravo bila prilika za rast. Ali činjenica je da od glazbe nije lako živjeti, pogotovo kada imaš obitelj i obaveze koje traže puno energije. Bilo je trenutaka kada sam morao birati i balansirati, kada fizički nisam mogao dati glazbi koliko sam želio. Ipak, upravo ti trenuci su me naučili upornosti i dali mi snagu da idem dalje. Posebno me motiviraju poruke i komentari ljudi koji kažu da su u mojim pjesmama pronašli sebe. Kada shvatim da sam nekome donio osmijeh, da sam barem na trenutak uljepšao dan, tada sve prepreke nestaju. To je ono zbog čega sam najbogatiji na svijetu. Bez tih izazova vjerojatno ne bih bio isti čovjek. Na kraju, upravo oni su me ojačali i oblikovali u osobu kakva sam danas.

Što biste voljeli da ljudi osjete kada prvi put poslušaju „Sanjaj“?

Kad ljudi prvi put poslušaju „Sanjaj“, želim da osjete iskrenost. Za mene su mali, iskreni osjećaji vrjedniji od bilo kakvih velikih, ali lažnih emocija. Želio bih da u pjesmi pronađu tračak nade i da na trenutak zaborave sivilo svakodnevice. Da se barem na nekoliko minuta prepuste melodiji i shvate da snovi nisu daleko, nego su tu, nadohvat ruke. Kad izvodim pjesmu, osjećam toplinu i iskru, i volio bih da ta energija dođe i do publike. Glazba je za mene most, a „Sanjaj“ je poziv da prijeđemo zajedno na svjetliju stranu. Ne očekujem da pjesma promijeni svijet, ali ako barem jednoj osobi donese osmijeh, onda je ispunila svoju svrhu.

I za kraj – u što Vi osobno danas najviše vjerujete i što je Vaše „bolje sutra“?

Danas najviše vjerujem u malog čovjeka s velikim snovima. Vjerujem da živimo na prekrasnom mjestu i da upravo u toj ljepoti leži naša snaga. Za mene „bolje sutra“ nije neki nedostižni ideal, nego plod truda i ljubavi. To je ono što čovjek nesebično daje, bilo prema drugome, bilo prema onome što voli. Svjestan sam da ne može svatko promijeniti svijet, ali vjerujem da svatko može dati mali dio sebe i time učiniti život ljepšim. Za mene je bolje sutra ono u čemu ima topline, poštenja i iskrenosti. To su vrijednosti koje želim živjeti i prenositi. Ako uspijem ostaviti takav trag kroz svoju glazbu i svoje postupke, onda znam da sam na pravom putu.