„Tišina nikad nije bila glasnija“: Maraya otkriva zašto je šutnja najglasniji oblik otpora

“Tišina” je sve, samo ne tiha. Brza, ritmična i pulsirajuća, ali emocionalno ogoljena do srži. Pjesma koja ne moli, ne objašnjava i ne traži – samo pokazuje. Ona govori o onim trenucima kada više ništa ne moraš reći da bi bio potpuno jasan. Ona je himna unutarnjeg mira usred vanjske buke. Trenutak u kojem prestaješ ugađati i počinješ slušati sebe. Lik između dvije vatre, nepomičan, ali nepokoren. Emotivna borba pretočena u zvuk, spot i osjećaj.

Pjevačica Maraya nam donosi zvučni kontrast: brzi beat koji nosi tišinu i tišina koja vrišti. Inspiraciju crpi iz stvarnog, ali stvara glazbenu iluziju – svijet gdje se retro emocija susreće s modernim ritmom. Pjesma je nastala iz tihe tenzije odnosa u kojima previše toga ostaje neizrečeno. To je onaj osjećaj kad si fizički prisutan, ali emocionalno daleko. Kada srce kuca glasno, ali u tebi vlada mir. Ili bar odluka da ostaneš svoj.

“Tišina” ne staje samo u glazbenom prostoru – ona se prelijeva u estetiku, pokret, atmosferu. Od synthwave beatova do neonskog video spota, sve je pažljivo dizajnirano da izazove jedno: osjećaj. Osjećaj slobode, prisutnosti, jasnoće. U svakoj slici vidiš povratak sebi. Osobu koja pleše sama, zatvorenih očiju, nasmijana. Bez potrebe da se objasni, da se svidi, da se uklopi. Pjesma je, baš kao i ona, autentična do kraja.

PROČITAJTE: Novi singl koji spaja klub, poeziju i introspekciju

U razgovoru s nama, pjevačica otkriva kako “Tišina” nije klasična ljubavna pjesma – već oda osobnim granicama. Stvorena iz buke, pretočena u melodiju, “Tišina” nastaje u suradnji s dugogodišnjim kreativnim partnerima. Tu je i London – njezin drugi dom, njezin estetski kod. Edukacija, iskustvo i sloboda koju je stekla izvan granica, oblikovali su zvuk i stav koji danas nosi.

I naravno, tu je i znanje o jeziku i značenju. Transkulturalna komunikacija nije samo njezina diploma, već i alat uz pomoć kojeg piše tekstove. Svaka riječ ima težinu, svaki stih svoju rezonanciju. Jer ova pjesma nije hit za jedno ljeto – ona je soundtrack za sve tihe revolucije koje vodimo unutar sebe. “Tišina” je njezin najosobniji glas do sada. I možda najmoćniji.

Kako bi opisala “Tišinu” u jednoj rečenici koja nije glazbena – kao da je film, slika ili osjećaj?

“Tišinu“ doživljavam kao lik koji stoji između dvije vatre – usred kaosa, buke i sukoba, ali je nepomičan. Stoji uspravno, visoko uzdignute glave, ne zato što je hladan ili neosjetljiv, već zato što posjeduje unutarnju snagu – mir koji ne dolazi iz svijeta oko njega, nego iznutra. U toj slici tišina ne predstavlja odsustvo zvuka nego duboki i gotovo sveti osjećaj prisutnosti i stabilnosti. Tišina je trenutak u kojem odlučiš da te ništa izvana neće uzdrmati. Tišina je otpor i dominacija npr. kao izbor da ostaneš svoj usred buke koja pokušava definirati tko si i koga voliš. Slika lika između dvije vatre zapravo savršeno opisuje srž pjesme “Tišina“. Iako na prvu pjesma djeluje kao ljubavna, ustvari se radi o unutarnjoj borbi da se ostane miran, sabran i autentičan. Iako je emotivno intenzivna, “Tišina“ ne vrišti – ona pokazuje koliko tiho može biti moćno.

Koji je trenutak ili emocija bio okidač za nastanak ove pjesme?

Zapravo, pjesma nije nastala iz nekog jednog konkretnog trenutka, nego više kao refleksija niza situacija kroz koje sam prolazila u životu. Nije to neka klasična ljubavna priča- više je to unutarnji konflikt između želje da budeš blizu nekome i potrebe da zaštitiš sebe. Proces stvaranja bio je jako dinamičan, baš kao i emocije koje su pokretale stvaralački proces. Krenuli smo u jednom smjeru, a onda promijenili čak tri glazbena žanra i produkcijski stil, dok nismo “pogodili“ zvuk koji zaista nosi ono što pjesma želi reći. Fun fact je da postoje tri verzije pjesme “Tišina“ koja je postepeno evoluirala u finalnu verziju. To je za mene jedan od najzanimljivijih dijelova u stvaranju – vidjeti kako pjesma postepeno evoluira. Odlučila sam se za ovu verziju jer je zvučala kao prava “Tišina“. Zvuči paradoksalno da brza pjesma nosi taj naziv, ali mogu reći da tišina u mojoj verziji nikad nije bila glasnija. Energija i atmosfera pjesme nosi ono što tišina u ovom kontekstu zaista znači – to je emocionalna tišina koja zapravo dolazi iz preopterećenosti osjećajima. Inspiracija je došla iz buke – iz previše neizgovorenog, previše pitanja, a premalo odgovora u emotivnim vezama. To nije pjesma u kojoj moliš za ljubav, već pjesma u kojoj pokazuješ koliko si daleko, čak i kad si fizički tu. U tom miksu ritma i osjećaja nastala je “Tišina“ – kao kontrast između vanjskog stava i unutarnje buke. Pjesma je ljubavna, ali ne u klasičnom smislu. Ona je priča o granici, o trenutku kad shvatiš da više ne govoriš jer riječi više nemaju težinu.

“Tišina” je snažan naziv – što za tebe tišina znači u kontekstu odnosa i introspekcije?

Za mene tišina nije praznina, nego prostor u kojem sam najviše svoja. Ona je mir koji dolazi kad prestaneš ugađati drugima i počneš slušati sebe. U kontekstu odnosa, tišina često otkriva više nego riječi jer u tišini vidiš tko ostaje, a tko nestaje čim prestaneš objašnjavati tko si. Ona je filter kroz koji se jasno vidi tko te zaista razumije i kad to ne tražiš. Tišina u meni znači sigurnost i osjećaj da ne moram ništa glumiti da bih bila prihvaćena. Ona dolazi s upoznavanjem sebe, kroz faze u kojima shvatiš da tvoja “različitost“ nije mana nego tvoja snaga. Kad si miran sam sa sobom, prestaješ tražiti potvrdu izvana. To je trenutak u kojem odnosi počinju funkcionirati iskrenije jer više ne gradiš vezu na očekivanjima, nego na istini.

Tišina nije bježanje, ona je izbor! Biranje unutarnjeg balansa umjesto drame. U odnosima je često pokazatelj granice i ne zato što ti nije stalo, nego zato što znaš koliko vrijediš. U pjesmi “Tišina“, to je upravo ono što želim prenijeti – da je tišina moćna, da u njoj leži jasna poruka: „Znam tko sam i ne moram to više objašnjavati“.

Tvoj zvuk često spaja pop s elektronskim žanrovima – zašto synthwave i sada, zašto ljeto?

Vjerujem da synthwave nije vezan uz određeno godišnje doba jer je bezvremenski žanr koji budi nostalgiju i u slušatelju uvijek ostavlja samo lijepe, gotovo filmske osjećaje. Synthwave je glazbeni žanr koji stilizirano oživljava i reinterpretira zvukove, estetiku i osjećaje 1980-ih koristeći modernu produkcijsku tehniku. U središtu mu je sintetizator (otuda i naziv), često praćen retro ritmovima koji bude nostalgiju. Synthwave i pop zvuk koji koristim u pjesmi “Tišina“ savršeno se uklapaju i zajedno pričaju jednu zaokruženu priču. Upravo zato što pjesma nosi naziv “Tišina“ htjela sam da zvuči suprotno i da bude glasna u emociji, brza u ritmu i potpuno neočekivana u dinamici. Synthwave mi je tu savršeno legao jer taj žanr zna kako spojiti retro estetiku s modernom energijom. On je ritmičan, pulsirajući, nosi tu toplinu osamdesetih, ali i pokretačku snagu popa i sve što po meni “Tišina“ treba biti. Meni je zanimljivo raditi s kontrastima kao što je u ovom slučaju tišina koja je glasna. Mislim da ljudi to osjete jer ljubav nije uvijek nježna i spora; ponekad je brza i nepredvidiva. Synthwave nisam htjela zadržati samo u zvuku, već sam ga prenijela i na video spot za pjesmu. Spot za ”Tišinu” je doslovno produžetak tog synthwave osjećaja – vizualno topla, neonska, dinamična priča. Koristili smo elemente retro estetike koja budi dojam filmske urbane ljetne noći. Kamera je stalno u pokretu, kao i emocija koju pjesma nosi.

Pjesmu potpisuješ i autorski – pišeš li najprije tekst ili te glazba vodi do riječi?

Uglavnom me glazba vodi do riječi. Najprije stvaram melodiju jer ona mi daje emotivni okvir. Za mene je melodija kao instinkt jer u njoj čujem vokal i prije pisanja teksta. Tek nakon što imam tu osnovnu glazbenu strukturu, kreće pisanje teksta. Tada se pitam što ovom melodijom želim reći. U tom procesu puštam da emocija iz melodije diktira ton teksta. Upravo se to dogodilo i s pjesmom “Tišina“. Iako se na prvu čini kao plesna, energična pjesma, u njoj postoji sloj neizrečenog između dvoje ljudi koji osjećaju puno, ali to ne izgovaraju. Tekst je onda samo ispisao ono što je glazba već šaptala. Volim raditi tako jer mi melodija omogućava da pišem iskreno. Često se dogodi da tek kasnije, kad pjesma već postoji, shvatim o čemu sam zapravo pisala. Volim biti uključena u proces stvaranja glazbe i teksta jer često tako otkrijem nešto i o sebi.

Kako izgleda tvoj kreativni proces kada radiš s producentom Senijem?

Iskreno, naš kreativni proces nikada nije potpuno isti već ovisi od pjesme do pjesme. Sve ovisi o žanru pjesme i atmosferi koju želimo stvoriti. Neke pjesme nastanu u naletu inspiracije i završimo ih u samo nekoliko sati. S druge strane, ima pjesama koje sazrijevaju kroz vrijeme, koje traže da ih razložimo, izgradimo, pa i mijenjamo tijekom nekoliko mjeseci. Sa Senijem radim već dovoljno dugo da smo razvili svoj jezik i razumijemo se bez previše objašnjavanja. Znamo kako tko diše, kako tko razmišlja i to nam omogućava dobru suradnju. Obično ja izrazim osnovnu ideju, emociju i viziju koju želim prenijeti. Onda zajedno stvaramo instrumental i tražimo prave zvukove, ritmove i harmonije. Jednostavno pustimo da nas glazba vodi. Kada smo zadovoljni s glazbom, prelazim na tekst. Seni je jako dobar u tome da osjeti emociju koju želim prenijeti u pjesmu. Povjerenje je ključno u cijelom kreativnom procesu. Uvijek smo vođeni zajedničkim ciljem – da pjesma bude kvalitetna i da prenosi moje emocije. Zajednički cilj je za mene najveća vrijednost našeg glazbenog partnerstva.

Što te estetski privlači kod 80-ih i 90-ih i kako to prevodiš u suvremeni pop?

Možda me najviše privlači to što se nisam rodila u tom vremenu. Ljudi često čeznu za onim što nisu imali i što nisu doživjeli. U mojem slučaju nostalgična žudnja za prošlim vremenima postala je prostor za maštu i stvaranje. Glazba iz 80-ih i 90-ih ima taj specifičan emocionalni filter i sve mi zvuči kao sjećanje. Kad slušam te melodije osjećam se kao da sam na trenutak negdje drugdje. Taj zvuk mi daje slobodu da pobjegnem u neku verziju stvarnosti u kojoj je sve ljepše. Zato kroz svoje pjesme stvaram pomalo “deluzionalan” osjećaj, kao da sam zalutala u neko ljepše doba i to ne stvarno, već emocionalno. I onda mi je logično da to spojim s modernim popom jer živim u sadašnjem trenutku i želim pričati o sadašnjim temama, ali kroz zvuk koji me inspirira. U toj kombinaciji postoji neke magije jer se prošlost i sadašnjost ne sukobljavaju, već nadopunjuju. Smatram da takav pristup pjesmama daje karakter, onu patnju i toplinu koju čista digitalna produkcija često izgubi. To nije samo stilski izbor, već način izražavanja. Pjesma “Tišina“ je također kombinacija poznatog i nepoznatog, starog i novog, bliskog i dalekog.

Kakva je bila suradnja s Nikolom Vasovićem i kako su se vaši rukopisi spojili u “Tišini”?

Nikola je izuzetno talentiran i glazbeno inteligentan pa je suradnja s njim za mene bila jako inspirativna. On ima veliko iskustvo u radu s različitim glazbenim stilovima, što mu daje širinu i fleksibilnost u pristupu pjesmi. Ja sam došla s gotovom idejom, a Nikola je odmah osjetio o čemu se radi i pristupio tome s puno poštovanja prema mom izrazu. Dao mi je konkretne prijedloge koji su pjesmu učinili bogatijom. Naši rukopisi su se gotovo instinktivno spojili. On ima tu sposobnost da sluša i interpretira moju ideju. Rad na “Tišini” bio je zapravo proces zajedničkog građenja atmosfere i sloja zvuka. Od vokalne produkcije, preko aranžmana, do sitnih detalja koji se možda na prvo slušanje ne primijete, ali nose pjesmu emocionalno. Dopunjavali smo se kroz cijeli proces tako da bih ja iznijela ideju, on bi je zaokružio stručnošću. Mislim da je zato pjesma ispala tako moćna jer smo u nju oboje unijeli autentične dijelove sebe. Suradnja s njim me definitivno obogatila i kao autoricu i kao izvođačicu!

Postoji li redoslijed emocija koji želiš da slušatelj proživi kroz novu pjesmu?

Iskreno, to volim ostaviti slušatelju jer vjerujem da svatko ulazi u pjesmu s osobnom perspektivom. Smatram da je upravo to čar glazbe. Glazba nema univerzalan doživljaj, svatko izvuče ono što mu u tom trenutku treba. Netko će u “Tišini” osjetiti uzbuđenje početka, netko drugi čežnju za nečim izgubljenim, a treći će je možda doživjeti kao pjesmu o oslobađanju. Namjerno ne diktiram redoslijed emocija jer ne želim ograničavati interpretaciju. Moja je uloga da ponudim osjećaj, atmosferu i svoje emocije. Naravno, dok sam je stvarala, postojala je određena emocija kojom sam bila vođena. Željela sam uhvatiti taj osjećaj kad se toliko toga osjeća, a ništa se ne kaže naglas. Iako pjesma ima brzi ritam i pulsira energijom, ispod toga postoji sloj tihe emotivne tenzije. U tom kontrastu leži srž “Tišine”. Voljela bih da se slušatelj u putovanju kroz pjesmu prepozna. Želim da prepozna ili sebe sada ili neku verziju sebe iz prošlosti. Moja je glazba ogledalo koje ne nameće emocije. Nema unaprijed zadanog redoslijeda emocija. Pjesma “Tišina” ima emotivni prostor koji sam pjesmom otvorila, a svaki slušatelj ga zatvara na svoj način.

Kada zatvoriš oči i čuješ “Tišinu” – koje slike ti se javljaju?

Zatvorim oči i prvo što mi dolazi pred oči je priroda – beskrajno zelenilo, sunce koje probija kroz krošnje i zrak koji miriše. Osjećam zdravlje, ali ne samo fizičko nego onaj unutarnji osjećaj balansa. “Tišina” u tom kontekstu ne znači odsutnost zvuka, nego prisutnost mira kad je prisutna buka emocija. Vidim povratak sebi. Zamišljam osobu koja pleše sama, zatvorenih očiju i nasmijana. U tim slikama nema drame, ali ima emotivnog intenziteta. Taj kontrast između vanjske energije i unutarnje tišine me fascinira i baš sam to htjela uhvatiti ovom pjesmom. Možda zato u mojoj glavi “Tišina” izgleda poput dana kada si potpuno svoj. Kad slušam pjesmu “Tišina” zatvorenih očiju, ne vidim konkretan kadar, već jedan osjećaj slobode koji pulsira tijelom. Za mene je to ona unutarnja jasnoća kad znaš tko si, čak i kad riječi izostanu.

Koliko se London i tvoja edukacija ondje osjete u ovom singlu, iznutra i zvučno?

London je definitivno ostavio velik trag na mene kao osobu i kao glazbenicu. Taj grad me naučio kako misliti slobodnije kad je u pitanju zvuk, emocija i identitet. U “Tišini“ se to najviše osjeti kroz produkciju – pjesma je produkcijski bogata i slojevita. Zvučno, jako sam inspirirana UK pop-housom koji je specifičan miks elektroničkog zvuka i emocije. U “Tišini“ je taj utjecaj vidljiv kroz aranžman koji spaja klupsku energiju s ljetnim hitom. Volim stvarati glazbu koja zvuči moderno, ali ostavlja prostor za osjećaje- to je nešto što sam razvila upravo kroz edukaciju u Londonu. Naučila sam da produkcija nije samo zvuk, nego prostor za izražavanje emocija. S druge strane, iznutra mi je London dao osjećaj da mogu biti točno ono što jesam – bez potrebe da se uklapam! Tamo sam naučila slušati sebe, donositi odluke bez straha i vjerovati u svoju autentičnost. Zato je “Tišina“ osobna snažna pjesma jer u njoj nema prilagodbe, samo autentičan stav. Duh Londona je svakako prisutan u procesu stvaranja moje glazbe što je vidljivo u mojoj otvorenost prema raznim produkcijskim stilovima. Mogu reći da mi je London dao alate, a moja glazba je način na koji ih koristim.

Na koji način tvoj background u transkulturalnoj komunikaciji utječe na tvoje tekstove?

Moj background u transkulturalnoj komunikaciji zapravo ima veliki utjecaj na način na koji pišem i razmišljam o tekstovima. Prije svega, jako pazim na jezičnu preciznost- ne samo na gramatiku, nego i na ton i ritam riječi. Primjećujem i najsitnije pogreške ili neusklađenosti, što mi pomaže da tekstovi zvuče čisto. Svaka riječ mora imati smisao, ali i zvučnu funkciju. Znanje jezika mi također daje slobodu da se igram slojevima značenja, pa često ubacim strane izraze ili žargone. To pjesmi daje tzv. dodatni “sos” i osobnost. Ljudi prepoznaju te referencije, i one ponekad prenesu više osjećaja nego klasičan opis. Također, razmišljam o tome kako će riječi zvučati slušateljima iz različitih kulturnih konteksta. Trudim se da poruke budu univerzalne, ali nikad generičke. Zbog transkulturalnog razmišljanja često kombiniram emotivne izraze iz različitih jezika čime pjesme dobivaju dodatnu dubinu. I u pjesmi “Tišina” koristim urbane fraze koje potječu iz stranih jezika.

Kako biraš glazbene suradnike i što ti je najvažnije u kreativnoj kemiji?

Za mene je najvažnije međusobno razumijevanje i to ne samo glazbeno, nego i na ljudskoj razini. Glazba je vrlo intiman proces i ako nema povjerenja i uzajamnog poštovanja, teško se može dogoditi prava kreativna iskra. Želim raditi s ljudima koji imaju izražen senzibilitet, ali i otvorenost za drugačije ideje. Kompromis u poslu je nužan, ali to mora biti kompromis koji nadograđuje i širi horizonte. Volim kad netko zna reći svoje mišljenje, ali zna i slušati. Svi moji dosadašnji producenti i suradnici, poput Senija i Nikole Vasovića, upravo su zato postali moji kreativni partneri jer smo brzo našli zajednički jezik. Ciljevi su nam slični i tu se podudaramo. Želimo raditi glazbu koja ostavlja trag, ali bez potrebe da se uklapamo pod svaku cijenu. U odnosu mora postojati i prostor za spontanost jer pjesme često nastaju u onim trenucima kad se ništa ne forsira. Također, volim kada netko glazbi pristupa i s tehničke, ali i emotivne strane. Pod tim mislim da treba razumjeti kako zvuk funkcionira, ali ne zaboraviti osjećaje. U kreativnoj kemiji važno mi je i da se radi ozbiljno, ali ne pod stresom! Često mi je dovoljan jedan razgovor da osjetim hoće li energija kliknuti. Ne biram ljude samo po talentu i količini iskustva, već i po energiji koju osjećam u komunikaciji. Energija nikad ne laže.

Kada znaš da je pjesma gotova? Postoji li to uopće ili je riječ o trenutku predaje?

To je zanimljivo pitanje jer realno pjesma bi se mogla u nedogled dorađivati. Međutim, u nekom trenutku dođeš do točke kad osjetiš da više nemaš što dorađivati. Za mene je to više trenutak predaje nego finalizacije. To je trenutak kada shvatiš da si rekao sve što si trebao reći i da dodatni slojevi više ne donose vrijednost. Ponekad taj osjećaj dođe brzo, a ponekad proces traje tjednima ili čak mjesecima. Ponekad mi nešto unutra govori da još nisam dotaknula srž. Ključno mi je da pjesma u meni izazove osjećaj zatvorenog kruga. Gotovo je kad emocija i zvuk čine jednu cjelinu koju više ne treba ispravljati. Kad pjesmu preslušam i ne poželim ništa mijenjati tada shvatim da je gotovo. U tom trenutku znam da je spremna za slušatelje. U pjesmi “Tišina” upravo se to dogodilo jer dugo smo radili na detaljima, ali u jednom trenu smo osjetili da je pjesma gotova. Iako smo znali da je tehnički još sitno treba doraditi, ali emotivno je bila savršena.

U kojem trenutku osjetiš da pjesma nije više samo tvoja, već spremna za publiku?

Iskreno, baš na dan izlaska. Do tada je pjesma samo moja i u mojim mislima. Iako je tehnički već gotova i spremna, emotivno je još uvijek privatna. Onog trenutka kad se objavi, kad je ljudi počnu slušati, dijeliti i reagirati, ona više ne pripada samo meni. To je poseban osjećaj jer puštam nešto svoje u svijet i više nemam kontrolu nad time kako će biti shvaćeno. Upravo to i volim kod glazbe jer je ona komunikacija, ne monolog. Kada pjesma dođe do publike, ona se počinje transformirati kroz tuđe osjećaje. Ljudi u njoj pronalaze svoje priče, svoje ljubavi i svoje tišine. Ponekad me iznenadi kako netko interpretira neki moj stih jer ga doživi potpuno drugačije nego što sam ga ja pisala. Tada znam da pjesma ima vlastiti život. Taj trenutak dijeljenja uvijek me podsjeti na to zašto radim ovo što radim. To je trenutak kad umjetnost prestaje biti proces i postaje veza između mene i publike.

Tvoje pjesme često imaju filmsku atmosferu – postoji li soundtrack koji te inspirira?

Definitivno! Jedan od najjačih utjecaja na mene ima pjesma “Maniac” iz filma Flashdance. Ta pjesma za mene simbol čiste slobode. Kad je čujem, odmah mi proradi mašta i zamišljam pokret, svjetla reflektora i onu neobjašnjivu energiju. Inspirira me kako je cijeli film utemeljen na osobnoj borbi, ali i na vjeri u vlastiti talent, što mi je jako blisko. Volim soundtrackove koji imaju jasno izražen identitet koji stvaraju osjećaj kao da je glazba lik u filmu. Slušajući pjesmu “Maniac”, osjetim tu sirovu nestrpljivost i potrebu da budeš ono što jesi kao što naglašavam i u pjesmi “Tišina”. Uvijek treba biti svoj, bez obzira na sve! U pjesmi postoji snažan moment unutarnje borbe i oslobađanja, baš kao i u Flashdanceu. Filmska komponenta kod mene dolazi prirodno, jer volim kada pjesma izaziva i slike, ne samo zvuk. Kad pišem tekst razmišljam kao da pišem scenu iz filma. Sve mora imati ritam, dinamiku, emociju. Zato “Maniac” nije samo pjesma koja me inspirira već je to pristup stvaranju. To je ono što i sama tražim u svom zvuku – taj osjećaj da si u nekom svom filmu, makar i na tri minute!

Što “Tišina” govori o tebi danas, što tvoje prethodne pjesme nisu rekle?

Pjesma “Tišina” otkriva jednu moju novu dimenziju. Iako sam i prije doticala teme unutarnjih previranja, ova pjesma govori o borbi i ljubavi na direktniji način. Nema skrivanja iza metafora i ovaj put sve je otvoreno. Ona prikazuje moju odlučnost da kažem ono što osjećam i da ne čekam da netko drugi izgovori ono što je meni važno. U tom smislu, “Tišina” je hrabrija od mojih prijašnjih pjesama. Nema pasivne tuge, već se čuje glasna tišina. I to jako dobro opisuje gdje sam sada kao osoba i kao umjetnica. Trenutačno sam u fazi kada ne čekam dozvole, već kreiram svoj prostor. Bolje razumijem sebe i svoje želje. “Tišina” govori o borbi i ljubavi, ali ne onoj filmskoj idealiziranoj nego stvarnoj. I u tome je njezina snaga. Ona je moj iskorak prema van i možda prvi put da tako jasno pokazujem koliko je ljubav za mene aktivna stvar. Ljubav je nešto što gradiš, braniš i ne odustaješ!

Koju emociju ti je bilo najizazovnije prenijeti u ovom singlu?

Iskreno, ništa mi nije bilo posebno izazovno jer u ovoj pjesmi ništa nisam glumila – sve što čujete, to sam ja! Mislim da se emocije prenose jedino kad su iskrene. “Tišina” je tako direktna jer je proživljena. Sve što sam otpjevala, prije toga sam već doživjela i onda pretočila u zvuk. Kad pjevam, jednostavno se prepustim osjećaju, a smatram da slušatelj jedino tako može osjetiti tu autentičnost. “Tišina” je zrcalo mojih emocija. Kombinacija brzog ritma i snažnih emocija daje joj posebnu dimenziju, jer nije klasična lagana ljetna ljubavna balada, nego pjesma puna života i strasti. U ovom slučaju glas mi je alat za otkrivanje sebe. Svaki stih, svaki ton nosi djelić mene i moje priče jer sudjelujem u cijelom procesu stvaranja pjesme. Volim vjerovati da kroz iskrenost pjesma postaje most između mene i slušatelja. Upravo ta autentičnost daje pjesmi snagu i značenje. Zato “Tišina” za mene nije samo pjesma, već iskustvo koje želim podijeliti s drugima.

Na koji način balansiraš između osobnog izraza i univerzalne poruke u pjesmama?

Balans između osobnog izraza i univerzalne poruke za mene je vrlo važan. Trudim se dati taman toliko koliko je potrebno da ispunim i zadovoljim publiku, ali istovremeno da zadržim svoju autentičnost. Ne želim se izgubiti u nečemu što nije moje jer vjerujem da je iskrenost ključ povezivanja sa slušateljima. Kad pišem, počinjem od vlastitih osjećaja i iskustava, ali uvijek razmišljam i o tome kako će to utjecati na slušatelje. Važno mi je da pjesma ima univerzalnu dimenziju tj. da svatko može pronaći dio sebe u njoj, čak i ako se moja priča ne poklapa potpuno s njihovom. Zato ne volim biti previše konkretna u detaljima, nego više fokusirana na emocije i motive koje svi prepoznaju kao što su ljubav, borba, sreća ili tuga. Kada uspijem spojiti svoj osobni izraz s pjesmom, osjećam da pjesma ima snagu. Međutim, ako je pjesma previše osobna, može postati zatvorena za publiku. S druge strane, ako je pjesma previše generička, gubi na autentičnosti i emociji. Zato nastojim uvijek biti iskrena i pružiti dovoljno prostora da se slušatelj poveže, ali i da ja ostanem vjerna sebi. U konačnici, pjesma je moja priča, ali samo ja znam zašto je ispričana!

Što sljedeće možemo očekivati – ide li “Tišina” prema albumu ili nečemu još većem?

Svakako, “Tišina” je uvod u moj debitantski album. Međutim, radi se o velikom i kompleksnom projektu zato vam još ne mogu otkriti točan datum izlaska. Rad na albumu je intenzivan proces u kojem razmišljam o pjesmama, video spotovima, nastupima i cijelom storytellingu koji će pratiti pjesme. Veseli me i suradnja s EMDC Networkom, regionalnom digitalnom platformom koja stoji iza brojnih uspješnih glazbenih imena poput Jale Brata, Bube Corellija, Dine Merlina i grupe Magazin. Ta podrška mi daje dodatnu snagu i motivaciju da stvaram na najvišem nivou! Osim albuma, ne isključujem ni mogućnost nekih posebnih nastupa, suradnji ili čak koncerata koji bi mogli dodatno obogatiti cijelu priču. Volim iznenađivati publiku, pa možda pripremam i neke neočekivane korake. No, ono što mogu obećati jest da će svaki novi korak biti iskren i vjeran meni kao umjetnici. Hvala svima koji prate moj rad i strpljivo čekaju, jer vjerujem da će ovaj album biti vrijedan svakog trenutka iščekivanja. Radujem se što ću uskoro moći podijeliti još više svojih pjesama i priča s vama. Stoga sve pozivam na premijernu live izvedbu singla “Tišina” 11. srpnja 2025. na Split Park Festivalu gdje ću se pridružiti Matiji Cveku kao predgrupa na njegovom koncertu. U svakom slučaju, ovo je samo početak jednog većeg glazbenog poglavlja u mom životu.