Anđela Mužinić Vincetić: “Najvažnije je znati što želite”
Iza najbolje hrvatske parastolnotenisačice godina je ovjekovječena najvećim sportskim priznanjem – paraolimpijskim zlatom. No čak i bez ove prestižne medalje, Anđela bi bila žena kojoj se divimo.
Da se u dobi od 13 godina i perspektivnom odbojkaškom karijerom pred sobom odjednom nađu u invalidskim kolicima, većina bi se ljudi zauvijek zaogrnula velom očajanja nad vlastitom sudbinom. No ne i Anđela Mužinić Vincetić. Samosažalijevanje za ovu vrhunsku sportašicu nikad nije dolazilo u obzir. “Život ide dalje”, reći će, otkrivajući nijansu svog čvrstog karaktera, ali i sportskog uspjeha – onog potpomognutog nepokolebljivim duhom, fokusom i disciplinom.
Anđela svoje vrijeme ne troši na “što bi bilo, kad bi bilo” priče, već ide za onim u čemu istinski uživa, sportom, kao i posljednjom medaljom koja joj nedostaje u karijeri – zlatom na Svjetskom prvenstvu.
Kakav je osjećaj za Vas bio osvojiti paraolimpijsko zlato?
Predivan osjećaj, uživala sam u tom momentu. Bila sam prisutna, svjesna svega, zadovoljna, a najviše ću pamtiti osjećaj kad me trenerica Mirela podigla na stol te smo u tom trenutku shvatile da smo osvojili svijet.
Mislite li da biste ovako veliki sportski uspjeh postigli u odbojci, da nije bilo nesreće?
Danas je teško pretpostaviti kakav život bih uopće vodila da nisam imala prometnu nesreću. Želje su jedno, a stvarnost je drugo. Ne znam bih li uopće odletjela na fakultet u Ameriku i ondje pronašla klub jer je to bio jedan od ciljeva. Ali gotovo sam sigurna da ne bih s velikih natjecanja mogla donijeti ovoliko medalja koliko ih imam sa stolnog tenisa.
Sjećate li se trenutka u kojem ste shvatili da više nećete moći hodati? Kako je 13-godišnja Anđela gledala na ovu veliku životnu prekretnicu, a kako na taj događaj gledate danas?
Nije bilo nikakve drame oko prihvaćanja novog stanja, jednostavno život ide dalje, još u tim trenucima nisam bila ni svjesna svoje nesvjesnosti. Tada sam se još uvijek nadala da ću za pet godina opet igrati odbojku, ali eto, ovoga puta nada je ostala za sada samo nada. Danas, u potpunosti svjesna, gledam na to da svatko u životu ima svoje breme, različite situacije iz kojih treba izaći kao pobjednik.
To su sve situacije iz kojih nešto naučite i koje vas oblikuju kao osobu.
Cijela Vaša obitelj je u sportu, a sami ste rekli kako je Vaš jedini cilj bio uspjeti u sportu. Mislite li da su ovakav mindset, fokus i odlučnost početna točka za sportski uspjeh?
U potpunosti se slažem. Sve kreće od roditelja. Oni su ti koji vas usmjere na pravi put! Onda, kad imate potporu, najvažnije je znati što želite u životu i koji su vam ciljevi. Ako imamo ciljeve i želje, tada smo na pravom putu. Tada neće biti ni teško odreći se raznih stvari, neće biti teško raditi uporno i predano.
Što je ono zbog čega toliko obožavate sport?
Volim se natjecati, odnosno volim pobjeđivati. To je ono što me zadovoljava jer ja moram svakog dana biti bolja. Ne postoji granica, mislim da uvijek ima mjesta za napredak. Volim sport jer se vrednuje trud i rad, upornost. Volim putovati i družiti se, a to mi isto donosi sport.
Nastavite čitati nakon oglasa
Kako se nosite s očekivanjima drugih, obitelji, javnosti ili trenera, i kako uspijevate održati vlastiti ritam i viziju uspjeha?
Najteže mi je nositi se sa sobom samom. Perfekcionist sam i to mi nekad ide na živce jer sam rijetko zadovoljna učinjenim. Uvijek nađem sitnicu koja je mogla biti bolja. S druge strane, taj perfekcionizam me gura da budem bolja, tako da koliko god me živcira, u jednu ruku ga i volim.
Što Vas je sport naučio o granicama ljudskog tijela i uma?
Prvo i ono najbitnije – granice se smanjuju ili pomiču onoliko koliko radimo/ne radimo na sebi. Ako svaki dan treniraš i radiš na sebi, pomičeš granice. Naravno, na početku ćeš pomicati mnoge granice, kasnije manje, ali to je jednostavno tako, pogotovo u sportu.
Često spominjete da je mentalni trening dio Vaših sportskih priprema. Koja je najveća mentalna prepreka koju ste morali nadići da biste ostvarili svoj najveći uspjeh?
U mentalnom treningu sam od 2014. godine. Danas vidim da je to jedan dug put koji je trebalo proći. Krenuli smo od faze u kojoj sam bila jako nervozna prije meča, pa sam par godina nakon toga bila toliko opuštena da bih morala gubiti 2 : 0 kako bih se resetirala i shvatila da ja igram meč. Najteža faza bila je prepoznati stanje tijekom turnira i regulirati misli koje nas oblikuju. Danas već prepoznajem situaciju i znam koristiti metode koje mi pomažu prije i tijekom meča. Stoga mi je najveći uspjeh to što u trenucima kada gubim 7 : 1 u setu, a igra se do 11, mogu razmisliti koja se taktika igrala u tom trenutku i mijenjati ju u trenu, a ne se opterećivati i stavljati fokus na rezultat odnosno na krajnji cilj.
Kad pogledate unatrag na svoj put, koja je najvažnija lekcija koju ste naučili o sebi i svijetu oko sebe?
Lekcija koju sam naučila je ta da se ne smijem fokusirati i čvrsto držati rezultata jer u tim trenucima izgorim u želji i nemoguće je dati sve od sebe… Onog trenutka kad sam maknula pritisak rezultata i počela više uživati na treninzima i mečevima, tada se sve poklopilo.
Svijet će uvijek pričati o tebi, ali bitno je ono što ti znaš.
Nastavite čitati nakon oglasa
Što je nešto što svaki sportaš zna ili je savladao, a htjeli biste da znamo svi?
Nije tajna to da bi kao sportaš uspio, koliko god da si talentiran, moraš prije svega biti discipliniran.
Kako gledate na položaj sportaša s invaliditetom u društvu i mislite li da su se stvari promijenile u posljednjih nekoliko godina?
Kad gledamo sliku Hrvatske, napredujemo u odnosnu na to kako je bilo prije, iako me i dalje u svakom intervjuu uvijek pitaju o nesreći, tj. invaliditetu koji stavljaju u fokus. Uvijek imam osjećaj da ta tema ljude/novinare zanima više od sportskih uspjeha jer naslov uvijek kreće tim redom: invaliditet pa uspjeh. A što se tiče usporedbe s ostatkom svijeta, dalo bi se tu puno “diskutirati”. Od nekih smo bolji, a od nekih lošiji.
Koji su Vaši ciljevi nakon osvajanja zlata na Paraolimpijskim igrama i postoji li još neki izazov kojem se želite posvetiti?
Nakon godišnjeg odmora, vratila sam se treninzima, tako da nastavljam sa sportskom karijerom. Trenutačno sam u najboljim godinama. U karijeri, od zlata mi još fali svjetsko. Bila bi to lijepa zaokružena priča ako bih mogla ostvariti i taj uspjeh. Voljela bih se ostvariti i kao roditelj u skorijoj budućnosti.
Nastavite čitati nakon oglasa
Fotografije i kreativno vodstvo: Jelena Balić Styling: Lea Krpan Make-up: Simona Antonović i asistentica Ivana Češljar Kosa: Martin Posavec
Postoje gradovi koje posjetimo jednom i oni koje nosimo sa sobom dugo nakon povratka kući. Za Anu Radišić, čini se, New York pripada upravo ovoj drugoj kategoriji. Omiljena domaća voditeljica nedavno je ponovno boravila u gradu koji nikada ne spava, a njezine objave na društvenim mrežama otkrivaju putovanje ispunjeno malim užicima, sporijim trenucima i onim posebnim osjećajem slobode koji donosi odmak od svakodnevice.
Jedna od najpoznatijih domaćih pjevačica, Lana Jurčević, ponovno je pokazala zašto je njezini pratitelji vole pratiti i izvan glazbene scene. Nakon što je nedavno postala majka drugog djeteta, Lana na društvenim mrežama sve češće dijeli djeliće svoje svakodnevice, a posljednjom objavom uspjela je nasmijati tisuće roditelja koji su se odmah prepoznali u njezinoj situaciji.
Poznato je da Matija privatni život uglavnom drži podalje od očiju javnosti, zbog čega su ovakvi obiteljski uvidi prava rijetkost i uvijek izazovu veliko zanimanje.
Nicole i Liam utakmicu su pratili u dresovima hrvatske reprezentacije, a na društvenim mrežama pokazali su koliko su uživali u navijačkoj euforiji koja je zavladala gradom.
Hrvatska pjevačica bila je zadužena za glazbeni program na 40. rođendanu Jelene Đoković, a među uzvanicima nije nedostajalo pjesme, plesa i dobre atmosfere.
Mladi veznjak Hrvatske probudio je nadu navijača na otvaranju Svjetskog prvenstva, a njegov put do reprezentacije krije niz zanimljivih detalja koje mnogi ne znaju.
Ljetni boravak u Beču Snježana Schillinger iskoristila je za još jedno modno izdanje koje vrlo jasno odražava njezin prepoznatljiv stil – ženstven, dotjeran i promišljen do posljednjeg detalja. Fotografirana na jednoj od elegantnih bečkih ulica, nekadašnja Snježana Schillinger odabrala je kreaciju koja privlači pažnju već na prvi pogled, ali pritom ne odustaje od sofisticiranosti koja je godinama zaštitni znak njezinih javnih pojavljivanja.
Promjene frizure često su najbolji način da osvježimo vlastiti izgled, no kada se na takav korak odluči netko tko godinama njeguje prepoznatljiv stil, rezultat ne prolazi nezapaženo. Upravo se to dogodilo Ani Gruici, domaćoj glumici koja je novim izdanjem privukla brojne poglede i pokazala kako ponekad nije potrebno posegnuti za drastičnim promjenama da bi se postigao efekt koji ostavlja snažan dojam.
Kada se govori o suvremenoj festivalskoj sceni u Hrvatskoj, teško je pronaći događaj koji je tijekom gotovo dva desetljeća ostavio snažniji trag od zagrebačkog INmusic festivala. Od svojeg prvog izdanja 2006. godine pa sve do danas, festival je izrastao iz relativno ambicioznog domaćeg projekta u međunarodno prepoznat glazbeni događaj koji svake godine privlači desetke tisuća posjetitelja iz Hrvatske, Europe i ostatka svijeta. Tijekom tog razdoblja kroz njegove su pozornice prošla neka od najvažnijih imena svjetske alternativne, indie, rock i elektroničke scene, a upravo je lineup uvijek bio glavni razlog zbog kojeg se o festivalu govorilo i izvan hrvatskih granica.
Na dubrovačkom kamenu okupanom zlatnim svjetlom zalaska sunca Ivan Rakitić i njegova supruga Raquel Mauri pokazali su kako izgleda suvremena interpretacija elegantnog ljetnog para koji besprijekorno spaja luksuz, ležernost i mediteransku estetiku. Njihov usklađeni modni nastup ne djeluje nametljivo niti pretjerano stilizirano, već ostavlja dojam prirodne sofisticiranosti koja proizlazi iz osjećaja za detalje, kvalitetne krojeve i pomno odabranu paletu boja.
