Boris T. Matić za HELLO!: “Neskromno mogu tvrditi da smo jako utjecali na promociju hrvatskog filma vani”

Boris T. Matić, kao jedan od najistaknutijih hrvatskih filmskih producenata, ima impresivnu karijeru ispunjenu brojnim uspjesima, kako na polju filmske produkcije, tako i u organizaciji značajnih filmskih događaja.

Njegova strast prema filmu razvila se u mladosti, kada je neumorno gledao filmove u lokalnim kinima i na televiziji, upijajući svaki kadar, svaki dijalog. S vremenom, ta se ljubav prema filmskoj umjetnosti transformirala u želju da doprinese razvoju domaće kinematografije. Njegov prvi ozbiljan korak u svijetu umjetnosti bio je osnivanje benda “Ćelavi monstrumi”, koji je otvorio vrata kreativnim umjetničkim eksperimentima koji su se kasnije proširili na likovnu umjetnost, a potom i film.

Njegov rad na Radiju 101, gdje je sudjelovao u organizaciji izložbi i kulturnih događaja, bio je samo uvod u njegovu pravu strast — filmsku produkciju. Prvi značajan filmski projekt, “Mondo Bobo”, koji je nastao uz ograničene financijske resurse, ne samo da je postigao uspjeh u Hrvatskoj, već je Borisu pružio priliku da putuje po svijetu, predstavljajući film na festivalima diljem planeta. Taj uspjeh dao je snažan zamah njegovoj karijeri i doveo do pokretanja ideje o organiziranju filmskog festivala u Hrvatskoj, što je 1997. godine rezultiralo osnivanjem Motovun Film Festivala. No, njegova prava misija ostvarila se osnivanjem Zagreb Film Festivala (ZFF) nekoliko godina kasnije, festivala koji je kroz gotovo dva desetljeća postao glavno okupljalište filmskih entuzijasta, redatelja i producenata iz cijelog svijeta.

PROČITAJTE: Predstavljen program 22. Zagreb Film Festivala – U bogatom programu najnovija filmska ostvarenja

ZFF nije samo festival, već platforma koja je otvorila vrata mnogim mladim filmašima, omogućujući im da predstave svoja djela međunarodnoj publici. Matićev koncept festivala od početka je bio usmjeren na podršku novih autora i prvih ili drugih filmova redatelja, što je omogućilo raznolikost u prikazivanju filmova koji često ne bi dobili priliku na komercijalnim festivalima. Kroz godine, festival je rastao i širilo se njegovo djelovanje, no osnovna ideja je ostala nepromijenjena – promovirati nove talente i pružiti publici jedinstveno filmsko iskustvo.

Kako je sve počelo za Vas u filmskoj industriji? Je li filmski svijet bio ono što ste očekivali kada ste krenuli?

Još kao klinac sam se zarazio gledanjem filmova i pokušao sam gledati sve što mi je pred četrdeset i nešto godina bilo dostupno. Odrastao sam u gradu s jednim stalnim i jednim povremenim kinom u kojem se repertoar mijenjao svakih dva dana i išao sam vrlo često gledati sve što se nudilo. Obožavao sam i zimske praznike jer je tada postojao poseban program na jedinom TV kanalu kojeg smo tada imali i koji bi u jutarnjim satima prikazivao film.

Puno sam čitao i pisao sam svoje priče, a onda me od nekih 13 – 14 godina počela zanimati glazba- Osnovao sam svoj prvi bend Ćelavi monstrumi koji je nakon dvije godine promijenio ime u Clarence ADK prema filmskom liku – anđelu iz čuvenog filma Franka Capre Divan život. Kao srednjoškolac sam na lokalnom radiju vodio i uređivao jedinu „omladinsku“ emisiju koja se emitirala nedjeljom ujutro. Kasnije me počela zanimati i suvremena likovna umjetnost. Film je nekako skup svih mojih interesa – slike, zvuka, priče i onda sam pokušao svoj život usmjeriti ka tome. Pričam o drugoj polovici 80-tih godina i početku 90-tih i ratu i promjenama u cijelom mom životu.

Godine 1992. dolazim u Zagreb i ubrzo počinjem raditi na Radiju 101 i paralelno sam organizirao razne izložbe i događanja. Prvi film koji sam producirao je bio I Love You Montažstroj – polusatni plesni film kojeg je režirao Dalibor Martinis da bi godinu nakon toga za nekakvih 35.000 eura s Goranom Rušinovićem i ekipom od 15 ljudi snimio prvi nezavisni film u Hrvatskoj Mondo Bobo koji je napravio neočekivane uspjehe. To mi je u potpunosti odredilo moj daljnji život. Između ostalog, putujući s tim filmom od Trsta do Havaja sam shvatio da u Hrvatskoj ne postoji pravi međunarodni filmski festival i tada se – bilo je to 1997. godine, probudila ideja o organiziranju filmskog festivala.

Što je bilo najizazovnije u stvaranju Zagreb Film Festivala i kako ste premostili te prepreke?

Pokušavajući realizirati tu ideju, zamolio sam Rajka Grlića kojeg sam upoznao par godina prije i koji mi je bio profesor na Imaginarnoj akademiji u Grožnjanu da bude selektor programa za budući festival koji se trebao događati u Zagrebu. Festival se trebao održavati u Kinoteci i tada tek preuređenom Augustu Cesarecu (Teatar Exit), ali nisam baš imao s kim razgovarati u Gradu Zagrebu o tome, pa smo Rajko i ja godinu dana nakon toga sjedeći u Grožnjanu pomislili kako bi festival trebali napraviti u Istri i to u prekrasnom Motovunu koji je imao predivno malo kino, hotel te fantastičan trg te smo godinu dana kasnije uz potporu Istarske županije započeli tu avanturu koja je od prvog izdanja nevjerojatno dobro prošla. Nakon par godina, situacija se u Zagrebu promijenila i ja sam se odlučio vratiti svojo prvotnoj ideji. U Zagrebu koji je bio jedan od rijetkih gradova u Europi koji nije imao filmski festival koji je u njegovom nazivu nosio ime grada, pokrenuti festival koji će se baviti prikazivanje prvih ili drugih filmova redatelja iz cijelog svijeta. Zamislio sam da se sve događa u Studentskom centru – u svim njegovim prostorima i da na neki način tijekom trajanja ZFF-a SC postane neka slobodna umjetnička republika u kojoj su posjetitelji od podneva pa do jutarnjih sati mogli gledati filmove, slušati razna predavanja i dobro se zabaviti uz koncerte i DJ-je.

I tako je sve počelo i pokazalo se da je Zagrebu tako nešto potrebno. Prepreka je bilo dosta, ali smo ih uz pomoć ekipe koja mi se priključila u tom naumu, vrlo brzo svladali.

ZFF je postao važan festival u regiji. Kako je izgledao proces rasta festivala iz male inicijative u prepoznatljiv događaj?

Osnovni koncept predstavljanja zagrebačkoj i inoj publici novih autora se nije mijenjao od početka i to nam je oduvijek bio primarni cilj. S druge strane smo sve vrijeme pratili i osluškivali reakcije autora i publike i pomalo prilagođavali koncept i program festivala saznanjima koje smo dobivali. Brojna publika koja nas je pohodila od prvog izdanja ZFF-a je također na neki način određivala njegov rast i život. Tako smo iz SC-a nakon nekog vremena otišli u neprežaljeno kino Europa i festival proširili po cijelom gradu što je privuklo i neku novu i drugačiju publiku i dalje je sve teklo nekako svojim tokom…

Koji su trenuci s festivala koji najviše pamtite – i oni najljepši i oni najteži?

Pamtim puno, puno lijepih stvari. Od 1. izdanja kad nisam znao što očekivati i kako u kino od 1100 mjesta dovesti publiku na film njima nekog nepoznatog autora, pa vam se onda dogodi da u dvorani sjedi 1300 oduševljenih ljudi koji uživaju u projekcijama. Pamtim autore koji ne mogu vjerovati da im film prati tako brojna publika, pa onda prije početka projekcije s pozornice je fotografiju i to starim foto aparatima, jer telefoni s kamerama nisu postojali, kako bi to sve mogli pokazati obitelji i prijateljima u zemljama iz kojih dolaze.

Lijepih anegdota ima toliko da bi novelu mogao napisati o tome i rekao bih da sam imao privilegiju često osjetiti neopisivu sreću kad su nam se lijepe stvari događale na ZFF-u. Najteže je bilo pred 5 godina kada je gradonačelnik s preko 200 optužnica čije ime ne volim izgovarati, bespotrebno zbog nekih tuđih privatnih interesa zatvorio naš dom kino Europa kojeg smo uspješno vodili 11 godina i za što smo dobili nagradu kao najbolje art kino u Europi – svojevrsnog kino Oscara, a onda se ubrzo dogodila i pandemija, potres, jačanje streaming platformi što je izazvalo pojavu jako puno izazova koji su mogli uzdrmati ZFF. No, velikim trudom Lane Matić i Selme Mehadžić te ekipe koju njih dvije predvode uz moju pomoć na sve smo izazove odgovorili na dobar način što svjedoči činjenica da smo na prošlogodišnjem festivalu imali gotovo 20% povećanje prodanih ulaznica.

Kako je ZFF utjecao na promicanje hrvatskog filma na međunarodnoj sceni? Smatrate li da ste postigli svoj cilj u tom aspektu?

Mi smo međunarodni festival, ali smo već na 2. izdanju osmislili program posvećen domaćem filmu i nazvali smo ga Kockice. Nakon dvije godine različitih koncepata, Kockice su postale platforma za kratki igrani film i usudim se reći da su u potpunosti promijenile percepciju i produkciju domaćeg kratkog filma. Na neki način to je postao legendarni program kojeg svi mladi filmaši s nestrpljenjem očekuju i nadaju da će u njega upasti. Teško je za povjerovati, ali ove godine se na Kockice prijavilo 75 kratkih filmova, a mi u program uvrstimo njih 8 do 10. Zaista jaka konkurencija za samo upasti u program. Iz Kockica je pred par godina potekla i platforma Croatian.Film koja predstavlja hrvatske kratke igrane filmove, ali i druge forme u manjoj mjeri, cijelom svijetu i broj gledatelja te platforme se sad već broji u više stotina tisuća. S izdvojenim filmovima iz programa Kockice redovito sudjelujemo na mnogim festivalima, a posljednjih par godina i u Glavnom programu dugometražnog igranog filma redovito imamo hrvatske autorice i autore. Ove godine ćemo po treći put zaredom festival otvoriti s hrvatskim filmom. Tako da sam siguran i neskromno mogu tvrditi da smo jako utjecali na promociju hrvatskog filma vani.

Kakve su bile reakcije međunarodnih filmaša na ZFF? Postoji li neki trenutak ili pohvala koja Vam se posebno urezao u pamćenje?

Sjećam se kada je Taika Waitii, novozelandski redatelj koji sad režira velike spektakle, došao u SC sa svojim prvim filmom Orao protiv morskog psa i nije mogao vjerovati da je toliko ljudi došlo gledati njegovu otkačenu komediju. Ili kada je Florian Henckel von Donnersmarck dobio svoju 1. nagradu na ZFF-u, a potom je pokorio cijeli svijet s filmom Život drugih. A bilo je tu i ljubavnih priča koje su rezultirale kasnije i brakovima…

Koje Vas kritike najviše pogađaju kada je riječ o festivalu i njegovoj organizaciji? Kako se nosite s negativnim reakcijama?

Ne bih rekao da me kritike pogađaju. Previše mi je godina da bi se oko nekih sitnica uzrujavao. S druge strane, negativne reakcije su zaista rijetke i s njima se lako nositi. I s treće strane, često sam i zahvalan na kritikama koje ako su opravdane mogu samo pomoći boljoj organizaciji festivala. Nitko od nas ne zna sve i unatoč dugogodišnjem iskustvu, zbog stalnih promjena mjesta za prikazivanje, novih članova ekipe koji se nemaju dovoljno iskustva uvijek nam se može dogoditi neka pogreška zbog koje zaslužujemo kritiku, no to nas ne obeshrabruje, već pomaže kako eventualne pogreške u budućnosti ne ponavljati i kako organizaciju festivala unaprijediti.

Hrvatska filmska scena ima svoje uspone i padove. Kakvu ulogu vidite za ZFF u budućem razvoju domaće kinematografije?

Pa kako sam već naveo – kroz daljnji razvoj Kockica, prikazivanja dugometražnih igranih filmova novih autora i jačanjem platforme Croatian.Film ćemo i dalje participirati u razvoju domaće kinematografije. To je tako u prikazivačkom dijelu festivala. Mi također imamo i vrlo jak i jednako vrijedan segment ZFF-a kojeg zovemo Industrija i kroz koji mladim filmašima od studenata filma pa do zrelijih filmskih radnika dovodimo i organiziramo razne radionice, predavanja i predstavljanja te im pomažemo na putu njihovog daljnjeg razvoja. Taj edukativni dio festivala svake godine jača i nevjerojatan je broj mladih ljudi prvenstveno iz Hrvatske, ali i iz drugih zemalja koji ga posjećuju i prate. Od svih silnih predavanja i radionica, mogu možda izdvojiti Moj prvi scenarij na kojoj debitanti bruse svoje scenarističke uratke uz pomoć mentora. Od kad ta radionica postoji, kroz nju je prošao veliki broj domaćih mladih filmaša koji su te filmove naknadno i snimili. Mislim da je i to jako važno za festival i siguran sam da ćemo u budućnosti taj njegov segment još više pojačavati.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Zagreb Film Festival (@zagreb_film_festival)

Što biste voljeli promijeniti u hrvatskoj filmskoj industriji da biste omogućili lakši put mladim talentima?

Zasigurno sam ja osobno kroz produkciju filmova i sudjelovanje u radu profesionalnih udruga i mi kao festival svojim djelovanjem i angažmanom smo protekla tri desetljeća radili na razvoju domaće kinematografije i uspostavljanju sustava proizvodnje, pa onda i promocije proizvedenih filmova, ali ne vjerujem da možemo jako puno stvari promijeniti. Mladih filmaša svake godine ima sve više. Konkurencija je jaka, a proizvodnja filma je skupa i nikada nema dovoljno novca.

Evo nedavno je izmijenjen Zakon o audiovizualnim djelatnostima u kojem se uvodi novi financijski poticaj za razvoj i proizvodnju audiovizualnih djela. To je zaista dobra vijest i nadam se da će i ta činjenica pogurati mlade talente. I volio bih kad bi javni servis HRT pronašao programski interes i vratio se proizvodnji TV drama i filmova. I tu bi sigurno neke nove autorice i autori (ali i oni stariji) mogli dati svoj doprinos.

Kada pogledate unazad, postoji li nešto za čime žalite – nešto što biste učinili drugačije u vezi ZFF-a ili Vaše karijere?

Inače u životu nikada za ničim ne žalim. Uvijek kažem da se sve trebalo dogoditi kako se dogodilo. Svaki trenutak u kojem sam nešto radio, ovisio je o nekim vanjskim i unutarnjim situacijama i podražajima, pa sam se onda ponašao sukladno tome. Kad bi se nešto lijepo dogodilo, a takvih momenata je bilo bezbroj, bio bi sretan da sam na nekom pravom putu, a ako sam u nekoj odluci pogriješio, ona me naučila kako i što učiniti bolje i pametnije u budućnosti.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Propeler Film (@propelerfilm)

Kako uspijevate održati festival relevantnim u vremenu kada se filmska industrija drastično mijenja, s dolaskom streaming servisa i digitalne distribucije?

Streaming platforme dodatno pojačane digitalnom transformacijom prikazivanja raznih sadržaja koja je naglo povećana dolaskom covid pandemije je sigurno utjecalo na cijelu filmsku industriju i naročito na kino distribuciju koja se u velikoj većini zemalja još uvijek nije oporavila. Televizori postaju sve veći, projektori sve jeftiniji i digitalnih sadržaja je sve više, no ja se ne bojim za budućnost festivala. To je društveni događaj i poseban je osjećaj za svakog pojedinca u kinu pogledati neki film s više stotina drugih gledatelja. Uz to na festivalu imaju priliku vidjeti, čuti, pa i porazgovarati s pojedinim autorima. A nije zanemariva ni činjenica da publika ZFF-a vjeruje nama kao selektorima programa te zbog toga dolazi pogledati ono što smo izabrali za prikazivanje.

Kako birate filmove za ZFF? Postoje li određeni kriteriji koje uvijek slijedite, ili je to stvar trenutne intuicije i osjećaja?

Nas troje iz uprave festivala smo zaduženi za većinu filmova u koje prikazujemo, izuzev programa Kockice koje bira kolega Vladimir Gojun. Uz kriterije da filmovi za pojedine programe trebaju zadovoljavati festivalske propozicije, prvenstveno se vodimo osjećajem koji nam je film dobar. Iako su i naši ukusi različiti, vrlo demokratski se dogovaramo što i kako trebamo predstaviti publici. Najteže je ustvari pri kraju zaključivanja programa kad nam ostane veći broj dobrih filmova, a mi u svom programu imamo još samo nekoliko slobodnih mjesta.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Zagreb Film Festival (@zagreb_film_festival)

Mnogi filmaši tvrde da je filmska produkcija u Hrvatskoj podcijenjena i podfinancirana. Kako se nosite s tim izazovima kada radite na domaćim projektima?

Posao producenta sigurno nije lak. Novaca nikada ni na jednom projektu na kojem sam radio nije bilo dovoljno. Ali to je nekako naša svakodnevnica i nešto što smo i ja i moji kolege sami odabrali. Svatko prema svojim mogućnostima i preferencijama bira projekte koje onda pokuša izvesti do kraja.

Riskirate, sekirate se, stresno je, ali zna biti i jako lijepo iskustvo. Ako se energije svih sudionika u stvaranju filma poklope, što se nama u našoj produkciji često događa, onda sve izazove nekako lakše svladati. Pa još na kraju ako i konačan proizvod ispadne dobar i bude lijepo primljen u javnosti i ako u ljudima probudi određene emocije i navede ih na razmišljanja ili ako se publika dobro zabavi, svi se izazovi i teškoće kroz koje prolazimo brzo zaborave. Barem ih ja brzo zaboravljam.

Postoji li neki film ili projekt u Vašoj karijeri koji Vam je posebno drag i zašto?

Prije bih se mogao sjetiti projekata koji su mi manje dragi, ali ni njih nije bilo puno. Svaki novi film je priča za sebe i u sebi krije razne radosti koje doživimo na putu njegovog stvaranja.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Zagreb Film Festival (@zagreb_film_festival)

Koliko Vam je važno eksperimentiranje s novim formatima i žanrovima u filmskoj produkciji? Vidite li sebe kao inovatora u tom smislu?

Pa ja sam, čini mi se, dosta eksperimentirao u svojoj karijeri. Proizvodeći tzv. no budget filmove ili omnibuse poput Seks, pića i krvoprolića ili serije Zagrebačke priče. Ne mislim da sam neki inovator. To su i drugi producenti radili. Možda sam za hrvatske prilike u nekim takvim stvarima imao sreće biti prvi ili među prvima koji su započinjali drugačije pristupe produkciji.

ZFF je poznat po tome što promovira mlade filmaše. Koji mladi talenti su Vas najviše impresionirali u posljednjih nekoliko godina?

Ne mogu izdvajati nekoga poimence. Puno je i domaćih i stranih autorica i autora koji me iznenade svojim radom. Možda bih rekao da mi je izuzetno drago da se u zadnjih 10-tak godina, a naročito u zadnjih 5 od kako se počela više obraćati pozornost na ravnopravnost spolova, pojavio veliki broj sjajnih redateljica. I mislim da je to jedna od važnijih inicijativa koja je pokrenuta na nivou europske kinematografije koja je tako brzo dala rezultate.

Kako vidite budućnost ZFF-a? Postoje li neki novi projekti ili ideje koje biste željeli ostvariti u nadolazećim izdanjima festivala?

Puno je novih ideja o kojima razgovaramo. Obzirom na iskustvo, koliko se god zaigrali, o svim idejama razmišljamo racionalno, jer one ovise o mnoštvu drugih čimbenika. O financijama, o stanju prostora za prikazivanje filmova – obzirom da su dva gradska kina zatvorena i ne znamo kad će ih otvoriti i o novim generacijama i njihovim interesima. Ali ja mislim da je budućnost ZFF-a vrlo svijetla i lijepa. Mi ćemo se prilagođavati novonastalim situacijama i vjerujem da će to naša publika i dalje prepoznavati.

U 2024. ZFF će ponovno privući mnoštvo filmaša i gledatelja. Što je ovogodišnja glavna tema ili poruka festivala, i zašto je odabrana?

Nikada ne postoji neka glavna tema festivala kojeg na kraju čini izbor filmova koje smo pripremili. Bit će zaista svega. I smiješnih i sjetnih i povijesnih i ozbiljnih i raznih drugih filmova. Opet će se naša publika susresti s različitim kulturama uz koje će shvatiti da možda ipak nismo toliko različiti. Vjerujem da će ponovno, oni koji to žele, nešto novo i naučiti i da će ih neki od prikazanih filmova dojmiti i navesti na razmišljanja. Najbolje je za sve vaše čitatelje da prate našu web stranicu zff.hr ili da skinu aplikaciju na svoje telefone i tamo pronađu sve informacije o tome što smo pripremili za 22. izdanje.

Koje savjete imate za mlade ljude koji sanjaju o filmskoj karijeri, bilo kao producenti, redatelji ili organizatori festivala poput ZFF-a?

Samo hrabro naprijed. Pratite svoju ideju i okružite se dobrim suradnicima. Vjerujte u ljude, budite fleksibilni i čuvajte živce. I kad se čini da je situacija bezizlazna, uvijek se nekako stvari poslože. Još kad film ispadne dobar i ostavi neki trag u javnosti, vjerujte da se sve loše stvari koje se dogode na putu njegovog stvaranja zaborave. I nemojte zaboraviti da će neki filmove na kojima radite pozitivno utjecati na ljude i njihove živote i da će netko na tko zna kakvom mediju, vaš rad moći gledati i u dalekoj budućnosti.