Dubravko Merlić za HELLO!: “Ako me išta izdvaja u televizijskoj produkciji to je potreba da budem kreativan, da sam sebi i ekipi s kojom radim postavljam velike kreativne izazove, a da pri tome nikad ne zaboravim da radim emisije za gledatelje i da uvijek njih moram imati u prvom planu”

Dubravko Merlić, renomirani televizijski autor i producent, tijekom svoje bogate karijere ostavio je neizbrisiv trag na hrvatskoj medijskoj sceni. Svoju fascinaciju televizijom prepoznao je još kao dječak, kada je gledao prijenose povijesnih događaja poput slijetanja prvog čovjeka na Mjesec 1969. godine i osvajanja Svjetskog prvenstva u košarci 1970. godine. Iako tada nije mogao pretpostaviti da će ga put voditi prema novinarstvu i televiziji, ti su trenuci oblikovali njegov profesionalni put, koji je započeo krajem osamdesetih na Radio Zagrebu, a kasnije se nastavio na Hrvatskoj radioteleviziji.

Merlić je poznat po autorskom pristupu projektima koji su obilježili domaći medijski prostor, poput popularne emisije “Slikom na sliku”. Njegova posvećenost mediju televizije, kao i kontinuirano postavljanje novih profesionalnih izazova, vidljiva je u svakom projektu na kojem radi, bilo da je riječ o informativnim emisijama ili dokumentarnim serijalima. U najnovijem projektu Plovopis, Merlić se upustio u potpuno novi izazov – putopisni dokumentarac o nenastanjenim pučinskim otocima, istražujući njihovu bogatu povijest i prirodne ljepote.

Tijekom intervjua s Dubravkom, otkrivamo ne samo njegove profesionalne uspjehe, već i kako balansira intenzivan rad s obiteljskim životom, kao i dinamiku suradnje s dugogodišnjim kolegom Matejem Merlićem.

Vaš rad u medijima je prepoznatljiv i obuhvatio je brojne projekte, ali kako je izgledao Vaš početak? Što Vas je prvotno inspiriralo da se bavite novinarstvom i televizijskom produkcijom?

To je zanimljivo pitanje, a odgovor na njega osvijestio sam relativno nedavno… Shvatio sam da me televizija kao medij fascinirala još kao dječaka kad sam na našem crno-bijelom televizoru gledao prijenose dvaju događaja – jedan je iskrcavanje prvog čovjeka na Mjesec 1969. godine, a drugi Svjetsko prvenstvo u košarci koje se održalo 1970. u Ljubljani kad je Jugoslavija postala svjetski prvak. Naravno, ne mogu reći da sam tad odmah znao da želim raditi na televiziji, ali ta dva događaja bili su važni početni poticaji koji su se realizirali krajem osamdesetih kad sam počeo raditi najprije na Radio Zagrebu, a par godina kasnije na Hrvatskoj radioteleviziji. Na radiju sam prošao sve novinarske forme, savladao sam redakturu vijesti, što mi je kasnije na televiziji bila važna vještina…Imao sam sreću da sam na televiziji mogao odmah raditi autorske obojene projekte – to su bile Vijesti na Drugom I kasnije jako popularna Slikom na sliku.

Oduvijek ste bili iznimno aktivni u medijskom prostoru. Kako uspijevate održavati ravnotežu između profesionalnih izazova i obiteljskog života, posebno sada kada radite zajedno sa sinom Matejem?

Nema tu nekog posebnog recepta… Kad radimo – radimo, kad ne radimo pokušavamo se odmaknuti od posla. To suptilno plesanje između posla i obitelji rješavamo intuitivno, a kad netko od nas zabrazdi u obiteljskom okruženju prema poslu, vrlo brzo bude upozoren, bilo pogledom, bilo dobronamjernom opaskom. Matej i ja intenzivno surađujemo, ali smo našli način kako da razgovaramo o drugim temama, ne samo o poslu. U tim drugim temama dominiraju glazba, gitare i namještaj iz polovice prošlog stoljeća…

Vaša nova dokumentarna serija “Plovopis – južni pučinski otoci” privukla je veliku pažnju. Što Vas je motiviralo da istražujete ovako specifičnu temu o životu na dalekim, gotovo zaboravljenim otocima?

Plovopis je svojevrsna novina u našem dokumentarističkom opusu jer je riječ o putopisu koji dosad nismo radili. Za to tematsko skretanje zaslužan je Darko Zanki koji nam je preko zajedničkih prijatelja pristupio I predložio da radimo nešto o otoku Svecu I obitelji Zanki koja je tamo doselila polovicom 18. stoljeća. Kroz razgovor smo zaključili da bi bilo zanimljivo uključiti I ostale južne pučinske otoke… I tako je nastao Plovopis – putopis o nenastanjenim otocima (osim Biševa) bogatim poviješću, predajama, endemskim biljkama I životinjama.

Tijekom snimanja serijala, koji su Vas izazovi najviše iznenadili, posebno s obzirom na surovost tih otoka poput Svetca, Jabuke i Palagruže?

Moram priznati da nije bilo puno iznenađenja, jer smo se zaista dobro pripremili…Najviše iznenađenja priuštilo nam je vrijeme, jer je u travnju kad smo snimali bilo zaista promjenjivo, pa je I iskrcavanje na većinu otoka bilo izazovno. Najteže nam je bilo probijanje do utvrde Krajicino i lokacije Polje na Svecu. Tim stazama, zaraslima u gustu crnogoricu dugo nitko prije nas nije prošao, pa je uz težak uspon bilo potrebno i naporno raščišćavanje.

Kako je surađivati s vlastitim sinom Matejem na ovako velikom projektu? Što Vas je najviše impresioniralo u njegovom doprinosu seriji?

Matej i ja zajedno radimo već šestu godinu. Iza nas je pet serijala s ukupno 27 epizoda, a svakom od tih projekata pristupili smo s idejom da sam sebi postavimo izazove – i tematske i formalno televizijske. U kreiranju tih serijala apsolutno smo usuglašeni, a tu našu zajedničku energiju uspijevamo prenijeti i na ekipu koja radi s nama. Matej je odličan kao autor, zajedno smo autori Modernih vremena, producent, ali i kao kompozitor. Teško mi je reći u čemu je najbolji, ali znam da me svaki put iznenadi odličnom glazbom koju komponira za naše serijale. Ta glazba je prepoznatljivo njegova, ali je uvijek i bliska temi i ugođaju pojedinog serijala.

“Plovopis” donosi dubinsku priču o otočkim zajednicama koje su živjele na izoliranim otocima. Kako ste istraživali i pripremali se za snimanje takvih specifičnih povijesnih i kulturnih aspekata?

Početna točka og istraživanja bila je predivna knjiga našeg suradnika Milovana Buchbergera “Jabuka, Sveti Andrija I Brusnik – zapisi, ljudi i sjećanja”. U njoj se nalaze brojne zanimljivosti koje su mi bile važan putokaza za daljnja istraživanja knjižne, foto i video građe.

Tijekom Vaše bogate karijere, bili ste angažirani na različitim vrstama televizijskih formata, od političkih emisija do dokumentaraca. Kako ste prilagodili svoj pristup u ovom serijalu koji istražuje prirodu i povijest?

To pitanje postavilo mi je dosta ljudi, a mislim da je odgovor jednostavan – teme su manje bitne ako se poznaje televizija kao medij. Kad kažem da poznajem medij, to se ne odnosi ne samo ono što sam radio, nego I na ono što sam gledao ili sad gledam. Naša profesionalna obveza je da moramo gledati sve što se emitira na lokalnoj i međunarodnoj TV sceni. Ako to radimo, učimo i usvajamo nove kreativne postupke, ali isto tako imamo uvid u svjetska TV kretanja koja prate I naši gledatelji. Drugim riječima, ne možemo se više uspoređivati s lokalnim produkcijama, nego s najboljim svjetskim TV proizvodima. I tu je naš najveći problem – mi to moramo ostvariti s višestruko manjim budžetima, ali istodobno i s višestruko većim kreativnim uplivom.

Vaša karijera uključuje značajne projekte poput “Moderna vremena” i “Jedna jedina”. Kako se osjećate kada se osvrnete na svoje najvažnije televizijske trenutke? Koje Vam iskustvo ostaje najupečatljivije?

Ne mogu se odlučiti što mi je bilo najupečatljivije. Mogu samo reći da sam sretan da sam u razaličitim razdobljima karijere imao priliku ostvariti neke svoje kreativne zamisli. Volim sve projekte, jer sam imao sreću da sam uvijek bio i autor ili s Matejem koautor naših projekata. Ali, ugrubo, u devedesetima bih izdvojio projekt “Slikom na sliku“, u dvijetisućitim “Piramidu”, I nakon toga ovaj niz dokumentarnih serijala.

Kakav je bio proces od ideje do realizacije serijala “Plovopis”? Koliko dugo je trajalo istraživanje, planiranje i samo snimanje?

Istraživanje je trajalo oko šest mjeseci, samo snimanje oko mjesec dana i postprodukcija više od šest mejseci. Bio je to zahtjevan projekt.

Kako je rad na ovom projektu promijenio Vaše razumijevanje hrvatskih otoka i života ljudi koji su živjeli u toj izolaciji? Je li Vam to iskustvo donijelo novu perspektivu?

Biševo je jedini otok na kojem još uvijek ima života. Kakav je taj život pokušali smo prikazati u drugoj epizodi. Na Svecu je život tinjao do 2000. godine, dok ga na ostalim otocima zapravo u novije doba nije bilo, osim povremeno. Ti su otoci lijepa divljina, imaju svoj mir i moglo bi se s njima napraviti puno zanimljivih stvari… Primjerice, između Palagruže i talijanske obale je otok Tremiti koji su Talijani turistički razvili do visoke razine…e sad, zašto mi to ne radimo, ne znam. Možda zato što imamo tako puno otoka…

Serija se temelji na bogatom povijesnom i kulturnom naslijeđu tih otoka. Smatrate li da su ovakvi projekti ključni za očuvanje hrvatske baštine? Kakve reakcije očekujete od domaće i inozemne publike?

Reakcije gledatelja mahom su pozitivne, dobivamo zaista velike pohvale, a najdraže su nam one kad gledatelji kažu da se osjećaju kao da su s nama na tom putovanju. To znači da smo uspjeli pokupiti atmosferu i bit tih otoka, ali ja predlažem svima da zaista posjete te otoke I uživo, neće požaliti.

S obzirom na to da ste otac i sin koji zajedno rade na ovom projektu, smatrate li da je suradnja unutar obitelji dodala novu dimenziju kvaliteti i uspjehu serije?

Apsolutno – mi se razumijemo bez previše riječi, a to je posebno bitno na snimanjima kad se mora u trenutku uhvatiti ono najbitnije. Uz Mateja, s nama surađuje i naša kći Maja koja je arhitektica. Na nekim projektima poput Jedne jedine i Plovopisa radi kao grafički dizajner, a na drugim poput Modernih vremena je scenografkinja. Suradnja s Majom je također jako uspješna jer se , također, odlično razumijemo.

Nakon uspjeha serije “Plovopis”, kakvi su Vaši budući planovi? Postoji li neka druga specifična tema ili povijesna priča koju biste željeli istražiti u budućnosti?

S HRT-om smo dogovorili novi projekt na kojem već radimo. Riječ je o dokumentarnom serijalu Svjetla pozornice čiji smo autori Matej i ja koji će, slično kao Moderna vremena, kroz dekade obraditi povijest popularne kulture u Hrvatskoj. U tom će projektu sa mnom u studiju biti Željka Ogresta, što mi je jako drago I veselim se toj suradnji.

Kroz svoju karijeru, mnogi Vas vide kao vizionara u medijskom svijetu. Što smatrate ključnim faktorom Vašeg uspjeha u vođenju projekata koji odskaču od uobičajenih televizijskih formata?

Hvala Vam na tom komplimentu, jer ga dosad nisam čuo. Ako me išta izdvaja u televizijskoj produkciji to je potreba da budem kreativan, da sam sebi i ekipi s kojom radim postavljam velike kreativne izazove, a da pri tome nikad ne zaboravim da radim emisije za gledatelje i da uvijek njih moram imati u prvom planu. Naravno, moj gledatelj prema kojem se ravnam je onaj koji razumije televiziju kao medij, koji prihvaća kreativne iskorake i koji se ne prepušta isključivo lakim i neizazovnim sadržajima. U tom kontekstu moram zahvaliti HRT-u što je bio otvoren za sve naše projekte i što nam je omogućio da ih realiziramo na upravo onakav način kako smo ih zamislili.